Posljednjeg dana FIBA Women’s EuroBasket 2021 odigrane su dvije utakmice za medalje. Svi već skoro sve znate, Srbija je postala novi šampion Evrope. Druga titula najbolje ženske reprezentacije je osvojena na superioran način i niko u dvorani od oko 4.000 gledalaca nije bio drugačijeg misljenja. Sve ono što su pokazale štićenice Marine Maljković (i njenog odličnog stručnog štaba) je bilo na najvišem nivou. Teško je pronaći nove riječi od onih koje ste već pročitali na stranicama Koš magazina, ali i kroz redove svih internet novina, a koje bi opisale sve ono što se dešavalo u drugom istorijskom finalu za košarkašice koje su 2015. godine dobile silne epitete: “lavica” i “kraljica”. Ovaj put su potvrdjeni epiteti, a uz sve je dodato da su Sonja Vasić, Saša Čadjo, Nevena Jovanović, Jelena Brooks, Dajana Butulija, Aleksandra Crvendakić, Yvonne Anderson, Ana Dabović, Maja Škorić, Maša Janković, Angela Dugalić i Tina Krajišnik igrale fenomenalnu odbranu koja im je donijela drugo zlato na smotri najboljih košarkašica Evrope. Ušle su u igru sa jasnim opredjeljenjima, svojom taktikom su nadmudrile protivnika, uhvatile su Francuskinje u mašinu i nisu ih ispuštale dok nisu osvojile zlato. Prelijepe medalje (nikada ljepše na evropskim prvenstvima) su ponosno sijale na grudima srpske reprezentacije.

BELGIJA – BJELORUSIJA 77 – 69

Belgija je po drugi put osvojila bronzanu medalju pobjedivši ovaj put korpulentne košarkašice iz Bjelorusije. Radovale su se novoj medalji Ema Meesseman, sestre Mestdagh, Julie Allemand, Kyara Linskens, Antonia Delaere i ostale suigračice, a bronzu su u potpunosti zaslužile. Bilo je malo neizvjesnosti u pojedinim fazama utakmice, brza igra, precizniji šut, dobra odbrana su donijele zasluženu pobjedu. Belgijske “mačke”, kako ih zovu njihovi vjerni navijači, su i pored malog broja kvalitetnih igračica uvijek davale maksimum, pa i u odlučujućoj utakmici. Najbolja belgijska košarkašica Meesseman je izborom u najbolju petorku Šampionata potvdila da je trener Philip Mestdagh izabrao pravog vodju i oko nje gradio veoma dobru ekipu.

Ni Bjeloruskinje nisu bile tužne nakon utakmice. Ostvarile su dobar rezultat kojem se nisu nadale prije početka Prvenstva, a najvažnije im je bilo da su izborile pravo na kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2022. godine.

Dok su na terenu igrale košarkašice, na tribinama se vodio pravi mali rat oko zastava. Protivnici aktuelnog režima bjeloruske vlasti su se pojavljivali na svakoj utakmici (pa i za treće mjesto) ove reprezentacije sa više starih zastava ove zemlje na kojima dominira bijela boja i vidljivo su pokazivali svoju pripadnost. Tek po neka aktuelna zastava zeleno crvene boje bila je prisutna. I jedni i drugi su navijali za istu zemlju, ali su im motivi bili potpuno drugačiji. Odlični organizatori su bili tolerantni, ali i efikasni u sprečavanju eventualnog političkog incidenta.

SRBIJA – FRANCUSKA 63 – 54

Srbija je nakon produžetka pobjedila Italiju, u crno je zavila domaćina Španiju takodje nakon produžetka, završnica protiv Belgije je bila najuzbudljivija na Prvenstvu, i onda je došlo na red finale protiv srebrne reprezentacije. Do ovog prvenstva “trikolorke” su osvojile 4 srebrne medalje na prvenstvima 2013, 2015, 2017. i 2019. Mnogi su mislili da je došlo vrijeme da se srebrni niz prekine i da tim koji je posljednji put bio prvak Evrope 2009. (2011. su Francuskinje osvojile bronzanu medalju) napravi preokret. U svih pet utakmica odigranih u Strasbourgu i polufinalu protiv Bjelorusije u Valenciji, Francuska je pokazala da ima najdužu klupu, da su visoke i stasite, da dobro šutiraju, da dobro skaču, da nakon uspješne odbrane prave brze kontranapade, da imaju veliku motivaciju da konačno nakon 12 godina zakorače na najviše mjesto pobjedničkog postolja.

Ovo je prilika da kažemo kako u Francuskoj košarkaškoj federaciji ima oko 275.000 registrovanih košarkašica (od ukupno 700.000 licenciranih igrača) a to onda uporedite sa veličinom gradova u Srbiji. Novi Sad ili Niš su manji po broju stanovnika od ženskog dijela košarke u Francuskoj. FFBB sa 140 zaposlenih radnika, sa budžetom od oko 40 miliona, godišnje odvaja za žensku reprezentaciju mnogo eura – sve je to ogromno, a onda se vratimo u realnost. Ambicija je bila velika, ali želje su jedno, a stvarnost je nešto drugo. Sve ono što se dešavalo na terenu u vrijeme finalne utakmice je pokazalo da je to bila igra “mačke i miša”, samo što su sada predstavnici jedne relativno male (košarkaški velike) zemlje postale “mačka” dok su predstavnice velike zemlje (od 73 miliona stanovnika) i zemlje koja najviše ulaže u razvoj košarkaškog sporta u Evropi (vjerovatno i u svijetu) imale ulogu “miševa”.

To kakvu su lekciju očitale košarkašice Srbije svojim protivniciama je bilo nešto nevjerovatno. Od početka su pokazale ambiciju da snažnom odbranom, agresivnom igrom, brzim napadima, preciznim šutevima i velikim srcem nadjačaju protivnika. Još jednom su pokazale zašto predstavnici tako male zemlje imaju toliko uspjeha u sportu. Potvrdile su da spona pameti, srca i duše i stomaka (sportskog inata) uvijek donese rezultat. Želja za sportskim uspjehom je bila toliko izražena kod srpskih reprezentativki da je trener srebrne reprezentacije Valerie Garnier priznala da francuske košarkašice nemaju taj mentalitet koji može da nadjača ambiciju sa kojom je Srbija ušla u finalnu igru. Neki su čak uporedjivali košarkašice sa najboljim teniserom svijeta i govorili da je to isti mentalitet kojim Novak Djoković melje protivnike, a košarkašice ostvaruju odlične rezultate.

Francuska je bila potpuno rasturena, pa niko nije našao riječi objašnjenja, osim priznanja protivniku. Peta u nizu srebrna medalja bi trebala da donese radost, ali su u taboru drugoplasirane ekipe na EuroBasketu zavladale tuga i sjeta. Sve košarkašice i stručni štab su potvrdili vrijednost srpske ekipe, i sportski čestitale novim prvakinjama Evrope. Ostala je velika žal za propuštenom prilikom, ali niko nije osporavao superiornost Srpkinja u finalnoj utakmici. Kada je najviše trebalo one od kojih se najviše očekivalo u francuskom timu su u potpunosti podbacile. Nekada najbolja igračica Evrope, Sandrine Gruda je u posljednje dvije utakmice igrala 54 minute i postigla samo 11 poena; Marine Johannes je veliko razočaranje jer je potvrdila da nije igračica velikih utakmica. Jedino je srpska snaha Valeriane Vukosavljević igrala dobro u finalnoj utakmici kada je dala 15 poena.

Slučaj je htio da u ponedeljak ujutro ove dvije ekipe budu na aerodromu u Valenciji u isto vreme. Dok su pobjednice bile srećne i razdragane, poražene Francuskinje su tek medjusobno ponešto razgovarale, a tuga je bila veoma vidljiva. Predsjednik Francuske košarkaške federacije je dugo razgovarao sa trenerom šampioniki u “četiri oka”, a temu razgovora možemo da pretpostavimo, medjutim…

U najbolju petorku su izabrane Belgijanke Julien Alleman i Emma Meesseman, članica bosanske reprezentacije Jonquel Jones, Endy Miyem i Sonja Vasić. Srpska reprezentativka je na najbolji način pokazala kako se  bori za svoju reprezentaciju (15,5 poena, 7,2 skoka i 4,2 uspješna dodavanja).

Jelena Brooks je na aerodromu nosila pehar u naručju i na pitanje zašto ne prepusti to nekoj od mladjih suigračica, kapiten je kazala uz osmijeh da to ne čini kako bi je što više fotografisali sa peharom.

Obje ekipe će uskoro na Olimpijske igre u Tokyo, a ovaj put su se razišle jedne srećne i zadovoljne, a drugi tužne i nesrećne jer su osvojile “samo” srebrnu medalju. Ostaje da sačekamo i da nakon dvije godine u Ljubljani i Tel Avivu ove dvije reprezentacije nastave sa uspješnim igrama. Da li će tada Francuska uspjeti da prekine srebrnu seriju teško je kazati, ali je sigurno da srpske košarkašice sa pristupom i igrom kako su to učinile u Valenciji neće nikome lako dati “Jelenin” pobjednički pehar.

Photo: Privatni album, FIBA