Festival u Milanu: Basket na filmu
- October 31, 2019
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in EVROPA/SVET
Iako sam u Milanu povodom Međunarodnog festivala dokumentarnog sportskog filma, iskoristio sam i priliku da vidim dve utakmice, evroligašku Armani-Fenerbahče i Breša-Virtus u italijanskoj ligi. O oba meča je bilo reči na našem sajtu, zato ću danas o festivalu zbog koga sam – kao predstavnik festivala na Zlatiboru – došao u glavni grad pokrajine Lombardija.
Ovo je 37. izdanje smotre koja bi se mogla nazvati i „Festival festivala“, jer 16 festivala sa svih pet kontinenata šalju najbolje što su imali na lokalnim sesijama. Prikazano je više od 150 filmova, ali pošto je ovo košarkaški sajt zadržaću se na nekoliko koji su za temu imali basket, uz napomenu da mi je možda neki i promakao jer su projekcije išle paralelno u više sala pa i da se hoće ne može sve da se vidi.
Prvog dana festivala, 26. oktobra, prikazan je film reditelja Ivice Vidanovića „Zlatni momci sedamdesete“, po scenariju Aleksandra Miletića. Film govori o trijumfu jugoslovenske reprezentacije na Mundijalu u Ljubljani 1970. i na zlatiborskom festivalu dobio je nagradu za najbolju režiju. U obrazloženju žirija tada je rečeno da je Vidanović „originalnom rediteljskom idejom spojio dve priče, jednu tragičnu i drugu sa srećnim krajem, u jedno sjajno dokumentarno svedočanstvo”. Film počinje sećanjem na Radivoja Koraća i njegovu saobraćajnu nesreću sa tragičnim posledicama 2. juna 1969. a završava se, uz niz sećanja aktera, trijumfom košarkaške reprezentacije Jugoslavije na Svetskom prvenstvu u Ljubljani maja 1970. Bez legendarnog „Žućka“, ali i za njega.
Sa zlatiborskog festivala, gde je dobio specijalnu nagradu, je i film Arijane Saračević Helać „Bosna – 40 godina od titule evropskog šampiona“. Lepo, dokumentarno podsećanje na prvi trijumf jednog jugoslovenskog tima u nekadašnjem Kupu šampiona, današnjoj Evroligi. Kroz inserte sa utakmica, posebno finala u Grenoblu protiv Mobilđirđija, kome je to bilo 10. uzastopno (!) finale u ondašnjem Kupu šampiona, intervjue sa igračima među kojima je i sa nedavno preminulim Žarkom Varajićem, junakom meča sa 45 poena što je do danas individualni rekord finala, oživljeno je sećanje na taj veliki uspeh. Autorka je vešto ugradila i insert iz nekog intervjua pokojnog Mirze Delibašića koji je u finalu dao 30 poena, ali to je bio trijumf tima i stratega Bogdana-Boše Tanjevića koji, razumljivo, u filmu ima zapaženu ulogu. On je, podsećam, uzeo Bosnu 1972. kada je bila u Drugoj ligi, a sedam godina kasnije bio je sa njom prvak Evrope.
Odgledao sam i jedan češki film, „Golden sting“, polu-igrani, o grupi igrača koja odlazi u Švajcarsku na jedan turnir. Vodi ih kao trener-igrač jedan svršeni student koji je spreman da žrtvuje karijeru na poslu zarad ljubavi prema košarci.
U ponedeljak sam, u društvu Dina Menegina i našeg saradnika iz Milana Ivana Jevtovića, odgledao filma „Pariz 1999, 20 godina posle“, posvećen trijumfu Italije na Evropskom prvenstvu. U sličnoj formi kao i priča o Bosni iz 1979, kroz svedočanstva aktera, ispričana je storija o pomalo neočekivanom zlatu. Italija je grupnu fazu počela u Antibu porazom (68-70) od Hrvatske. Usledile su dve tesne pobede, prvo nad Bosnom i Hercegovinom (64-59) i Turskom (64-61). U drugoj fazi, u Le Manu, Italija je pobedila Nemačku (74-53) i Češku (95-68), a izgubila od Litvanije (62-74). Nije bilo prevelikog razloga za optimizam, što potvrđuju i izjave igrača, selektora Boše Tanjevića (opet on!), novinara…
Onda je došlo četvrtfinale i sigurna pobeda nad Rusijom 102-79, pa polufinalni duel sa Jugoslavijom koja je imala, po imenima, solidan tima ali nedovoljno spreman jer – ne zaboravimo – Šampionat se igrao u vreme bombardovanja SR Jugoslavije, igrači su tokom kratkih priprema u Solunu više bili na telefonu nego u sali…
Bio sam u Parizu na tom polufinalu kao jedan od retkih srpskih novinara jer su kolege u zemlji bile maltretirane sa vađenjem viza u Budimpešti. Italija je u jednom trenutku vodila sa 19 razlike, na poluvremenu smo gubili sa 14 (23-37), ali je naš tim uspeo da izjednači. U jurnjavi rezultata potrošeno je mnogo snage, bilo je i mnogo faulova, što su „azuri“ iskoristili da u finišu dobiju sa 71-62. Najefikasniji igrač bio je Gregor Fućka sa 17 poena, a Andrea Menegin, Dinov sin, je ubacio 16. Reče mi Dino da Andrea živi u Varezeu, ima dve ćerkice… Uzvraćam mu da sam bio svedok obe zlatne medalje Italije, 1983. u Nantu i ove 1999. u Parizu. Dino je 1999. bio uz Bošu na klupi, valjda kao tim-menadžer.
Italija je u finalu nadmašila Španiju (64-56), a naš nespremni i proređeni tim (Peđa Stojaković je bio u sastavu ali je na celom Prvenstvu igrao samo 5 minuta, a Saša Obradović je pokidao ukrštene ligamente) zadovoljio se bronzanom medaljom pobedom nad Francuskom 74-62 što je, s obzirom na okolnosti, bio lep uspeh.
Posle projekcije Ivan Jevtović je podsetio Dina Menegina da su davne 1981, kada je on sa roditeljima i bratom došao u Milano kao dečkić od pet godina, bili komšije u istoj zgradi. Proćaskasmo još malo, a Dino mi priznade da mu je najteži protivnik u karijeri bio Krešo Ćosić, i na rastanku, na čistom srpskom reče,
– Zdravo majstore…
Photo: Privatni album