Feljton Dalipagić (4): Najveći… posle Kiće

Košarkaška karma Dražena Dalipagića jedinstvena je na području bivše države. Pored svih pomenutih stavki, teško je odlučiti da li je bio veličanstvenim klupskim luzerom, ili nadrealnim reprezentativnim pobjednikom. U nacionalnoj selekciji gotovo bezgrešan, svoje najbolje klupske partije igrao je u susretima u kojima je Partizan gubio naslove – čuvene su sezone ’77 i ’78 kada je Praja znao natovariti 51 (Rabotničkom), 48 (Bosni) ili 46 (Jugoplastici), a crno-bijeli su te susrete proigrali, s njima i naslove tih sezona. Unatoč svemu, prva Partizanova prvenstvena titula u tada superjakom Yu-prvenstvu, i prvi međunarodni trofej crno-bele istorije, lansirale su Dalipagića u stratosferu domaće košarke kao jednu od najvećih legendi beogradskog kluba. Njegova karijera, ipak, izgledala bi potpuno drugačije da nije dobar dio života igrao pored drugog monstruma crno-bijelih, Dragana Kićanovića.

Bez priče o Praji ne bi bilo ni dobrog komadića priče o Kići. I obratno. Opet malo dualnosti… Reprezentativno su najtrofejniji košarkaški duet bivše Jugoslavije. Imaju 22 velike medalje zajedno. Niko im nije ni blizu. Ćosić + Đerđa, Divac i Paspalj, Kukoč & Rađa – svi ti fenomenalni klupski dueti imaju ih po 17. Jedini su par klupskih saigrača koji su iz sezone u sezonu, utakmice u utakmicu, išli oba preko 30 i bili najboljom dvojicom strelaca domaćeg prvenstva. Ukratko, boljeg tandema u evropskoj košarci nikad nije bilo. E, baš taj Kićanović koji je Praji Dalipagiću dao brdo sjajnih lopti koje je ovaj pretvarao u svoje konačne piruete, dao mu je i sve klupske trofeje koje je Praja u životu osvojio, dao mu je i temu za razmišljanje…

Kićan je osvajao s Partizanom i u Italiji i bez njega, dok je Prajo zidao kule od brojki i ostajao kratak s trofejima. Zajednički su mogli i trebali više s Partizanom, a šteta je da nakon sezone ’78 i svega 5 godina klupske koegzistencije, nikad više nisu igrali sezonu zajedno. U sučeljavanju s Kićom, Dalipagić lako odnosi poene u fizikalijama, atletici, atrakciji, dužinom karijere, čak i sirovim brojkama, dok mu Kićanović bježi fundamentalnim košarkaškim vještinama, boljim razumijevanjem timske igre i, što je u njihovom odnosu najvažnije, uspjehom timova koje su predvodili. Kića je saigrače činio boljima, za razliku od Praje. Sretnici smo neviđeni svi mi koji smo imali tu čast živjeti s njima i gledati ih u istom dresu.

U Partizanu pet zajedničkih sezona, a u reprezentaciji 11 godina, Kića i Praja bili su najbolji tandem svog doba

Sada i sami naslućujete da je Praja blizu samog vrha u poretku južnoslavenskih majstora košarkaškog zanata, a kako je neodvojiv od svog najvećeg saigrača i rivala, nalazi se poziciju iza njega u stojadinovskom načinu bitisanja. Koliko je Dalipagiću nedostajalo da bude više, da bude onim najvećim košarkašom Yu-historije? Jako malo braćo, svega par pobeda Partizana, svega mjesec dana košarkaških trijumfa…

Dalipagić je sve sumnje u njegove liderske i pobjedničke sposobnosti, sve usporedbe između njega i Kiće, mogao otkloniti i riješiti u svoju korist u sezoni 1981-82. Radilo se o ključnoj sezoni za Mostarca, čuvenoj po par stvari, a najvećom novinom je bilo uvođenje plejofa u domaće prvenstvo. Praja je te godine na dar dobio momčad gotovo identičnu onima s kojima je Kićanović, prije no što je otiša u Skavolini, osvojio naslov sezonu ranije i trostruku krunu sezone ’79. Premda je ušao u tridesete i pomalo prevalio svoj zenit, Praja je još uvijek bio klasa za sebe, a Partizan mu je olakšao posao potpisivanjem Moke Slavnića kao organizatora. Dalipagić je konačno zaigrao na poziciji 2, dok su Boban Petrović, Arsenije Pešić i Miško Marić bili standardnim starterima na krilima i centru. Pred kraj sezone, iz JNA se vratio Todorić, a Partizan je na klupi imao iskusnog snajpera Kerkeza i trojicu mladih koji su već prodirali u reprezentaciju – Grbovića, Zorkića i Savovića. Sa 10 relevantnih igrača, ovo je bila možda i najsnažnija postava crno-belih u dotadašnjoj istoriji kluba.

Osim po uvođenju plejofa i strašnoj momčadi Partizana, sezona je za Dalipagića značajna i po tome što je osvojio svoju drugu streljačku titulu u domaćem prvenstvu, uz jedan višegodišnji lapsus. Namjerno ili slučajno, netko iz KSJ (izlazilo dugo i u njihovim brošurama i almanasima) je zbir Prajinih koševa iz regularne sezone i plejofa podijelio sa 22, a ne sa 29 (njegov zbroj utakmica regularne sezone i plejofa) pa mu je prosjek sezone iznosio rekordnih 42,9 poena po susretu. U stvarnosti je bio desetak poena niži. Međutim, dugo se vjerovalo i danas još piše ponegdje da je Praja ubacio 42,9 poena jedne sezone. Čak i neistina ima svoj smisao i slijed, jer točnim računom mi otkrijemo poneki kontinent, a onim netačnima mi otkrivamo novo sunce. Samo par godina kasnije, vjerujući u tih mističnih 42,9, Dražen Petrović je u svom rekordnom naumu sezone 1985-86 oborio čak i taj nepostojeći rekord, završavajući regularni dio prvenstva sa 43,3 poena prosječno! I Praja i Dražen imali su sličnu sudbu; stvarni ili ne, rekordi im nisu donijeli titule u pomenutim sezonama.

Na stranu brojke, Partizan je te sezone ’82 gurao sjajno i u domaćem prvenstvu i u Kupu šampiona, a Dalipagić je izgledao nedodirljivo. Crno-bijeli su ostvarili najbolji omjer regularnog dijela sa 18 pobjeda i 4 poraza, uzimajući prednost domaćeg terena u plejofu, a najvećeg takmaca za naslov, zagrebačku Cibonu, pobijedili su i u gostima i kod kuće. Praja je preko 30 prosječno ostavio i u Kupu šampiona, đe je u domaćoj, Pirovoj pobjedi nad Skvibom iz Kantua (Partizanu trebalo +17, završilo košem Kantua sa sirenom za +15) uvalio 55 poena, uz nestvaran šut iz igre. Iako je neko vrime i vodio u finalnoj grupi, dva tijesna poraza od strane Makabija ostavila su beogradski kolektiv bez velikog superfinala, na trećem mjestu u Evropi.

Prajina i Partizanova kleta sudba proljeća ’82 ispunila se finalnim porazom protiv Cibone u premijernom plejofu košarkaškog prvenstva SFRJ. Prvi susret u Beogradu ulazi u anale sporta, mnogi drugi kolege na ovom sajtu pisali su već o tome. Dalipagić je u trostruko produženom susretu ubacio 50 koševa, rekord finala Yu-plejofa, pucao je iz igre 18-31 (58%), sa crte 14-16 (87%), ali nakon što je ka demon, sa 12 od 15 načeo susret, pao je u rupu 7 uzastopnih promašaja sredinom drugog poluvremena, a onda je promašio penal kojim je u prvom produžetku mogao donijeti pobjedu Partizanu, možda i sam naslov. Samo to slobodno bacanje da je pogodio, ja bih ga ‘ladno stavio ispred Kiće u poretku „stojadina“. Tako male su razlike poretka po JUS-u…

U drugom produžetku, Dalipagić je sa sirenom poravnao na 100-100 skok-šutem iz okreta, postigao je posljednjih 10 poena Partizana, ali susret, time i naslov, je prvi put u povijesti otišao u Zagreb. Eto, to vam je esencija Praje Dalipagića, sezona 1981-82, nadčovječanski stil i brojke i – trofeji idu u Zagreb i Kantu. Još pod dojmom nevjerojatne predstave, buljio sam tupo u TV aparat još neko vrime nakon završetka prenosa, dok mi je glavom tutnjala poprilično tinejdžerska misao – pa nemoguće je da su Praja i Moka zajedno slabiji od Kiće…

Ako ga je samo jedan promašeni penal dijelio od mjesta na samom podiju, koliko je tačno nedostajalo da bi Dalipagić bio najvećim košarkaškim sinom bivše Juge. Jako, jako malo, samo taj posljednji mjesec sezone ’82. Da je kojim slučajem Praja te godine osvojio domaći naslov i Kup šampiona, u čijem finalu bi ostavio još i okruglih 50 rekordnih poenčića, nađite mi ijednog košarkaškog frika koji bi imao obraza reći da ovaj nije najvećim košarkšem kojeg dade bivša država. Eh, da je babi…