Evrokup: Faktor sreće i – neznanja
- January 30, 2019
- 0 comments
- Aleksandar Ostojić
- Posted in EVROPA/SVET
Oba srpska predstavnika ispala su iz daljeg takmičenja u Evrokupu. Nekad bi to bio dovoljan razlog da se zabrinemo, danas se na društvenim mrežama ovo takmičenje posprdno naziva Kup Marinka Rokvića, a računa se jedino pobeda u večitom derbiju. Dokaz da smo pali niže nego što mislimo.
I Crvenu zvezdu i Partizan samo po jedan poen delio je od nade da bi u poslednjem kolu mogli da se plasiraju u četvrtfinale Evrokupa. Taj jedan poen je otprilike ekvivalent razlici između “šestice” i “sedmice” u igri loto. Na jednoj strani potop, na drugoj euforija, a provalija ih deli (što bi nekad rekao Željko Bebek). Decenijama su naši timovi (pa i reprezentacija) bili bolji od protivnika baš za jedan poen, sad je došlo vreme da su drugi za toliko bolji od nas. Mnogi će reći da je taj jedan poen čista sreća, ali kao svedok brojnih pobeda iste ove Crvene zvezde i istog ovog Partizana, ali u nekim drugim vremenima, odgovorno tvrdim da je taj jedan poen razlika – na znanje.
Zvezda nije znala da sačuva 7 poena vođstva u Limožu na samo dva minuta pre kraja. Dozvolila je već grogiranom protivniku da dotuče nju, i njene ambicije u ovom takmičenju. Limož je dotle sve utakmice u Evrokupu pogubio, ovo protiv Crvene zvezde im je jedina pobeda, a ni nju ne bi zabeležili da se beogradski tim nije svojski potrudio da im je pokloni. Često krivimo statistiku da skriva najbitnije stvari, ali u ovom slučaju otkriva ono što je krucijalno. Limož je imao 14 ofanzivnih skokova, Zvezda – 4. Drugim rečima – igrači našeg tima su loše, ili nikako “zagrađivali”. Ja drugo objašnjenje za ovaj podatak nemam. A kad neko ne ume da zagradi protivnika – znači samo da slabo radi na treninzima. Jer igra u odbrani ne zavisi ni od kakvog talenta, nego isključivo od volje i uigranosti. I jedno i drugo se stiče na treninzima.
Posle poraza od Limoža (72-71) internet se usijao, navijači crveno-belih krivili su trenera Milana Tomića. Taj čovek ne može da pobegne od neuspeha svog tima u Evrokupu, gde je u drugoj fazi zabeležena jedna pobeda i četiri poraza. Njegova je odgovornost u najmanju ruku ista kao i ključnih igrača. Sada neću da se bavim time koliko Tomić nije svojim stavom i nastupom u medijima uspeo da stekne simpatije navijača Zvezde, i koliko je u brojnim situacijama bio najblaže rečeno ironičan u razgovoru sa novinarima. Neuspeh Crvene zvezde je i njegov, i mora biti svestan toga.
O “slučaju Cirbes”, i njegovom izostavljanju iz tima na utakmici u Zagrebu protiv Cedevite (Zvezda poražena) kao i u Limožu (opet poraz) već sam nešto pisao. To je, po meni, trenerova odluka, i on sigurno zna zašto je svog startnog centra eliminisao iz sastava ekipe. Ali to mora i da obrazloži novinarima kad ga pitaju, a ne da njih optužuje zašto mu takva pitanja postavljaju.
Kao što i Andrea Trinkijeri, trener Partizana, mora jednom da konačno odgovori šta se događa sa kapitenom njegove ekipe Novicom Veličkovićem. Da li je povređen, nespreman (u sred sezone!), zašto ga nema u sastavu, zašto nedeljama (pa i mesecima) ne igra…
Partizan je, kao i Crvena zvezda, izgubio sa jednim poenom razlike (77-78), i opet – na znanje protivnika (Ritas). Branili su vođstvo kad je Ritas izvodio loptu iz auta na 2,7 sekundi pre kraja, i dozbolili Parakuskom da ostane sam i pogodi pobedonosni koš. Tu se ne radi o talentu beloruskog centra, nego o znanju ili neznanju kako se u takvim trenucima brani sopstveni koš. Dozvoliti protivniku da u dve sekunde napravi akciju u kojoj će šutirati bez faula – izvinite, ali to je propust koji se ispravlja u osnovnoj košarkaškoj školi.
Partizan, za razliku od Crvene zvezde, ima alibi da su se njegovi igrači zaista maksimalno borili u noći u kojoj ih nije išao šut. Da jeste, Ritas bi sigurno pao. Utisak je da je i puna dvorana “Aleksandar Nikolić” sputala igrače crno-belih, urnebesno navijanje kao da je dalo krila njihovim protivnicima. Očigledno da Trinkijerijevi momci još nisu sazreli da se nose sa tolikim pritiskom.
Šta reći na kraju? Mnogo puta sam ponovio da je tužno kad naši timovi ispadnu iz Evrolige još tokom zime (a dešavalo se to više puta), i kad u proleće neki drugi igraju važne evropske utakmice a mi ovde se skoro uopšte ne interesujemo za to, i okrenuti smo nekim drugim, lokalnim događajima. Predstoji nam još jedno takvo proleće, i moram odmah da kažem svim dušebrižnisima da to nije dobra škola. Najbolja je ona škola kad se pobeđuje, svaka druga je loša. A da li smo ponavljali razred zbog loše sreće, ili neznanje – o tome se može razgovarati, mada sam uveren da će Evrokup biti brzo zaboravljen i da će se pažnja vrlo brzo usmeriti na lokalna događanja (kup i prvenstvo), dok će neki drugi igrati za velike titule i za velike pare.
Photo: Eurocup