Genadij Voljnov, zlatni hemičar
- July 17, 2017
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Ako imate manje od 40 godina teško da ćete znati ko je bio Genadij Voljnov, još manje kakav je igrač bio. Priznajem da ga ni ja nikada nisam gledao uživo, ali tamo negde od 1961. pa do Olimpijskih igara uMinhenu 1972. gledao sam ga mnogo puta na TV što nije isto, ali je više nego dovoljno za utisak o igraču. A Genadij je bio igračina. Ko ne veruje neka pogleda ove činjenice: igrao je na 6 šampionata Evrope i bio 6 puta evropski prvak! Niko kao on! Ako dodamo 4 olimpijske medalje i 2 sa svetskih šampionata stižemo do 12. Statističari će reći da Krešo Ćosić ima 13 sa istih takmičenja, i to je tačno, ali genijalni Rus nadmašio je našeg Krešimira na klupskom planu – sa CSKA je bio tri puta prvak Evrope, 1961, 1963. i 1969.
Zašto baš danas o Voljnovu ? Zato što je 17. jula 2008. umro. Imao je nepunih 69 godina (rođen je u Moskvi 28. novembra 1939.). Datum smrti je samo povdod za sećanje na jednog od najvećih igrača u istoriji evropske košarke.
Prijatelji su ga zvali „Genka“. Počeo je 1956. u malom moskovskom klubu Burevsnik, ali je 1959. stigao u CSKA i sa Anatolijem Astahovim i Armenikom Alačačanom postao okosnica CSKA, spremnog da prekinu dominaciju ASK Riga. Ubrzo je ušao i u sovjetsku reprezentaciju, debitovao je na EP 1959. u Istanbulu i osvojio prvu zlatnu medalju iako je njegov doprinos bio skroman, 3,8 poena po meču, bez ulaska u igru u finalu. Sledeće godine bio je u sastavu ekipe SSSR za Olimpjjske igre u Rimu gde je, kao i svi ostali, otvorenih očiju gledao košarku prvog američkog „dream team-a“ na čelu sa Oskarom Robertsonom. U Rimu je, gledajući Roberstona, Džerija Vesta, Lukasa i ostale američke igrače shvatio da košarka nije samo stvar šuta i fizičke snage. Otkrio je značaj i prednosti mašte, kreativnosti, inteligencije u igri, čak i zabave na terenu umesto košarke kao „radne obaveze“. Na Prvenstvu Evrope u Beogradu 1961. Voljnov je bio deo ekipe koja je odbranila titulu prvaka pobedom nad Jugoslavijom, ali mi smo bili zadovoljni prvom medaljom, i to srebrnom, u istoriji jugo-košarke. Voljnov je prosek poena popeo na 11,7, o skokovima nema podataka ali je izvesno da ih je bilo mnogo jer je sa visinom 2,01 bio više krilni centar nego čisto krilo. U Beograd je došao kao klupski prvak Evrope jer je CSKA u dva finalna meča Kupa šampiona pobedio ASK Rigu, u gostima 87-62 uz njegovih 18 poena, dok je revanš u Moskvi dobio tim iz Rige (66-61, Voljnov je dao 13 poena) ali je razlika donela titulu moskovskom timu.
Drugu titulu klupskog prvaka Evrope osvojio je julu 1963. kada je CSKA u tri meča, sa majstoricom u Moskvi, nadigrao Real Madrid. Madridski tim je slavio kod kuće sa 86-69, ali se CSKA revanširao u Moskvi istom merom (91-74), Voljnov 8 poena, pa je sutradan u Moskvi igrana majstorica koju je CSKA dobio 99-80 uz briljatnu igru Voljnova, strelca 26 poena.
U Vroclavu te iste 1963. stigao je do treće titule prvaka Evrope ali je njegov zlatni niz prekinut na Mundijalu u Riju iste godine jer je SSSR bio tek treći, čak i iza Jugoslavije koja je bila druga pobedivši prvi put SSSR na zvaničnim takmičenjima uz 32 poena Nemanje Đurića. Voljnov je najbolju partiju pružio protiv Amerikanaca kojima je ubacio 20 poena. Četvrto evropsko zlato uzeo je u Moskvi 1965. (12,6 poena) a peto u Helsinkiju 1967. (11,1). U međuvremenu je u Montevideu 1967. postao i prvak sveta doprinevši tituli sa 11,1 poenom. Na Olimpijskim igrama 1964. u Tokiju SSSR je bio drugi, a u Meksiku 1968. treći, posle poraza u polufinalu od Jugoslavije.
Kada je na Evropskom prvenstvu Napulju 1969. osvojio šestu titulu prvaka kontinenta mislio je da sa 30 godina treba da se povuče iz reprezentacije. Bio je to dobar momenat za oproštaj jer je prethodno sa CSKA osvojio treću titulu klupskog prvaka posle velike pobede CSKA nad Realom u Barseloni (103-99) posle 50 minuta igre. Blistao je centar Vladimir Andrejev sa 37 poena i 13 skokova, ali Voljnov je sa 12 poena bio takođe zaslužan za trijumf.
Bez Voljnova u timu SSSR na Mundijalu u Ljubljani ne stiže dalje od bronzane medlaje. Nije ga bilo ni na EP u Nemačkoj 1971. gde je SSSR odbranio titulu prvaka, ali je promena sovjetskog selektora promenila i planove Genadija Voljnova. Vladimir Kondrašin zamenio je Aleksandra Gomeljskog na kormilu „zbornaje“ i počeo da sprema tim za Olimpijske igre u Moskvi. Zaključio je da mu nedostaje igrač profila Voljnova: snažan, iskusan, dobar šuter, podjednako uspešan u odbrani i napadu… Posle teških pregovora Kondrašin je ubedio Voljnova da se vrati u drtžavni tim. Dogovor je bio da igra kad treba i koliko treba. Tako je i bilo. Senegalu i Poljskoj dao je po 12 poena, Filipinima 11, Nemcima 6 a Italijanima samo 2… U istorijskom finalu SSSR-SAD nije se upisao u strelce ali njegove 4 lične greške svedoče o angažovanju u odbrani. Na kraju je dobio i jedino zlato koje mu je nedostajalo – olimpijsko. Polemika o tom meču i dalje traje, Vilijam Džons, generalni sekretar FIBA, naložio je ponavljanje poslednje 3 sekunde zbog greške zapisničkog stola i u tom periodu SSSR je uspeo da 49-50 pretvori u 51-50 pošto je Jedeško dodavanjem preko celog terena pronašao Aleksandra Belova, a ovaj “isfintirao“ čuvara i dao istorijski koš… Amerikanci nisu došli po svoje srebrne medalje koje su još uvek u Olimpijskom muzeju u Lozani.
Posle 16 godina, od kojih je 13 proveo u reprezentaciji, Voljnov je posle Minhena 1972. završio karijeru i posvetio se predavanju hemije na Vojnoj akedemiji. Povremeno je igrao za veterane CSKA, takođe je ponekad mladim igračima CSKA pokazivao neke finese iz svog bogatog repertoara. Kada je umro, Sergej Belov, još jedna legenda ruske i sovjetske košarke, rekao je da Genadij Voljnov nije bio dovoljno vrednovan iako je bio igrač ispred svog vremena.
– Genadij je bio pionir moderne sovjetske košarke – rekao je tada Belov.
U jednoj anketi izabran je najbolji kvintet u istoriji sovjetske košarke. U njemu nije bilo Genadija Voljnova, što je velika nepravda ali i nešto što se može razumeti jer u današnjim internet anketama učestvuju uglavnom mladi čije sećanje doseže, eventualno, 20-ak godina unazad. Oni koji nisu gledali Voljnova, isto kao Koraća, Zideka, Daneua, Belova, Alačačana, Luika i mnoge druge asove iz 60-ih i 70-ih godina i ne mogu znati šta su propustili.
Photo: Printscreen