Naravno, jasno je da sam se u naslovu malo našalio i “posrbio” ime i prezime američke košarkašice Ivon Anderson koja je obukla dres naše ženske košarkaške reprezentacije. Srbija je u Istanbulu, posle dva produžetka, pobedila Tursku 83-76 i pre kraja kvalifikacija obezbedila učešće na Evropskom prvenstvu iduće godine u Španiji i Francuskoj.
Anderson je uspehu doprinela sa 25 poena, 6 asistencija i 5 skokova. Neću se direktno izjašmjavati da li sam za ili protiv stranaca u našoj košarkarkaškoj reprezentaciji, tim povodom citiraću zgodnu špansku izreku koja kaže: “Ni za ni protiv – nego suprotno od toga”. Pa vi vidite suprotno od čega…
Igor Kokoškov, selektor muške selekcije, najavljivao je mogućnosgt pozivanja nekog igrača sa stranim poreklom, ali to (još) nije uradio. Njegova koleginica na ženskoj klupi, Marina Maljković, bila je prvak Evrope 2015. sa sastavom u kome je, sa zapaženim učinkom, bila i Amerikanka Danijel Pejdž, centar (7,7 poena, 6,6 skokova). Sada je pozvana Ivon Anderson koja igra na poziciji pleja… Vidim da je njeno angažovanje izazvalo polemiku, čak i rasističke komentare tipa “…pa još crnkinja” što je za svaku osudu.
Srbija je poslednji balkanski bastion, bar u muškoj košarci, koji se opire nacionalizaciji igrača. Dok nam u klubovima igraju košarkaši koji su uzeli srpski pasoš, u reprezentaciji ih nema. Bivši selektor Saša Đorđević protivio se tome, a prvi plej Miloš Teodosić izjavio je svojevremeno da će se on povući iz državnog tima ako Srbija u reprezentaciju dovede stranca.
Generalno, Srbija daje pasoše stranim sportistima, ali dres reprezentacije obukao je malo ko. Razloga je, verovatno, više: osećaj ponosa, možda i prepotencije, briga da li će stranac osećati isto što i sportisti rođeni ovde, da li će hteti i umeti da peva himnu, možda i pitanje da li su nacionalizovani sportisti zaista bolji od naših momaka i devojaka…
Dok nas muče ta pitanja, ceo komšiluk kao da o tome uopšte ne brine. Ako ostanemo na terenu košarke vidimo da su sve bivše eks-republike, odavno samostalne države, imale nacionalizovane igrače. Za Sloveniju je još 2001. igrao američki plej Arijel Mekdonalds, Hrvati su imali
Donatana Drejpera i Olivera Lafajeta, Bosanci Terela Satla i Henrija Domerkanta, Crnogorci
Omara Kuka, Tajrensa Rajsa i Dereka Nidama, Makedonci Boa Mekejleba…
Ako zavirimo malo dalje prisetićemo se da su Rusi bili prvaci Evrope 2007. sa Robertom Holdenom, a jedna košarkaška sila kakva je Španija ima dugu tradiciju nacionalizovanja igrača, od Kliforda Luika i Vejna Brabendera preko Majka Smita, Čaka Kornegaja i Džonija Rodžersa, do Nikole Mirotića i Serža Ibake. Nikola Radulović je svojevremeno igrao za Italiju… Turci imaju Bobija Diksona (Ali Muhamed) i čekaju Šejna Larkina, za Izrael nije igrao samo ko baš nije hteo….
Reč je o odavno odomaćenoj praksi na obostranu korist. Selekcija, u principu, dobija kvalitetnog igrača, ili bar boljeg od onih nacionalnih, na deficitarnoj poziciji, a igrač evropski pasoš sa kojim ima bolji status u klubu.Ne znam za slučaj da je neki igrač tražio (i dobio) pare da bi igrao za neku reprezentaciju (što ne znači da toga nema).Pošto je reč, u najvećem broju slučajeva, o američkim igračima, postoji i sportski motiv jer učestvuju na velikim međunarodnim takmičenjima do kojih nikada ne bi stigli jer u SAD ima mnogo igrača ispred njih.
Da se vratim Ivoni/Ivani. Protiv Litvanije je dala 13 poena uz 7 asistencija. Turci su je upoznali dok je igrala za Galatasaraj, a sada će je i zapamtiti. Nama ostaje da joj zahvalimo, isto kao i selektorki Marini Maljković koja je tačno znala šta fali timu. Hvala i Aleksandri Crvendakić za divan dabl-dabl učinak, 12 poena i 12 skokova. Hvala i Sonji Vasić za 18 poena i 8 skokova, Jeleni Bruks za 17 poena i 4 asistencoje, hvala svim devojkama koje su nas (opet) obradovale i koje će to učiniti i dogodine u završnici Šampionata kontinenta.
Photo: FIBA