Ekskluzivno – Zaga Žeravica: Luda noć 1990. (2)
- February 25, 2018
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in EVROPA/SVET
Koš magazin ima čast da kroz ovaj intervju predstavi gospođu Zagu, suprugu pokojnog Ranka Žeravice, koja je PRVA od naših trenera osvojila trofej u Španiji. U ovom nastavku ona govori o fantastičnom uspehu koji je postigla, dočeku u Saragosi, kao i o zajedničkom životu sa Rankom.
Kako ste (po)dizali tim Saragose?
– Postepeno, strpljivo, sa mnogo rada i entuzijazma. U drugoj sezoni, 1989/90 imali smo osam košarkasica iz Saragose, dve Španjolke sa strane i dve Holandjanke. Ranko je bio u Argentini, zamolili smo ga da se malo raspita da li ima neka solidna košarkašica španskog porekla jer bi takva mogla odmah da zaigra. Trener ženske reprezentacije Argentine poveže ga sa roditeljime jedne vanserijski talentovane mlade igračice od 18 godina koja je već tad igrala kao profesionalac u Brazilu. Zvala se Karina Rodrigez. Prihvatila je da dođe. Kad se priključila ekipi, bile smo na 2. poziciji Lige, i zadržali smo taj plasman što nam je omogućilo učešće na finalnom turniru “Kupa kraljice”.
Na čemu ste najviše radili, šta je bio Vaš trenerski “credo”?
– Mnogo sam se oslanjala na intuiciju, na neko (pred)osećanje da nešto treba uraditi baš tako kako sam tog časa odlučila. Recimo, napravim detaljan plan treninga, mada ga se mnogo puta ni sama nisam pridržavala, ali je uvek ispadalo dobro. Verujem da je sva mudrost u prpremi igre na osnovu kvaliteta i karakteristika igrača koje imaš, a ne na osnovu tvojih ideja koje igrači ne mogu da realizuju. Veliko mi je zadovoljstvo bilo kad su moje tri igračice ušle u reprezentaciju ili kad sam na tribinama tokom mojih utakmica videla po nekoliko trenera kako “hvataju beleške”. Najveće priznanje za jednog trenera je kada kolege dođu da gledaju njegov rad, ili da pitaju nešto. Nisu svi bili voljni da otkrivaju svoje tajne. Moj Ranko nije bio od tih, dozvoljavao je da se gledaju njegovi treninzi i uvek bio spreman da popriča sa kolegama, naročito mlađim.
Kako ste ostvarili najveći trenerski uspeh?
– Kup se igrao u Herez de la Fronteri, u Andaluziji, od 12-14 maja 1990. Otišle smo sa dva člana uprave, fizioterapeutom, pomoćnim trenerom, plus predsednik i ja. Ni jedan novinar, niko da nas isprati… Otišle smo tiho, gotovo “na prstima”. Višegodisnji prvak Masnou došao je sa 7 reprezentativki, Tintoreto sa u to vreme najboljom igračicom sveta, Brazilkom Paulom Gonkalvez, i Amerikankom Monikom Latin koja je bila visoka 197 cm. Bile smo najveći autsajderi, ali u prvoj polufinalnoj utakmici pobedimo velikog favorita Tintoreto sa 89:81. To je bio šok i za nas same, nismo mogle da verujemo da smo odigrale tako maestralno, pre svega u odbrani. U drugom polufinalu Mikrobank je slavio protiv Kaiše Taragona. Bila je to gotovo državna selekcija Španije, sa 7 reprezentativki koje je trenirala Marija Planas, supruga dugogodišnjeg predsednika ACB lige Eduarda Portele, sa kojom sam i danas u divnim odnosima. U finalu su na klupama sedele dve žene, Marija i ja, ali se igralo “muški”, do iscrpljenja. Dva produžetka, sala bez hladjenja, prepuna, mi i dalje same, 12 igračica i nas petoro uz njih.
Priča ima srećan kraj…
– Da, pobedile smo sa 95:94. Karina Rodrigez je ubacila 48 poena i bila ključna igračica u oba produžetka. Ona je izjednačila rezultat, a potom nas odvela do pobede. Nezaboravno.
Bila je najbolja ali nije mogla sama da dobije, sve ostale su dale puni doprinos, što u napadu što u odbrani. Ono što nas je krunisalo bio je brzi prelazak sa zonske odbrane na individualnu, što je urodilo plodom. Imale smo 10 skokova više, bolji procenat slobodnih bacanja… Bio je to istorijski trijumf ženske košarke u pokrajini Aragon, i to sa skromnom ekipom koju sam ja zvala “Tim moje ulice”. Ubrzo su iz moje ekipe tri igračice ušle u reprezentaciju, jedna u juniorsku. Holanđanke su bile sjajne u svakom pogledu.
Zaga i njen tim sa peharom
Kakav je bio doček u Saragosi?
– Nezabotravan. Još u Herezu smo primile mnogo telegrama, i danas neke čuvam, ali tek kad smo na aerodromu u Saragosi izašle na pistu, i videle koliko nas ljudi čeka, postale smo sasvim svesne šta smo uradile. Autobus, pod pratnjom četiri policajca na motociklima, morao je da prođe kroz centar Saragose – dva puta. Završili smo u Gradskoj skupštini gde nas je primio, onako neispavane i izgužvane, ali presrećne, gradonačelnik Antonio Trivinjo. Upisala sam se u “Zlatnu knjigu” grada, a uručeno mi je najviše priznanje grada i Aragona. Na prvoj utakmici izašle smo na centar i doživele ovacije.
Doček u Saragosi, Zaga je prva zdesna
Šta najviše pamtite?
– Cela atmosfera bila je nezaboravna, ali ispričuću vam nekoliko anegdota. Naliv-pero sa kojim sam se potpisala bilo je na stolu, ja sam ga posle potpisa odložila. Gradonačelnik mi kaže: “To je tvoje”, ja odgovorim: “Nije, bilo je na stolu”. Isti dijalog se ponovlja dva puta, sve dok mi moj predsednik nije pojasnio: “Ko se upiše u ‘Zlatnu knjigu’ grada, dobija na poklon zlatno naliv- pero s kojim se potpisao”. Gradonačelnik nam je napravio gala ručak, uručili su nam replike kupa, fotografije sa osvojenim peharom, ja na na ramenima igračica i još koješta… Jedna folklorna grupa nam je otpevala Hotu, aragonski nacionalni ples i pesmu, ali sa rečima o Kupu i nama… Završi se ručak, opet slikanje, autogrami pa trk u autobús, idemo kod predsednika provincije Aragona…. Tamo shvatim da su svi moji pokloni ostali na stolu. Vratio se šofer predsednika ali ništa nije našao, jer niko ništa nije ni video ni uzeo… Nikako mi nije bilo jasno šta će to MOJE nekome kome to ništa ne znači. Poručili su mi novu repliku Kupa, ali….
Zaga Žeravica potpisuje se u “Zlatnu knjigu”
Da li je bilo prepoznavanja na ulici?
– Kako da nije…Tih dana nismo silazile sa televizije i sa novinskih stubaca, bile smo na naslovnoj strani lokalnog lista “Eraldo de Aragon”. Odemo porodično na večeru, Radomir Antić, koji je tada trenirao fudbalere Saragose, njegova Vera, Ranko i ja. Otišli smo u restoran gde se jela samo jagnjetina na roštilju, i sad mi ide voda na usta kad se setim. Gazda nas poznaje, priča sa nama. Dolazi konobar. Gazda ga pita da li zna ko su gospoda, a on će: ” Pa ne znam ko su ova gospoda ali znam ovu gospodju, ona je Zaga Žeravica koja je sa svojim lavicama osvojila Kup Kraljice”. Svi u smeh, a meni milo, ispadoh poznatija od Radeta i Ranka…Moram da pojasnim da je “Banco Zaragozano” po celom gradu istakla velike plakate sa ogromnom fotografijom i potpisom: “Zaga i njene lavice”.
Kako je bilo živeti sa mužem slavnim trenerom?
– Ja sam uvek znala da sam sa košarkaškim trenerom i da tu nema konkurencije, nerešeno je najbolje i najpravednije. Voleli smo se, razumevali kao retko koji par…Oboje smo bili “zavisnici” od košarke koja je bila peti član naše porodice, ali imali smo dovoljno međusobnog strpljenja, pažnje i potrebnog razumevanja. Nije uvek bilo lako, ali kako bismo znali šta je kvalitetno i dobro ako ne možemo da uporedimo? Porodica je bila baza i stub do kraja. Ponekad je i trpela jer nije bilo nimalo lako uskladiti porodične obaveze sa onima na poslu ili u klubu. Ono što pomaže je ljubav, razumevanje, pomoć. Ponekad ponešto mora da se žrtvuje, da se potisnu osećanja. U vezi porodice… Ranko je, dok smo živeli u Beogradu, često vodio Dušana i Gorana na svoje treninge, oni su to voleli. Jednom ih čekam na ručku, dođe samo Ranko. Pitam gde su deca, on se čudi, koja deca… Naš stan je bio iznad nekadašnjeg Košarkaškog saveza, Ranka su zavitlavali da u papučama ide na posao. Koliko puta mi se javio odozdo sa porukom da “bacim jedno 10 jaja na tiganj, ili šta već imam, eto nas”. Daneu, Basin, Petričević… držali su, kad su služili vojsku, kod nas civilna odela za izlazak subotom ili nedeljom. Ko zna koliko je ljudi prošlo kroz taj naš stan, ili prespavalo kod nas. Uvek je neko svraćao, čak i na dan utakmice što Ranko nije voleo, ali nikoga mismo odbili. Sve 53 godine zajedničkog života ponovila bih bez i jedne promene…Košarka nas je spojila i zajedno smo živeli sa njom i u njoj. Ceo nas život. U sredu, 28. oktobra 2015. gledali smo dve utakmice, tog popodneva posetilu su nas su Rade i Vera Antić. Ranko je sutradan je otišao u večnost.
(Nastaviće se)
Photo: MN press i privatni album