Feljton Radmilo Mišović (2): Nepoželjan u Partizanu
- September 27, 2016
- 0 comments
- Svetislav Marković
- Posted in ISTORIJA
Prvi put dres seniorskog tima Borca Radmilo Mišović je obukao na revijalnom turniru u Titovom Užicu u zimu 1958. Omaleni petnaestogodišnjak je izabran da nastupi u društvu starijih i znatno iskusnijih igrača, što je predstavljalo veliko iznenađenje.
Radmilo se seća: „Došao je zimski turnir u Titovom Užicu. Ne znam ni sam zbog čega, da li usled nedostatka igrača, ali su i mene pozvali za prvi tim. I tako sam i ja krenuo na put sa prvim timom. Moram priznati da sam bio ponosan. Ušao sam na jednoj utakmici u igru. To je bila prva postava. I od tada do kraja karijere stalno sam igrao u prvoj postavi Borca.“
U to vreme sistem takmičenja je bio takav da je postojala Prva savezna košarkaška liga, a ispod nje republičke lige. Prva liga je popunjavana sa turnira na kome su učestvovali prvaci republičkih liga. A Republička liga Srbije bila je podeljena na severnu i južnu. Borac je u prvenstvu koje je igrano u leto 1959. nastupao u južnoj grupi Srpske lige. Rivali su mu bili Železničar (Čačak), kraljevački Magnohrom (kasnije Sloga), Priština, Budućnost (Peć) i Partizan (Pirot). Takmičenje se odvijalo od juna do septembra. Ekipu Borca je kao trener vodio Mioljub-Bole Denić, a igrali su iskusni igrači pojačani mladim i perspektivnim snagama: Radmilo Mišović, Ljubomir Radivojević-Šaja, Slobodan Stefanović-Bobo, Slobodan Koprivica-Conja, Stojan Kačar, Svetislav Drašković-Braco, Branko Cicvarić, Nikola Jeković, Svetomir Ćeramilac-Divljak, Ranko Tripković-Laćo, Ranko Bugarčić-Ćopica, Milutin Kovačević-Mićo Gus… Posebno interesovanje izazivale su utakmice sa lokalnim rivalom, a Borac je u dva susreta osvojio samo jedan bod. Ovo je verovatno jedino prvenstvo u kome je Železničar ostvario bolji uspeh od Borca, koji je zauzeo treće mesto. Prvak je bila Priština, a drugo mesto osvojio je Železničar.
Zanimljivo je da je te godine u prvom kolu Kupa Jugoslavije Borac pobedio lokalnog rivala Železničara. U drugom kolu je dočekao višestrukog državnog šampiona Crvenu zvezdu. Utakmica je odigrana 1. novembra 1959. u prisustvu hiljadu gledalaca. Crvena zvezda je doputovala nekompletna, pa je Borac pobedio sa 80:64. U trećem kolu izgubio je od OKK Beograda rezultatom 52:55.
I 1960. godine Borac je nastupao u srpskoligaškoj konkurenciji. Rivali su uglavnom stari, dobro poznati, ali i poneki novi, poput Nišlija i Kruševljana. Najviše koševa (31) Mišović je postigao protiv niškog Radničkog. Kao prvak lige, Borac je nastupio u takmičenju za prvaka Srbije. Finalni deo igran je po dvostrukom bod sistemu sa prvacima Beograda (Železničar) i Vojvodine (Dinamo, Pančevo). Borac nije ostvario nijednu pobedu. Na četiri utakmice završnog turnira Radmilo je postigao 51 koš, najviše protiv Beograđana – 20. U Prvu saveznu ligu ušao je pančevački Dinamo.
Borac je 1961. godine ponovo igrao u srpskoligaškoj konkurenciji. Ovoga puta postojale su dve grupe: beogradska i južna, a Borac je nastupao u južnoj. Rivali su mu bili Železničar iz Čačka, Budućnost (Peć), Pirot, Student (Niš), Priština, Sloga (Kraljevo), Zastava (Kragujevac), Bor i kruševački 14. oktobar (kasnije Napredak). Takmičenje se odvijalo od maja do avgusta 1961. Prvak lige bila je kragujevačka Zastava, drugi je bio Pirot, a treće mesto osvojio je Borac. Pored njih, u novoformiranu Drugu saveznu ligu plasirali su se i Sloga i Budućnost.
Iste godine polufinalni turnir juniorskog prvenstva Srbije održan je u Čačku 18, 19. i 20. avgusta. Prvo mesto osvojio je Borac sa svim pobedama, drugi je bio Partizan (Beograd), treće užičko Sevojno, četvrti Spartak iz Subotice, a peta Mladost iz Gnjilana. Na finalni turnir plasirali su se Borac i Partizan. Najbolji igrač i strelac turnira bio je Radmilo Mišović. Postigao je ukupno 115 koševa. Finale juniorskog prvenstva Srbije održano je u Beogradu od 25. do 28. avgusta. Učestvovali su beogradski klubovi Partizan i Radnički, Bratstvo-jedinstvo iz Bečeja i Borac. Borac je zauzeo treće mesto. Prvak Srbije bio je Radnički, koji je pobedio sve svoje protivnike (kasnije su postali i prvaci Jugoslavije, bez poraza).
Mladi Radmilo Mišović
Košarkaški savez Jugoslavije 1962. godine formira Drugu saveznu ligu, koja je trajala samo godinu dana. Liga je organizovana u tri grupe (zapadna, centralna i istočna) u kojima se takmičilo po deset ekipa izabranih po plasmanu iz prethodnog prvenstva. Borac je igrao u istočnoj grupi, a rivali su mu bili Zastava (Kragujevac), Sloga (Kraljevo), Budućnost (Peć), Pirot, Vardar, Rabotnički (Skoplje), Mavrovo (Gostivar), Ivangrad i Teteks (Tetovo). Čačani su osvojili drugo mesto i plasirali se na kvalifikacioni turnir za ulazak u Prvu saveznu košarkašku ligu. Turnir je održan u Kragujevcu početkom oktobra 1962. na popularnom igralištu u Šumaricama. Učestvovalo je šest ekipa. Borac je pobedio ekipe Splita, Ljubljane, Slobode (Tuzla) i Zastave, a izgubio od zrenjaninskog Proletera. Na kraju turnira isti broj bodova imali su Proleter, Zastava i Borac. Najslabiji koš-količnik imala je ekipa Borca, pa su se u Prvu ligu plasirali Proleter i Zastava. Mišović je posebno briljirao protiv domaćina turnira postigavši 46 koševa.
Igre koje je Mišović prikazao nisu ostale nezapažene od strane javnosti i stručnjaka koji su vodili brigu o razvoju jugoslovenske košarke. Po završenim prvenstvima savezni selektor je odredio kandidate za reprezentativne selekcije. U „B“ reprezentaciji, koja se 27. oktobra 1962. okupila u Zrenjaninu, bio je i Radmilo Mišović. Imao je „samo“ 19 godina.
Druga liga je trajala samo jedno leto. Već 1963. ponovo su republičke lige bile drugi stepen takmičenja (ispod Prve savezne lige). Srpska liga je podeljena na severnu i južnu grupu. Borac je igrao u južnoj grupi Srpske lige sa Železničarom iz Čačka, Budućnosti (Peć), Pirotom, Studenom (Niš), Prištinom, Slogom (Kraljevo), Topličaninom (Prokuplje) i Sevojnom (Užice). Na nekoliko utakmica Radmilo je postigao više od 30 koševa. Borac i Budućnost su završili prvenstvo sa istim brojem bodova – 28 (po 14 pobeda i dva poraza). Majstorica za prvaka odigrana je u Beogradu na Malom Kalemegdanu 14. septembra 1963. godine. Čačani su pobedili sa 81:67 (45:35), a Mišović je postigao 20 poena. Na taj način Borac je postao prvak južne grupe Srpske lige. Da bi se odredio prvak Srbije igrane su utakmice protiv pobednika severne grupe – Slobode iz Beograda. U prvoj utakmici u Beogradu, 18. septembra, Borac je ubedljivo poražen – 98:71. U revanšu, u Čačku, rezultat je bio 85:73 za Borac. Utakmica je odigrana 22. septembra pred 2.500 gledalaca, koji su tužni napustili stadion kraj Morave, iako su njihovi ljubimci pobedili. Mišović je na obe utakmice postigao 33 koša. Naravno, bila je to Pirova pobeda, jer je Sloboda postala prvak Srbije i plasirala se na kvalifikacije za popunu Prve savezne lige.
Posle završenog prvenstva, sredinom oktobra 1963, na poziv ljudi iz Partizana, Radmilo odlazi u Beograd. Tamo je trenirao i igrao prijateljske utakmice. Međutim, nije mogao bez Čačka, Morave i golubova, pa se sredinom decembra iste godine vratio u matični klub. Njemu je boravak u Partizanu više ličio na izgnanstvo. Uprkos nostalgiji dvadestogodišnjeg mladića, nije dočekan raširenih ruku ni od strane tadašnjeg reprezentativca Miška Bojovića, kao ni Žutića i Milojevića, koji su u njemu odmah osetili konkurenciju. Bila je to fatalna greška Partizanovih zvezda. Posle nešto više od dva meseca boravka u Beogradu Radmilo se vratio svojoj kući.
Evo kako Mišović komentariše taj period svog života:
– Mnogi me često pitaju zašto nisam igrao u nekom većem klubu. Ja sam uvek odgovarao da je za mene Borac veliki klub koji je do sada sve klubove (pa i te velike) pobeđivao. Evo kako sam se proveo u Partizanu. Dali su mi nekakve uslove. Dosta dobre, ali nisam imao drugove. Sada dolazi ono psihičko – nostalgija. Za Partizan to nije bilo nimalo važno. Njima su trebali moji šutevi, a ne moja ličnost. I tako sam se, posle manje od tri meseca, vratio kući pun sreće što ponovo vidim Čačak i Moravu. Mislim da nisam pogrešio.
U jednom intervjuu je bio i sarkastičan:
– Gledao sam kroz prozor svoje sobe u Beogradu. Gledam levo, gledam desno, a sve mi nešto nedostaje. U Beogradu ni vidovit čovek ne može videti Moravu. U Čačku može. I zato sam, eto, ovde!
Zvezda je rođena
Nova reforma košarkaških liga izvršena je 1964. godine. Od tada su jedinstvene republičke lige bile drugi stepen takmičenja (kao najviši rang ostala je Prva savezna liga). Prvak Jedinstvene srpske lige bila je Sloboda, koja je sakupila 34 boda i plasirala se na kvalifikacije za popunu Prve savezne lige. Turnir je održan u Sarajevu, a Sloboda nije prošla. Borac je zauzeo drugo mesto sa 28 bodova.
Početkom avgusta 1964. godine u Skoplju je održan prvi Turnir solidarnosti (ovaj grad je prethodne godine pogodio razorni zemljotres), na kome su nastupili: mlada reprezentacija Rumunije (pod nazivom Bukurešt), juniorska reprezentacije Jugoslavije, skopske ekipe Rabotnički i Skoplje, sarajevska Mlada Bosna i Borac. U prvoj utakmici Borac je pobedio Rabotnički rezultatom 78:69 (37:30), a Mišović je postigao 18 koševa. Potom je savladana i omladinska reprezentacija Jugoslavije sa 70:63 (22:27), u utakmici na kojoj je Mišović zabeležio 27 poena. Tako je Borac osvojio prvo mesto u grupi, pa je u finalu igrao sa pobednikom druge grupe – najperspektivnijim igračima Rumunije. Pobedili su Rumuni rezultatom 75:72 (41:37), a Radmilo je postigao 21 koš. Borac je osvojio drugo mesto. Najbolji igrač turnira bio je – Radmilo Mišović, koji je svojom virtuoznošću zadivio ne samo prisutne gledaoce, već i protivničke igrače. Dobio je priznanje i kao najefikasniji igrač turnira sa 66 postignutih koševa.
Tog turnira se sadašnji selektor reprezentacije Crne Gore, proslavljeni trener Bogdan Boša Tanjević i danas živo seća:
– Prvi put sam Radmila Mišovića video na Turniru solidarnosti u Skoplju 1964. Imao sam tada 17 godina (Radmilu ih je imao 21) i o Borcu ništa nisam znao. Za Radmila nisam ni čuo. Na turniru nisam igrao zbog neke tuče u Republičkoj ligi BiH. Šta je on tada radio! Ne znam ko se više divio: mi u publici ili protivnički igrači na terenu. Protiv Rumuna je dva puta šutirao sa centra i oba puta ubacio. Nisu znali šta da mu rade – bili su nemoćni. Tada sam pomislio da treba da napustim košarku. Bilo mi je potpuno jasno da ja tako nikada neću moći da igram i rešio sam da prekinem sa treniranjem. Ali, nisam!
I 1965. godine Borac se takmičio u jedinstvenoj republičkoj ligi. Rivali su mu bili Železničar iz Čačka, Budućnost (Peć), Zastava (Kragujevac), Jedinstvo (Stara Pazova), Vojvodina (Novi Sad), Sloboda (Beograd), Proleter (Zrenjanin), Spartak (Subotica), Metalac (Valjevo), Sloga (Kraljevo) i Student (Niš). Za Borac su igrali: Radmilo Mišović, Slobodan Koprivica, Nikola Jeković, Predrag Katanić, Slobodan Stefanović, Tomislav Đelošević, Marinko Purić, Josip Farčić, Vladimir Andrić-Tuco, Ranko Tripković, Branko Cicvarić, Nikola Mišović-Rokli, Zoran Nešovanović, Velimir Nešovanović i Zoran Joka. Trener je bio Aleksandar Stefanović. Borac je postao prvak Jedinstvene košarkaške lige Srbije sa samo jednim porazom (u Valjevu). Sloga iz Kraljeva sa novom zvezdom Ljubodragom-Ducijem Simonovićem osvaja drugo mesto sa 14 bodova zaostatka.
U Ivangradu (Berane) organizovan je kvalifikacioni turnir za ulazak u elitno društvo. Nastupali su prvaci republičkih liga, a od njih šest prva dva su se plasirali u Prvu košarkašku ligu Jugoslavije. Borac je redom pobeđivao svoje protivnike: Mavrovo iz Gostivara (71:45), šampiona Hrvatske BSK iz Slavonskog Broda (82:62), sarajevsku Mladu Bosnu (58:55), mariborski Branik (80:63) i Ivangrad (73:55). Mišović je redom postizao 10, 30, 18, 13 i 32 koša. Tako je Borac, bez izgubljene utakmice, postao prvoligaš (po treći put u svojoj istoriji). Najefikasniji igrač turnira bio je Radmilo Mišović, sa 103 koša.
Inače, 1965. godina ostaće upamćena po velikom broju izuzetno značajnih događaja, među kojima su:
– Tri dana pred utakmicu sa Jedinstvom iz Stare Pazove, Čačak je zahvatila najveća poplava u 20. veku (noć između 12. i 13. maja). Borčev stadion bio je pod vodom. Velikim naporima zaljubljenika u košarku igralište je pripremljeno za odigravanje prvenstvene utakmice.
– U julu je na veoma lep način proslavljeno 20 godina igranja košarke u Čačku. Tom prilikom organizovan je turnir na kome su, pored domaćina, učestvovale tada najbolje ekipe Jugoslavije: ljubljanska Olimpija i OKK Beograd i Radnički iz Beograda. Gost Čačka bio je selektor reprezentacije Aleksandar Nikolić, a na turniru su igrali „srebrni momci“ sa tek završenog Prvenstva Evrope u Tbilisiju i Moskvi: Radivoje Korać, Nemanja Đurić, Trajko Rajković i Dragoslav Ražnatović, kao i osvajač medalja sa ranijih reprezentativnih takmičenja Miodrag-Sija Nikolić. Pobednik turnira bio je Radnički, Borac je osvojio drugo mesto, OKK Beograd – treće, dok je Olimpija ostala bez pobede. Najbolji igrač i strelac turnira bio je Neca Đurić.
Prvoligaško takmičenje 1966. godine organizovano je u letnjem-jesenjem periodu. Bilo je dozvoljeno da se prvenstvene utakmice igraju na otvorenim terenima, pa je Borac kao domaćin svoje mečeve igrao na stadionu kraj Morave. U prvoligaškoj konkurenciji za Borac su igrali: Radmilo Mišović, Slobodan Koprivica, Nikola Jeković, Predrag Katanić, Slobodan Stefanović, Tomislav Đelošević, Marinko Purić, Josip Farčić, Vladimir Andrić, Ranko Tripković, Velimir Nešovanović, Nikola Mišović, Ratko Joksić, Sadik Zejnilović-Dida, Svetislav Drašković, Mirko Drobnjak i Miodrag Milutinović. Trener je bio Aleksandar Stefanović. Borac je na 22 utakmice ostavrio osam pobeda i zauzeo deseto mesto. Iz lige su ispali Slovan i Ivangrad, a šampion je postala ljubljanska Olimpija. Borac je po prvi put u svojoj istoriji uspeo da zadrži prvoligapki status. Dva puta pre 1966. ulazio je u Prvu saveznu ligu (1952. i 1954) i oba puta ispadao.
Petorka Borca: Živković, Drobnjak, Purić, Koprivica i Mišović
Radmilo Mišović je odigrao 19 utakmica i postigao 466 koševa, što prosečno iznosi 24,5 po utakmici. Na listi strelaca zauzeo je osmo mesto:
1. Vladimir Cvetković (Crvena zvezda) 747
2. Radovan Radović (Partizan) 493
3. Dragan Kovačić (Lokomotiva) 487
4. Momčilo Nedić (Ivangrad) 482
5. Dragoslav Ražnatović (Radnički) 477
6. Ratomir Tvrdić (Split) 470
7. Ivo Daneu (Olimpija) 469
8. Radmilo Mišović (Borac) 466
9. Slobodan Kolaković (Željezničar) 448
10. Dragutin Čermak (Radnički) 447…
Od 19 utakmica u debitantskom prvenstvu Prve savezne lige Mišović je na devet bio najefikasniji igrač susreta (47%), a na 14 najbolji strelac u Borcu (74%)! Na listi najboljih izvođača slobodnih bacanja Mišović je zauzeo peto mesto sa uspešnošću od 74,2% (120:89). Posebno se istakao na utakmicama:
5. kola Partizan– Borac (78:74), gde je bio najefikasniji igrač utakmice sa 45 koševa (u novinskom izveštaju u listu Sport zabeleženo je: „Na momente gosti su delovali lepršavo i romantično predvođeni izvrsnim graditeljem i gotovo nepogrešivim strelcem Mišovićem… Mišović je iz igre šutirao 29, i 18 puta ubacio loptu kroz obruč domaćina.“);
9. kola Zadar – Borac (102:84), gde je ubacio 34 koša;
16. kola Borac – Partizan (82:80) (36 poena);
17. kola Radnički – Borac (98:93) (35 koševa) i
18. kola Borac – Crvena zvezda (77:82) (40 poena).
Posle utakmice 19. kola OKK Beograd – Borac (76:63), u kojoj je Mišović postigao 23, a najefikasniji igrač utakmice bio je Radivoje Korać 29 poena, u listu Sport napisano je: „Bio je to izvanredan meč pun divnih akcija i jedne i druge ekipe, duhovitih proigravanja bivših reprezentativaca Gordića i Nikolića i stalnog nadmetanja strelaca Koraća i Mišovića… Izveštaji sa Borčevih utakmica redovno ističu Mišovića kao najboljeg igrača. Juče smo se uverili: 23-godišnji Čačanin postavlja svoju kandidaturu za nacionalni dres. Igra samouvereno, nijedna razdaljina od koša za njegov šut nije nesavladiva – odličan igrač!“
Izuzetno zanimljiva utakmica odigrana je u 16. kolu protiv Partizana (koji je te godine bio vicešampion) na stadionu kraj Morave. Pred pet hiljada gledalaca Radmilo je odlučio pobednika. Novinar Čačanskog glasa je poslednje trenutke meča opisao ovako: „Do kraja susreta ostalo je još 13 sekundi. Rezultat je bio 80:80. Mišović je imao loptu u rukama. Najbolji Borčev igrač šetao se po sredini terena. Nije smeo ništa da reskira i prepusti sudbinu svoga kluba slučaju. I, odjednom, kada je ostalo samo tri sekunde, Mišović se sjurio prema košu Partizana. Skok i šut. Lopta pravi krug po obruču, još jedan. Da li će biti pogodak? Dah zastaje, kao da niko ne diše. Najzad lopta proleće kroz mrežicu. Igrači Partizana pokušali su da uzvrate napad, ali nije bilo dovoljno vremena. Zvižduk sudija se nije čuo. Kraj. Neviđeni kraj. Urnebes, pa to je još gore od pakla. Igrači nemaju snage za radost. Na njih se sručila masa naroda. Poljupci i suze radosnice. Prostor koji je pre toga bio poprište borbe za svaku loptu postao je tesan za sve one koji su pohrlili da čestitaju na uspehu svojim ljubimcima. Igrači u belim dresovima našli su se visoko uzdignuti iznad hiljade glava…“
***
Bogdan Boša Tanjević: Čudo od košarkaša
„Prvi put sam Radmila Mišovića video na Turniru solidarnosti u Skoplju 1964. Pored domaćina nastupali su reprezentacija Rumunije, čačanski Borac i moja Mlada Bosna. Imao sam tada 17 godina (Radmilu ih je bilo 21) i o Borcu ništa nisam znao. Za Radmila nisam ni čuo. Na turniru nisam igrao zbog neke tuče u Republičkoj ligi BiH. Šta je on tada radio! Ne znam ko se više divio: mi u publici ili protivnički igrači na terenu. Protiv Rumuna je dva puta šutirao sa centra i oba puta ubacio. Nisu znali šta da mu rade – bili su nemoćni. Tada sam pomislio da treba da napustim košarku. Bilo mi je potpuno jasno da ja tako nikada neću moći da igram i rešio sam da prekinem sa treniranjem. Ali, nisam!
Kada sam prešao u OKK Beograd uvek sam bio zadužen da čuvam Radmila. Negde je napisano da sam ga ja najbolje čuvao. To najbolje znači: kada ti da 22 koša bacaš peškir uvis kao da si pobedio. Radmila nisam mogao da zaustavim, pa sam sprečavao njegove saigrače da mu ne dodaju loptu. Inače, on je bio nesebičan. Možda to zvuči čudno, ali je više voleo da razigrava saigrače. Šutirao je kada je morao, davao koševe da bi Borac pobedio.
Zajedno smo igrali u reprezentaciji na Balkanskom prvenstvu u Sofiji. Odlično se sećam priprema za to prvenstvo. Trener nam zada da ubacimo po 150 lopti, pa na tuširanje. Radmilo samo trpa, ne maši. U prolazu nam dobacuje: „Ovo je lepo, samo kada se ne bi trčalo!“ Mi pokušavamo da zakinemo po neki pogodak, ali Radmilo ne krade. Ubaci svojih 150 koševa, istušira se, obuče i sedne da nas gleda. Čeka ko će sledeći na tuširanje.
Jednom mi je Pljaka (Dragoljub Pljakić) pričao da je, kada je bio trener Borca, zadao igračima da ubace određeni broj skok-šuteva. Radmilo puca 49:49, pa priđe Pljaki i kaže: „Nije ovo za mene, Pljako. Daj mi nešto drugo da radim!“
Po završetku igračke karijere postao sam trener Bosne. Prvu utakmicu u Prvoj saveznoj ligi igrali smo protiv Borca i Radmila. Bila je to naša prva prvoligaška pobeda koja je najvila blistavu budućnost Bosne. Dočekali smo ih kao prave prijatelje. To prijateljstvo se zadržalo do kraja njegove karijere, pa smo imali čast da igramo na njegovom oproštaju.
Ja imam svoj spisak čudesa jugoslovenske košarke. Započinje sa Žućkom Koraćem i Necom Đurićem. Tu su proslavljeni reprezentativci, ali i Basin, Kolaković i neprevaziđeni Radmilo Mišović.
Za Radmila me vežu lanci prijateljstva i poštovanja.“
***
Dražen Dalipagić: Kompletan košarkaš
„Odmah po dolasku u Beograd, u Partizan, shvatio sam koliko je Radmilo veliki igrač i strašan šuter. Bio je to kompletan igrač, jer je pored šuta imao i izvanredne asistencije. Pošto jedan igrač nije mogao da ga čuva, pomagalo mu se. U trenutku kada se pomagalo njegovom čuvaru, on je lucidno asistirao slobodnom saigraču.
Međutim, ja želim nešto drugo da istaknem. On je kao čovek i kao sportista bio ekstremno korektan. Kad god je Partizan dolazio u Čačak nas su ‘čačkali’. I navijači i Borčevi igrači. Ali, Radmilo nikada nikoga nije provocirao, poturao nogu. Uvek je igrao ležerno sa karakterističnim osmehom na licu.
Ja sam imao veliku sreću na utakmicama Partizana protiv Borca, jer zbog razlike u visini nisam čuvao Radmila. Moji niži saigrači su imali velike probleme, dok sam ja uživao pošteđen toga.
Tolika prvenstva odigrati u jednom klubu, pa to je podvig! On je prava legenda Borca!
Čačak se prepoznaje po Radmilu!“
***
Slobodan-Rica Gordić: Mitraljeta
„Tako bi se jednom rečju mogao opisati Radmilo Mišović, igrač koji je svaku sezonu završavao kao prvi ili drugi (iza Radivoja Koraća) strelac šampionata. Kada je Radmilo dobro igrao, Borac je pobeđivao. Cela igra je zasnivana na njemu i prava je šteta što u to vreme nije postojala linija za tri poena, jer bi njegove brojke bile još veće. Uvek je bio tih i miran momak. Imao je jedan neuspešan pokušaj da igra za reprezentaciju, ali je bio tipičan klupski igrač koji je puno dao Borcu.
Radmilo potiče iz košarkaške porodice, braća su mu takođe igrala košarku, posebno Nikola-Rokli, koji je bio solidan igrač sa dobrom tehnikom. Kasnije sam pokojnog Roklija još bolje upoznao na nekom trenerskom seminaru gde je on bio predavač. Posle tog predavanja otišli smo u kafanu gde je Rokli uzeo mikrofon. Ispostavilo se da je imao sjajan glas.
Detinjstvo sam proveo sa Radmilom i pokojnim Conjom (Slobodanom Koprivicom). Pre nego što smo se odlučili za košarku, dane smo provodili u Conjinom dvorištu jureći za ‘krpenjačom’. Često smo umeli da pogodimo loptom u žice i tom prilikom je dolazilo do kratkog spoja i nestanka struje. Kada bi se Conjin otac vratio sa posla i zatekao kuću bez struje, jurio nas je oko kuće i grdio.
Sećam se da je nekoliko godina imao jaku konkurenciju za vođu tima u Đeloševiću zvanom Ćamila. Borac je u Radmilovo vreme imao stvarno dobru ekipu. Igrati u Borcu u to vreme nije bilo nimalo lako, ali Radmilo je uspeo da postane najbolji igrač u istoriji tog kluba. Još je bilo teže igrati protiv Borca, jer su tribine uvek bile ispunjene do poslednjeg mesta i publika je pakleno navijala. Sećam se jedne anegdote prilikom našeg gostovanja u Čačku. Naime, postojala je jedna, da tako kažem, luda žena koju su svi zvali Pepa i nju su jednom prilikom nagovorili da utrči u teren, zagrli nekada čuvenog sudiju Rila i da viče da je spavala sa njim. Na tribinama se začuo grohot, a i mi smo se lepo nasmejali.
Za Radmila se može slobodno reći da je legenda Čačka, sigurno veća od Kićana (Dragana Kićanovića). Bio je izvanredan strelac, igrač koga odbrana nije zanimala, ali to niko nije primećivao, jer je ostavljao publiku bez daha. Možda mu i visina (bio je visok nekih 180 cm) nije dozvolila neku svetsku karijeru.”