Feljton: Bil Volton u “Jazinama” (1)
- April 23, 2020
- 0 comments
- Bojan Šoć
- Posted in ISTORIJA
Bio je lijep oktobarski dan kad je Kevin Spejsi iz čista mira ušao u Narodno pozorište u Beogradu. Ma šta ušao – banuo, bez najave, s rancem na leđima.
– Kuc-kuc, dobar dan, ja sam…
– O, gos’n Spejsi, pa znamo mi ko ste!!! Baš ste nas iznenadili! Otkud vi?!
– Pa evo, šetao malo gradom, ovaj potez Terazije – Knez Mihailova – Trg Republike, pa ‘ajde rekoh i kod vas da svratim… Kad smo već kod toga, dobre vam ove kocke na trgu, mi takve na Sanset bulevaru nemamo.
– Stvarno?
– Majke mi. Nego, da vas nešto pitam – da nema danas neka proba tu kod vas? Mislio sam ako ima, da malo pogledam ako niste protiv.
– Ima, ima, kako da ne, evo baš Šekspira probamo, samo izvol’te!
– E, baš vam hvala!
Ostalo je istorija.
Doduše, ne možemo do kraja biti sigurni da je gos’n Spejsi ka Narodnom pozorištu išao baš ovom maršrutom, ili je možda izronio odozdo, iz nekog od dorćolskih sokaka, ali to u suštini i nije važno – glumačka legenda, veliki laf, dvostruki osvajač Oskara je došao da nas obiđe, bude malo sa nama, prošeta gradom, pogleda probu kolega. Zli jezici bi sad mogli da kažu da to „nije više onaj Spejsi“, nego skandal majstor čija je karijera u padu, „obrisan“ iz „Kuće od karata“, optužen (u međuvremenu i oslobođen optužbi) za seksualno zlostavljanje, ovo-ono… Lično ja ne marim šta Spejsi radi kad ne glumi, njegova stvar. Zlostavljače ne volim i da su pomenute optužbe dokazane, s te ljudske strane bi kod mene izgubio dosta poena. Istovremeno, činjenica je da spada među najbolje glumce u istoriji kinematografije i hajde da tu stavimo tačku.
E sad, motivi njegovog dolaska od početka nisu bili baš najpreciznije definisani. Prvo se pisalo da je na Surčin sletio zbog rada na projektu čiji se naziv čuva u tajnosti. Kasnije se ispostavilo da to nije tačno – ništa biznis, dasa je doputovao isključivo “for pleasure”. Onda je “iz dobro obaviještenih izvora” doprla vijest da je u stvari stigao po preporuci da proba “najbolji martini na svijetu”. Naime, Spejsi obožava martini, i neposredno prije dolaska u Srbiju, dok je boravio u Tel Avivu, neko mu je navodno rekao da na jednom mjestu u belom gradu služe “the world’s best”.
I mada su mu advokati u nedavnim parnicama sigurno otanjili račun u banci, na kartici je ostalo dovoljno da gazda Kevin sjedne u avion i direktno iz Izraela zapali u Begeš na piće. A što da ne – ima se, može se.
Da li je i popio taj čuveni martini, ne znam. Švrljao je tu par dana, pa nastavio dalje.
Nama je ostavio priču koja će se dugo prepričavati jer, ako ćemo pošteno, ne svraća ti svaki dan jedna takva glumačka gromada u varoš, na piće ili na pozorišnu probu, nebitno je. Obzirom da na ove naše adrese (nazovimo ih kratko “Balkan”, prema lejblu koji im je još onomad precizno udario Džoni Štulić) sve rjeđe dolazi neko poznat, Spejsijeva neobavezna, spontana posjeta djeluje fascinantno.
Isto kao što je osamdesetčevtrte djelovalo fascinantno da Kirk Daglas u jeku zimske Olimpijade šeta Baščaršijom, pa svrati na ćevape. I onda mu neka baraba od konobara, pogazivši tradicije nadaleko čuvenog sarajevskog gostoprimstva, papreno naplati taj roštilj. Kad je skandal osvanuo u novinama najbrže su, naravno, reagovale druge baščaršijske ćevabdžije koje su se već istog dana utrkivale da holivudskom Spartaku ponude “doživotno” jelo i piće u svojim lokalima, razumije se, besplatno.
Ima tu i drugih primjera iz serije “veliko ime u našem malom gradu”. Džoni Dep je početkom devedesetih na bini SKC-a prašio na gitari zajedno s Canetom i Brejkersima, Majk Paton se zaljubio u sedam osmina i na solidnom srpskom uz ovacije publike pjevao “Ajde Jano”, a Rejf Fajns i zvanično dobio državljanstvo i pasoš.
Ruku na srce, u doba Josipa Broza te naše adrese su bile malo posjećenije – veća zemlja, “značajan međunarodni faktor”, lider pokreta nesvrstanih, itd. Uz sve to, maršal je bio osvjedočeni hedonista i volio druženje, pa i nije čudo što je svako malo svraćao neko poznat – Ričard i Liz, u predahu između snimanja, na viski (pa još jedan, pa još jedan…), Sofija Loren, kojoj je Tile lično spremao svoj specijalitet – štrudlu od jabuka, Kastro – da ispuše po tompus iz Havane, poklon “najvećem sinu naših naroda i narodnosti”…
Rasel na Tašmajdanu
Čemu ovako dugačak uvod i kakve veze on ima s košarkom? Pa ima, itekako ima. Košarka ja na ovim prostorima bila brend još kad su mnogi stranci jedva sricali podugačko ime države u kojoj smo nekad živjeli. Beogradski klinci koji su sredinom šezdesetih ulazili u pubertet inficirani košarkaškim virusom, mogli su da gledaju kako Bil Rasel glavom i bradom našim momcima lupa „banane“ na Tašmajdanu. I ne samo beogradski klinci, taj „Drim tim“ prije svih drugih timova iz snova, s Raselom, Robertsonom, Lukasom, Kuzijem, Petitom i čuvenim Oerbahom na klupi je putovao dalje, u Karlovac, Zagreb, Ljubljanu… Turneja tog nezaboravnog NBA karavana u jednoj maloj balkanskoj zemlji prepričava se već šestu deceniju i prepričavaće se i dalje, ona je neodvojiv dio naše bogate košarkaške zaostavštine. Tada su nam oči bile velike, kao prilježni učenici upijali smo svaku lekciju da bi uskoro i sami postali učitelji, majstori košarke.
Možda manje bombastična, ali ništa manje interesantna od prethodne je i storija o tome kako je jedan klinac iz gradića La Mesa u okolini San Dijega, koji će kasnije izrasti u igrača ekstra klase, daleke sedamdesete obukao dres Zadra i izašao na parket “Jazina”. Posmatrana s vremenske distance od pola vijeka, ova epizoda i dalje ne blijedi i sigurno spada u sam vrh “Vjerovali ili ne” priča s parketâ bivše Jugoslavije.
Bil Volton, legenda svjetske košarke, dvostruki šampion NBA i NCAA, jedan od pedesetorice najboljih igrača svih vremena u NBA, silom prilika bio je „petica“ Zadrana jedne majske večeri koju će, prema sopstvenom priznanju, pamtiti dok je živ.
Priča koja je kulminirala u “Jazinama” počinje u proljeće 1970. na Zapadnoj obali SAD. Mjesec je mart, Volton je upravo s ekipom Helix High School po drugi put osvojio prvenstvo Kalifornije za srednojškolce s perfektnim skorom 33-0 i par mjeseci ga dijeli od mature i završetka školovanja. Sljedeći korak u životu momka oko kog se lome koplja u svijetu košarke je već isplaniran – selidba u Los Anđeles, dres UCLA Bruinsa i brušenje nesvakidašnjeg talenta u “radionici” legendarnog Džona Vudena. Volton tek u novembru te godine puni 18, puca od snage i pun je elana da prazninu do prelaska u studente popuni loptanjem na nekom drugom terenu.
Smetnja su pravila državne federacije za školsku košarku – nakon završetka šampionata Kalifornije lokalni momci nemaju pravo da učestvuju u drugim takmičenjima na teritoriji države.
Kako bi ubio vrijeme, Volton ide na basket u Muni, legendarnu lokalnu halu (puni naziv Municipal Gym) u kojoj se kalio svako ko je nešto značio u košarci u San Dijegu. Pored toga mlađani Bili je bio omiljen među lokalnim Roketsima, NBA ekipom koja će kasnije preseliti u Hjuston. Prve zvijezde tadašnjih Roketsa bili su Elvin Hejs i Kelvin Marfi, a u timu su bili i budući majstori trenerskog posla Pet Rajli i Rik Adelman, nešto ranije i Rudi Tomjanović. Volton je imao ključ od školske hale u Helix High School, a Roketsi naviku da ponekad tamo “razbace” basket za dušu, pa bi zvali Bilija da otključa i pridruži im se na terenu. Dodatni “thrill” za Voltona bili su prelasci meksičke granice i “basketarenje” s drugarima u Tihuani. Ali sve je to bila razonoda, a ovaj mladi momak je želio da se takmiči. Šansa da opet igra za neki trofej ukazala mu se neočekivano.
Jednog dana u kući porodice Volton zazvonio je telefon. S druge strane žice bio je dalji rođak Voltonovih, košarkaški trener Fon Džonson. Džonson je radio u Centru za obuku mornarice SAD koji se nalazio na sat vožnje biciklom od San Dijega. Pozvao je Bila da trenira s ekipom i brani njene boje na turniru amaterskih timova Kalifornije. Pravne prepreke su automatski uklonjene obzirom da ovo takmičenje nije bilo pod jurisdikcijom školske federacije. Volton, koji se nije odvajao od svog dvotočkaša, objeručke je prihvatio ponudu i već narednog jutra biciklom stigao na prozivku.
“Bili, hajdemo u Jugoslaviju!”
Rat u Vijetnamu je bio u punom jeku, mrtvački sanduci s mladim Amerikancima su uveliko pristizali u SAD, antiratni pokret je uzimao sve veći mah, a za Džonsonove pulene košarka je bila jedina šansa da izbjegnu vijetnamski pakao. Voltonovi novi saigrači su bili pet-šest godina stariji od njega, sjajno fizički spremni, tehnički dobro potkovani, a veći dio njih je u mornaricu stigao s koledža i iz regija u kojima košarka uživa veliku popularnost.
“U suštini bili su profesionalci, ne toliko dobri da bi zaigrali u NBA, ali zaista kvalitetni, čvrsti i odlično fizički pripremljeni”, prisjeća se Volton u autobiografiji Back from the Dead.
Premda se radilo o amaterskom turniru, ulog je bio veliki – Athletic Amateur Union (AAU) je utemeljio ovaj turnir 1897. godine i njegov prestiž je kontinuirano rastao. Na prvenstvu Kalifornije „Volton i mornari“ su pomeli sve protivnike do finala u kom ih je čekao rival iz Los Anđelesa. Igralo se na tri dobijene utakmice, a na kraju su trijumfovali momci trenera Džonsona. Uz titulu državnog prvaka išao je i bonus – automatski plasman na završni turnir, AAU šampionat SAD koji se te godine održavao u Kolambiji (Južna Karolina).
Volton je po prvi put u životu napustio Kaliforniju i bio frapiran viđenim na američkom Jugu. Rasna segregacija i duboke društvene podjele šokirale su momka iz La Mese. Ali pravi hladan tuš uslijedio je na parketu. Тurnir je igran po kup sistemu, a ekipa Mornarice, koja je doputovala da se bori za trofej, ispala je već u prvom kolu.
Na dan debija, pred polazak autobusa put hale, Volton i trener Džonson su dugo čekali ostatak ekipe u lobiju motela, ali u zakazano vrijeme niko se nije pojavio. Kouč je onda zamolio Bilija da ode do saigrača i kaže im da požure. Mlađani centar je uzalud obilazio sobe, na njegovo kucanje niko se nije odazivao. Na kraju je cijelu ekipu zatekao u jednoj sobi – uz duvan, alkohol i golišave djevojke mornari su bančili svu noć, a kraj terevenke se nije ni nazirao! Provod je momentalno prekinut, Džonsonovi puleni su se na brzinu potrpali u taksije i stigli u dvoranu „minut do 12“. Imali su tek toliko vremena da se presvuku i zagriju, a nakon toga su „popili“ teške batine na terenu. Izgubili su ogromnom razlikom i to od protivnika koga bi, da su bili odmorni i trijezni, lako savladali. Jedina svijetla tačka u tom haosu bio je Volton – 17-godišnji dugajlija je neumorno trpao lopte u koš protivnika, kupio skokove, udarao rampe, ali bila je to slaba utjeha – zvuk sirene označio je i kraj ove neslavne epizode. Titulu prvaka SAD odbranila je ekipa Svih zvijezda američkih oružanih snaga, sastavljena od deset pripadnika Armije, jednog marinca i jednog avijatičara.
Bili se vratio kući razočaran. Osim škole i predstojeće mature nije imao drugih obaveza, a misli su mu kao i uvijek bile okupirane košarkom. Nije mu bilo ni na kraj pameti da je njegova simultanka iz Kolambije nekome zapela za oko i da će uskoro dobiti još jedan važan telefonski poziv.
„Bili, ja sam pukovnik Hal Fišer, oficir američke Armije“, predstavio se čovjek s druge strane žice. „Bili, naša ekipa je upravo osvojila AAU šampionat SAD u Južnoj Karolini. Gledao sam utakmicu koju je tvoj tim izgubio, ali mi se dopalo ono što si ti prikazao, Bili. Moja ekipa putuje u Jugoslaviju na Svjetsko prvenstvo i samo želim da ti kažem, Bili, da se nadam da ćeš pristati da budeš njen član. Pred nama su tri sjajna mjeseca!“
(Nastaviće se)
Photo: YouTube printscreen