Kobiju Brajantu, iz Srbije s ljubavlju!
- December 29, 2015
- 1 comments
- Stefan Stupar
- Posted in NBA
Još koliko ti je ostalo?
Utakmica, mislim. Ne života. Mada…
Takvi kao ti stavljaju znak jednakosti između pojmova utakmica i život. I zato sam te i voleo i mrzeo u isto vreme. Zavisno od situacije. I u zavisnosti da li si igrao protiv mojih. Svaki put kad si udario po Mamuzama, svaki put kada si srušio Seltikse, gledao sam te mrko. A verujem da pamtiš, da nisi zaboravio, onaj trening u zelenom. Trenirao si sa Bostonom pred draft 1996. Nema vrdanja! Fotografije su krunski dokaz.
http://assets.sbnation.com/assets/943070/kobegreen_medium.jpg
„Kobe: “I Didn’t Want to Go to Celtics Workout. My Dad Made Me”. Bleacher report.
Da je sudbina htela drugačije… Žvakao bi umesto žutog, dres zelene boje. Vikao bi na saigrače, nedostajao bi ti Fil Džekson. Da li bi se snašao u manje grandioznoj sredini, kao što je Boston, Masačustes? Da li bi mogao sa Pirsom? Znamo da je Šek bio previše.
Legendarni Džeri Vest nije imao dilemu. Moralo se doći do zlatne koke, na ovaj ili onaj način. Vlade Divac je otišao u suprotnom smeru, u smeru Šarlot Hornetsa. Ma koliko Vlade imao bitnu ulogu, i ma koliko pojedinci podcenjivali njegovu karijeru, ovaj trejd se, sa sigurnošću možemo tvrditi, isplatio Los Anđeles Lejkersima.
Kao golobradi osamnaestogodišnjak, beležio si u prvoj sezoni – koliko? Sedam, osam, poena u proseku? Eto, da budemo precizni 7,6.
Već naredne godine duplo više. Granica se nije nazirala.
Odrastao u Italiji, daleko od domovine. Pored porodice, još si samo na loptu mogao da računaš. I, srećom, otac je je bio tu da podrži još jednu košarkašku priču u porodici Brajant. Bivši NBA igrač, Džo Brajant, preneo je štafetu mladom Kobiju, ni ne sluteći šta se sprema.
Meteorski let! Let poput onog iz 1997. kad si na takmičenju u zakcuavanjima celom svetu pokazao svoje atletske sposobnosti.
Već u trećoj godini, sa prosečnih 19,9 poena po meču, bio si spreman za mesto suvozača. A i kako drugačije pored Šekila O’Nila u najboljim godinama?
Od starta ste se koškali. Mislio si da zaslužuješ više. I to i jeste odlika vrhunskih košarkaša – oni uvek misle da su broj jedan. Pucaju od samopouzdanja.
Pucalo je i kod vas. Kakve su sve priče izlazile u javnost! Koliko šaputanja, koliko priče iza leđa, koliko prećutanog prezira!
Dok je jedan trenirao od rane zore, drugi je snimao rep pesme.
Dok je jedan konstantno radio na unapređenju svoje igre, drugi je sa viškom kilograma dolazio na pripreme.
A opet je, ovaj drugi, ovaj iskusniji, kupio sav kajmak. Kilažu je sređivao jednostavno, igranjem košarke. U zajedničkim finalima svaka MVP nagrada Šeku je pripala.
Žulja li to?
Košarkaški rok bend, e to ste vi bili. Sa jednim od najvećih trenera ikada, sa ambicioznim gazdom, sa centrom kakav se jednom rađa, sa tobom, i naravno, sa obaveznim skandalima. Pa vi, konkretno vas dvojica, vi ste postali sinonim za sujetu u sportu. Znatno više muka je Fil imao sa vama, nego sa Rodmanom i Bulsima.
Nit’ većih talenta, nit’ većih rogonja.
Igra „šta bi bilo kad bi bilo“, sa Lejksersima u glavnoj ulozi na početku 21. veka, posebno je zanimljiva. Toliko mogućih scenarija, nikada ostvarenih.
Na prvom mestu: finale Zapadne konferencije 2000. Portland Trejblejzersi, protiv Los Anđeles Lejkersa. Na jednoj strani: kontroverzni Rašid Valas, Skoti Pipen u godinama, jedva primetni Sabonis, današnji komentator Stiv Smit, i omaleni Stodemajer.
U dresu zlatne boje: tandem Šek – Kobi, provereni šuter Glen Rajs, iskusni Ron Harper, i neefikasni Ej Si Grin.
Rezultat u seriji 3:3. Gejm seven. Majstorica. Sad ili nikad. Sve ili ništa. Zaista je moglo biti tako. Toliko priča, nestrpljenja, toliko je stručnjaka bilo ubeđeno da će doći kraj tom timu ukoliko ne izbori plasman u veliko finale.
Gubili ste sa 13 razlike pred početak poslednje deonice. Toliko je momcima u crnom malo falilo!
Nastavak priče, svima je poznat. Ostala je uspomena, na verovatno najlepši zajednički potez gorepomenutog tandema:
Pipen je izgubio korak, Šek je dao znak, a ti si precizno asistirao…
Ta će ekipa Portland Trejlblejzersa ostati upamćena kao, kako to Amerikanci vole da kažu, ekipa chokera (popularan izraz koji označava ekipu ili košarkaša koji nisu u stanju da u neizvesnoj završinici ostvare pobedu).
Vi ste furioznom završnicom (poslednja četvrtina rešena u korist Lejkersa 31:13) prošli dalje, i u finalu pregazili Indijanu koju je predvodio Redži Miler. Možda konačan skor u finalu (4:2) ne asocira na gaženje, ali Pejsersi su samo mogli da pruže ruku i čestitaju. Znalo se već: ko dobije u tom finalu Zapada, dobija sve.
Sledeće godine si, opet kao suvozač, protutnjao kroz ligu (u proseku 28,5 poena, 5,9 skokova, 5 asistencija). Ovaj put u finalu Zapada pale su Mamuze (4:0), a u velikom finalu Filadelfija Seventisiksersi. Rasplakao si rodni grad, čestitam.
I nije vam bilo dosta. Želeli ste da vas krasi three peat oreol. Želeli ste po svaku cenu tri zaredom.
Po svaku cenu. Doslovno.
Poznajem ljude koji su zbog te utakmice, one broj šest u finalu Zapada 2002. protiv Sakramento Kingsa, prestali da prate NBA košarku.
Dobijao sam poruke tipa: NBA: Where Rigged Games Happens.
Da li je osuda javnosti bila preoštra?
Ko da je tebe briga. Košarkaški Makijaveli, Crna Mamba, Kobi Bin Brajant.
U finalu su kao kula od karata pali Netsi predvođeni Džejsonom Kidom (4:0). Statistika sa prosekom od 26,8 poena, 5,8 skokova, 5,3 asistencije, za naslov najkorisnijeg igrača finalne serije, nije bila dovoljna. I po treći put – Šek.
Lejkersi. Od dolaska u Los Anđeles, od samog starta, bili su magnet. Neprestana senzacija. Povlašćeni majstori.
Džek Nikolson, Leonardo Dikaprio, Endi Garsija, Ajs Kjub. Košarkaški Real Madrid.
Ili ih volite ili mrzite!
A nisi ni ti, dragi Kobi, daleko od takvog opisa.
Kobi Brajant treći je na večnoj listi igrača sa najviše postignutih poena (ukupno, zaključno sa ovom večeri, 32.928 poena). Karima Abdula Džabara verovatno niko nikada neće stići (38.387). Popularni „Poštar“ Karl Meloun se sa svojim prepoznatljviim bicepsom ušunjao na mesto broj dva (36.928). Možda je reč „ušunjao“ pregruba. A opet, ne škodi ni imati više od petnaest godina pored sebe jednog Džona Stoktona.
Treći si ti. Treći je Kobi Brajant.
Četvrti je uzor većine, četvrti je leteći Majkl (32.292)
Samo… Treba navesti da je ikona Lejkersa odigrala (igra, naravno, i dalje) tri sezone više, što je ogromna prednost. A nedostaje i taj jedan prsten… U nakitu je 6:5 za Majkla.
Ukrao si, skoro svaki Džordanov potez. Ne znam šta da mislim o tome. Valjda je to u redu. On te je često podržavao. Koliko smo samo puta čuli ono: isti je to mentalni sklop! I jeste. Hladnokrvne, košarkaške, ubice. Sa ponosom si nosio nadimak zmije otrovnice. Znamo i za izjave bivših saigrača: (Smuš Parker: “What I don’t like about him is the man that he is. His personality. How he treats people. I don’t like that side of Kobe Bryant”).
Tebe, ubeđen sam, to ni najmanje ne dotiče. I možda je tako i najbolje. Dok su pobede tu, dok se rekordi obaraju, ko je kakav čovek – manje je bitno. To se zaboravi. Prolaskom lopte kroz mrežicu kupuje se večnost. Zbog nje se budiš, i nije ti mrsko. Zbog nje se znojiš i prilaziš liniji za slobodna bacanja, povređen šutiraš. Odbio si da izađeš, želiš da dovrišiš započeto. Ratnik. Radnik. Izazivaš strahopoštovanje i ljubomoru. Hteli bi te u svom timu. Maliciozno čekaju i najmanju grešku.
U kriznim godinama, (sezona 2005-2006, u proseku ludih 35,4 poena, 5,3 skoka, 4,5 asistencije) nisi bio daleko od odluke da digneš sidro. Da li bi to bilo licemerno, s obzirom na priče da si upravo ti želeo osamostaljenje, i da si baš ti jedan od glavnih krivaca za Šekov odlazak?
Činilo se nekad da bi apsolutno sam, sa četiri anonimusa, mogao pobediti u više od trideset mečeva regularne sezone. Vukao si druge za sobom i ponekad preterivao. Očekivao previše. Perfekcionista.
Po ko zna koji put, točak sreće (ili nešto treće?) okrenuo se ka Lejkersima. Kao na tacni stigao je Pau Gasol, u svojim najboljim godinama. Sa njim se diskutovalo na španskom. Znamo da si poliglota. Ni naš ti jezik nije bio težak, očigledno:
Koliko si samo bio srećan nakon četvrtog i petog prstena. A kako i ne bi. Jedna od prvih izjava nakon pete titule bila je: „I just got one more than Shaq!“
Stare se navike teško zaboravljaju.
Takav spoj elegancije i srčanosti malo ko je posedovao.
I umetnik i borac.
Savršen rad nogu.
Toliko iznuđenih slobodnih bacanja nakon finte šuta. A neretko je bilo i dva plus jedan. Košarkaška inteligencija, košarkaško telo (198 cm visine, uvek fit)…
Bog je njega stvorio da bi igrao košarku. Komentar jednog navijača Jezeraša.
Navijači Boston Seltiksa su bili na sedmom nebu nakon osvojene titule, 2008. Pao je najveći rival. Drugo izgubljeno finale u tvojoj biografiji. I ponovo poređenje sa Džordanom. On finale nikada nije izgubio…
Leto.
Od košarke ni traga i glasa? Zavisi gde. U štabu Kobija Brajanta se tapkalo od ranog jutra. Čudo da ti reč „upornost“ nije srednje ime.
Naredne sezone je u finalu savladan neiskusni Orlando (4:1). Glavna zvezda grada Los Anđelesa beležila je prosečno 32,4 poena, 5,6 skokova, i čak 7,4 asistencije. Konačno. Razbio si „Ne može bez Šeka“ mit.
U punoj snazi, hteo si još. Znao si da se osveta najbolje servira hladna. Želeo si najljućeg rivala. Dobio si ga.
Porazio si ga.
I ponovo si osvojio naslov MVP velikog finala, nakon što si mi srušio Kelte sa 4:3. Bolno. Nisi morao. To što si manje u proseku postizao protiv nas, nego protiv Orlanda (28,6 poena, 8 skokova, 3,9 asistencije) i nije neka uteha.
Jedanaest puta All-NBA First Team, devet puta NBA All-Defensive First Team. Od prvih dana učen da se mora igrati u oba pravca. Jurcao si za svakim, pozicija jedan, dva, tri, svejedno.
Takav košarkaš, a samo jednom izabran za najkorisnijeg igrača lige! I tu su mišljenja podeljena. Jedni smatraju da ni tu, jednu jedinu MVP nagradu, nisi zaslužio. Drugi krive glasače, verujući da je igrač tog kalibra morao sakupiti veći broj ovih priznanja.
Što se mene tiče… Meni je svejedno. Oduvek sam više cenio naslov MVP finala, nego MVP regularnog dela sezone. Dao si zanimljiv komentar na ovu temu:
Kobe Bryant on why he has only one MVP: ‘Because the media votes on it’.
Dobro pamtim i naslove u domaćoj štampi nakon postignutog osamdeset i jednog poena protiv, uz dužno poštovanje, tada sirotih Toronto Raptorsa. Kobi Tiranosaurus. 81, ej! 81… Nestvarno izgleda ta brojka.
Bogata i raznovrsna, karijera za poželeti. Mnogo mečeva za divljenje… Lično, izdvojio bih:
1) Verovali ili ne, poraz u produžetku protiv Finiks Sansa (126:118). Prva runda plejofa, utakmica broj šest u seriji.
(50 poena, 8 skokova, 7 asistencija, uz procenat šuta od 57 odsto!)
2) Već pomenutu majstoricu protiv Trejlblejzersa. Dakle, finale Zapada, 2000, meč sezone. Predvodio si oba tima u broju blokada (4), i u broju asistencija (7). Stigao si i da postigneš 25 poena, uz sjajnih 11 skokova, 47 odsto šut iz igre. Nikad nisi bio ljubitelj tih procenata, te kolone u statistici?
3) Finale protiv Pejsersa u nastavku sezone. Utakmica broj četiri, produžetak.
(28 poena, 4 skoka, 5 asistencija, uz procenat šuta od 51 odsto). Da, birao sam isključivo plejof mečeve.
Bilo je i utakmica sa dvocifrenim brojem asistencija. Oni koji te ne vole će reći – podatak za verovali ili ne. I ja sam se par puta zapitao: Da li bi ti bolje išao basket od košarke?
Ipak, kad si hteo, znao si da dodaš, da pronađeš, itekako si znao. Sa druge strane, činjenica je i da si na koš šutnuo više od dvadeset i pet hiljada puta. Treći u istoriji lige.
A ego veličine Stejpls Centra.
Ego koji je i pomogao, ali i odmogao. Čarls Barkli je, recimo, mišljenja da NBA treba da bude zahvalna što se Šek i ti niste slagali.
Kakav bi tek lom pravili da ste uspeli da pronađete zajednički jezik!
Da li ti je sada krivo?
Teško je sa tobom. A još je teže protiv tebe. Igraš preko svake granice, ne osećajući bol. Izgaraš. Čoveče, pa ti si na NBA terenima proveo preko 47 hiljada minuta! To je, ako me kalkulator ne laže, više od trideset odigranih košarkaških dana. Znači, nema spavanja, nema hrane, ništa. Samo košarka. Više od trideset dana.
Tebi je život košarka… Pa kako te zamisliti bez nje, kako zamisliti košarku bez Kobija Brajanta?
Šta će biti sa onim silnim Kinezima koji te idealizuju?
Evo, kažu, sigurno ćeš nastupiti na ovogodišnjem ol-star meču (18. po redu). Glasova će biti i više nego dovoljno. A ja već čujem pojedine košarkaške analitičare kako se žale na tu odluku.
Revijalna utakmica. Kao da je bitno.
Verujem da bi ti sve te ol-star nasutpe menjao za još jednu šansu u velikom NBA finalu.
Perfekcionista.
A možda… Možda si i sam, bar delimično, kriv. Zar je baš morao onoliki ugovor (25 million dolara, 2015.)? Nije moglo malo da se uštedi, pa da se privuče neki slobodan agent… Ovako, pored sebe imaš pretežno košarkaške klince, nedavno draftovane, momke koji su željni dokazivanja i lopte. Ni njima nije lako.
Takvih takmičara u sportu nije bilo mnogo. I sve će ih biti manje.
Ja se nadam da si zadovoljan svojom karijerom. Trebalo bi da jesi.
…I pored toga što si u novembru prošle godine postao košarkaš koji je najviše šuteva promašio u istoriji NBA lige (prestigao Džona Havličeka). Navijač Zelenih govori iz mene, nemoj zameriti.
Uostalom, sport i mazohizam idu ruku pod ruku. U pitanju su traume koje vremenom dobijaju sentimentalnu vrednost.
Dragi Kobi. Ne pamtim da sam ikada, od kad gledam košarku, navijao za tebe, ili za tvoj tim. Uvek sam bio sa druge strane.
Da li sam te nekada i mrzeo? Moguće.
Da li sam te nekada poštovao? To uvek.
Jedno je sigurno: Nedostajaćeš.
Photo: NBA
Neće ni malo nedostajati, jedva sam čekao da se taj nečovek koji ne zna da doda osim kad ga utroje…penzioniše… i da nisam zaboravio sedmu utakmicu protiv Sacramenta …i svaki put kad ga porede sa M J om se naježim… putuj Mamba da te više ni na špici ne vidim…