Prenosimo u celini komentar novinara Saše Čobanova posle utakmice Slovenija-Hrvatska, objavljen na sajtu index.hr

***

Hrvatska reprezentativna košarka je u svojoj povijesti doživjela puno bolnih i teških poraza. Posebice u posljednjih nekoliko godina kad su je počeli šamarati i rugati joj se Finci, Rumunji, Nizozemci, Šveđani, tko god da se zapravo bavi košarkom na kakvoj-takvoj razini.

No, ono što se dogodilo u Stožicama u utakmici koja je bila jedna od ključnih za Hrvatsku u trenutku kad su na parketu bili gotovo svi hrvatski najbolji igrači, nešto je što se nikad dosad nije dogodilo. Poraze od gore navedenih košarkaški egzotičnih ekipa doživljavali su igrači koji su silom prilika, radi termina kvalifikacija, morali igrati za reprezentaciju. 

Ovo što se dogodilo protiv Slovenije, bilo je tužno, razočaravajuće i bolno za gledati. U redu, na parketu nije bilo Darija Šarića i Krune Simona, ali svi ostali nominalno najbolji hrvatski igrači su bili tu. Bolje da nisu.

Vjerojatno najtužnija noć u povijesti hrvatske košarke 

Jer, da je rezervna Hrvatska doživjela ovakvu blamažu, mogli bismo se barem tješiti da to ionako nije ono najbolje ono što imamo i da bi to bila sasvim druga priča da su na parketu bili Bogdanović, Zubac, Žižić ili Hezonja. Nažalost, svi su oni bili na parketu u Stožicama i skupa s nama, mazohistima koji nikako da naučimo lekciju, svjedočili vjerojatno najtužnijoj noći u povijesti hrvatske košarke. 

Rezultat (97:69) s kojim je Slovenija pomela Hrvatsku je golem, ogroman, jedan od najvećih u njenoj povijesti. Međutim, nije sramota izgubiti, makar i s ovolikom razlikom od aktualnog prvaka Europe za kojeg igra jedan od najboljih košarkaša svijeta, Luka Dončić, te MVP prošlog Eura i stara NBA iskusnjara Goran Dragić.

Sam poraz nije problem, bolne su bile neke druge stvari 

Porazan je način na koji je Hrvatska odigrala ovaj susret, posebice prvu četvrtinu u koju je izgubila 33:8. Da, 33:8 ili 25 razlike, kako vam je draže. Pri tome moramo naglasiti da se Slovenija praktički nije ni pošteno oznojila, a utakmica je bila gotova. Porazno je i to što smo dojma, da je Slovenija to željela, utakmicu bi dobila s bilo kojom razlikom, s 50, 60, 70 koševa, sasvim nebitno.

Tako je to izgledalo tijekom te famozne prve četvrtine i samo zato što su se Slovenci odlučili odmarati i igrati se košarke, Hrvatska je uspjela nešto odigrati i postići pokoji poen. Porazno je bilo gledati govor tijela hrvatskih košarkaša u trenucima dok su nemoćno gledali kako Dončić radi što god želi.

Sjetimo se sad kako smo pljuvali Ukića ili Tomića zbog dramatičnih poraza u četvrtfinalima 

Ipak, najbolnije je bilo to da je svim košarkaškim navijačima u Hrvatskoj bilo neugodno gledati kako se slovenski navijači rugaju reprezentaciji koja je igrala finale Igara u Barceloni protiv najjače ekipe koja se ikad okupila u povijesti sporta. 

Svi oni, a u Hrvatskoj je takvih bilo itekako, koji su na dnevnoj bazi pljuvali Roka Ukića ili Antu Tomića, zbog ”katastrofalnih” četvrtfinala i dramatičnih poraza od Turaka, Srba, Litvanaca ili Španjolaca, neka još jednom pogledaju ovu utakmicu i zamisle se jesu li bili u pravu kad su to radili. 

Kad nam reprezentacija u najboljem sastavu ovako igra, kad prvak države javno prosi novac da ne nestane, kad svi ostali klubove životare bez ideje i plana i kad smo potrošili sve one koji nešto znaju o košarci, jedino što preostaje je konačno ugasiti ovaj sport u Hrvatskoj. 

Photo: FIBA