Evro-kup: Koliko para, toliko muzike
- April 13, 2018
- 0 comments
- Bojan Šoć
- Posted in EVROPA/SVET
Utorak uveče, krasnodarski “Basket hol”. Lokomotiva Kubanj – Darušafaka. Prva utakmica finala plejofa Evrokupa. Ko dobije dvije, naredne sezone se vraća u elitno evroligaško društvo. Produžetak je pri kraju, završnica napeta da napetija biti ne može. Na parketu – Dmitrij Kulagin, Kubanac Sant-Ros i osam (!) Amerikanaca. Dakle, kad se utakmica odlučuje, kad se u vatru bacaju najjači aduti, Saša Obradović i Dejvid Blat se maksimalno oslanjaju na svoje skupe prekookeanske zvijezde.
Zakon biznisa je okrutan – “koliko para, toliko muzike”. Ruska i turska ekipa, obje “pune kao brod”, obje projektovane, selektirane i spremane da “nogom otvore vrata” Bertomeuove vile, bore se za jedinu evroligašku propusnicu koju nudi takmičenje nižeg ranga. Na terenu – samo jedan Rus i nijedan Turčin. To je vrhunski sport današnjice, okršaj gladijatora našeg doba, plaćenih pozamašnim svotama i vođenih od strane šefova struke koji takođe solidno zarađuju. Vlasnici, sponzori, investitori, svi oni koji “driješe kesu” traže samo jedno – rezultat. Najmanje ima strpljenja i razumijevanja, a ako formula negdje zariba, slijedi galama, otkazi, “čistke”…
I Lokomotiva i njen rival iz Istanbula imaju “štofa” za Evroligu, to se vidi golim okom. Da su u ovim istim sastavima u sezoni koja je na izmaku nastupale u najjačem takmičenju, obje ekipe bi konkurisale za plasman u plejof. Ali nisu. Samo je 16 raspoloživih mjesta (de fakto – samo pet, ako izuzmemo vlasnike dugoročnih licenci), a timova evroligaškog kalibra ipak nešto više.
Tu smo i mi, na prostoru bivše države, s Jadranskom ligom kao odskočnom daskom u probrano društvo šesnaestorice. Podneblje u kom daroviti klinci niču kao pečurke poslije kiše, komad Balkana koji danas u NBA ima impresivan broj “ambasadora”, regija relativno male površine koja je prije neki dan postala bogatija za još jednog “stanovnika” Kuće slavnih u Springfildu. Aduta ima još – slavne košarkaške tradicije, jedna od najjačih trenerskih škola, kvalitetan rad s najmlađima… Svega ima, samo novca nema. Ili ga ima vrlo malo.
Velika je šteta što sav taj talenat, pomnožen kvalitetnim radom, ne može da bude adekvatno ispraćen i s finansijske strane, pa pretočen u vrhunski rezultat. Zbog toga će beogradski F4 proći bez Crvene zvezde, koje, štaviše, nema ni u plejofu. Šteta, jer srpskoj košarci za maksimalne domete treba manje novca nego rivalima iz bogatijih sredina. S potpuno renoviranim timom i novim stručnim štabom Beograđani su ove sezone uz tradicionalno skroman budžet savladali pet evropskih prvaka (jedan od tih trijumfa bio je i evroligaški prvijenac protiv Olimpijakosa), dva puta nadigrali aktuelnog šampiona Španije, a u jednom od najboljih izdanja “stotkom” deklasirali milionere iz Anadolu Efesa. Za nešto više potrebno je više novca, ali u slučaju “crveno-belih” to ne znači automatski i više stranaca, naprotiv. Za uspon na sami vrh trostrukom prvaku Jadrana bi bilo dovoljno da očuva kostur tima koji čine domaći igrači i u par sezona nadogradi temelje. Nešto slično modelu kojim je početkom devedesetih građena evropska Zvezda u fudbalu ili Jugoplastika u košarci… Da je u kasi bilo dovoljno novca da se na okupu barem dvije-tri godine sačuva jezgro “Radonjićeve Zvezde”, danas bismo imali ozbiljnog pretendenta na najviši plasman. Kako bi to izgledalo? Pa recimo ovako, uz dodatak zvezdaša “do koske” Antića kog je jednostavno nemoguće smatrati strancem, bez obzira na makedonski pasoš:
Prva petorka: Jović – Gudurić – Kalinić – Antić – Marjanović
Klupa: Micić, Lazić, Dangubić, Mitrović, Kuzmić, Simonović, Dobrić
Ovoj dvanaestorici dodao bih i tandem velikog potencijala Davidovac-Janković pred kojim je lijepa budućnost. Bio bi to jako konkurentan, dobro posložen tim na svim pozicijama, spreman za visoke domete. Niko se protiv njega ne bi silno naigrao, ali kako trenutno stvari stoje, formiranje takve ekipe će još dugo biti samo “sanak pusti”. Dokle god klub bude prisiljen da živi od prodaje najboljih igrača kako bi isplatio dugove iz prethodne sezone i projektovao budžet za narednu, ova strategija će ostati u domenu fantastike. Ne samo za Zvezdu, nego i za ostale vodeće klubove na Jadranu. Navijačka megalomanija, toliko tipična za balkanski milje, često zamagljuje vidike i ne dozvoljava da objektivno ocijenimo ostvarena dostignuća. Zvezda, Budućnost, Cedevita i Mornar su u proteklih šest-sedam mjeseci dostojno reprezentovali košarku s prostora bivše Jugoslavije na evropskoj sceni. U pojedinim situacijama išli su i preko granica svojih maksimalnih dometa, a samo oni znaju koliko je teže napraviti podvig kada se u dvorani čuje škripa patika i svaka druga stolica je prazna.
Krem košarke koji će se sredinom maja okupiti u Beogradu je iz neke druge priče. Potpisuju najbolje i najskuplje, ugovori su milionski, plate ne kasne, putuje se čarterima, odsjeda u hotelima s pet zvjezdica. Sve to finansijski podupiru moćne korporacije i privatni (uglavnom, mada ima i izuzetaka) kapital, igračima ostaje samo jedna obaveza – košarka. Kada i momcima s ex-YU prostora jedina preokupacija bude lopta i koš, imaćemo pravo da tražimo više. Ovako, zaista nije fer.
Foto: Frak Elegar u prvom meču finala (Evroliga)