Kukočevih 37 poena protiv SAD, 11/12 trojke!
- August 1, 2020
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Prošle su 33 godine ali još uvek se pamti… Juniori Jugoslavije postali su te „zlatne“ 1987. svetski prvaci u košarci, a posebno se pamti duel sa ekipom SAD u grupi, igran 1. avgusta. Ovo je priča o toj utakmici.
Kad danas pogledate američki sastav iz Bormija (Kevin Pričard, Leri Džonson, Geri Pejton, Lajonel Simons, Dvejn Šincijus, Skot Vilijams, Stefen Tompson…) deluje zastrašujuće, ali te 1987. američki igrači bili su samo talentovani studenti pred kojima je bila lepa košarkaška budućnost. Ali – zar nisu bili takvi i naši? Trenutak istine došao je 1. avgusta, utakmica u grupi sa ekipom SAD koju je sa klupe vodio Leri Braun. Pomoćni trener Branislav Rajačić je detaljno izanalizirao rivala i uverio naše momke da u igri Amerikanaca ima slabosti, odnosno da se meč može dobiti.
O planu igre selektor Pešić je pričao:
– Osnovna ideja bila je uspostavljanje balansa između spoljne i unutrašnje igre. Računao sam da našim raznovrsnim napadačkim arsenalom možemo da nadmašimo njihovu prednost u odbrani. U početku je izgledalo da će meč biti izjednačen, Amerikanci su imali malu prednost ali smo ih pratili i čekali naš trenutak… A onda se desilo nešto što nije bilo planirano, niti i jedan trener na svetu može da predvidi tako nešto. Jedan igrač, na sreću naš, uzeo je sve u svoje ruke i ušao u istoriju po neverovatnom učinku. Toni Kukoč je meč završio sa 37 poena, od kojih je 33 dao sa 11 trojki iz 12 pokušaja! Nikada ništa slično nije viđeno. Saigrači su osetili da je ovo njegov dan, tražili su ga u svakom napadu a on je pogađao sa svih strane: Sa krila, sa perimetra, iz kontre, svejedno mu je bilo da li je sam ili pred sobom ima dve ili četiri ruke rivala… Bilo je neverovatno, neponovljivo.
Pešić i danas priznaje:
– To šta je Kukoč uradio na toj utakmici je apsolutni rekord. U košarci sam bio 15 godina kao igrač i skoro 40 kao trener i tako nešto nisam više nikada video. Na toj utakmici Kukoč je bio igrač koji je imao najviše loptu u rukama, on je praktično bio plejmejker… Imao je glavu pleja, a nije imao telo. Njegov šut nije bio njegova najveći kvalitet, imao je puno boljih stvari od šuta, nikad nije bio rođeni strelac a i sam je rekao kako voli da dva čoveka budu zadovoljna, onaj koji asistira i onaj koji postigne koš, ali na toj utakmici njemu je sve polazilo za rukom.
Kukoč je prvu trojku pogodio u 2. minutu i izjednačio na 5-5, ali njegov festival počeo je u osmom. Kod rezultata 17-17 dao je svoju drugu trojku, u sledećem napadu pogodio je za 23-19, pa u sledćem za 26-19 a posle četvrte uzastopne naš tim je vodio 29-23. U sledećem napadu bio je fauliran, pogodio je oba slobodna bacanja. Do kraja poluvremena trojke su pogodili još Đorđević i Dobraš. Na poluvremenu smo vodili 52-42.
Na početku nastavka Divac i Neša Ilić digli su prednost na 56-42. Sjajno je funkcionisao šut za tri poena, pogađali su Ilić i Pavićević, a onda se na veliku scenu vratio Toni Kukoč. Vezao je dve trojke, u 29. minutu i bilo je 75-55, put ka pobedi bio je otvoren. Izlazak Rađe u 31. minutu i Divca 34. zbog pet penala nije poremetio našu igru, prednost je bila velika a šut spolja je i dalje funkcionisao. Osim toga, Miroslav Pecarski je pružio do tada najbolju igru na šampionatu. U izveštaju „Sporta“ istaknuta je uloga bekovske linije, Đorđević i Pavićević su bili glavni organizatori a Luka je još igrao i odličnu odbranu na Tompsonu koji je do tada bio najbolji američki igrač.
Trojke-84,2%!
Utakmica je počela u 22,00 a nešto malo pre ponoći semafor je pokazivao konačan rezultat, Jugoslavija-SAD 110-95. Kukoč je svoje trojke raspodelio na oba poluvremena, u prvom je dao 5, u drugom 6. Naš tim je ukupno ubacio 16 trojki iz 19 pokušaja što daje neverovatan procenat od 84,2%! Amerikanci su iz 6 pokušaja pogodili samo jednom (Ron Hueri). Zabeleženo je da je posle meča Bil Vol, predsednik Amerilčke amaterske košarkaške federacije (ABAUSA) prišao našem selektoru Svetislavu Pešiću i čestitao na velikoj pobedi.
Junak ove utakmice, Toni Kukoč, ovako mi je za moju knjigu „Bajka iz Bormija“ svedočio o tom meču:
– Ni pre ni posle, nikada u karijeri, nisam pogodio toliko „trica“. Bilo je utakmica na kojima sam davao po 5-6, možda i 7, ali nikad ni blizu dvocifrenom broju kao tada. Nisam pred utakmicu imao nikakakv poseban osećaj, ništa nije nagoveštavlo da ću biti ekstra-inspirisan da šutiram tako dobro. Kad su ušle prve dve, i to kako se to obično kaže „bez koske“, osetio sam dodatnu sigurnost, dobio samopuzdanje pa sam počeo i da forsiram, šutirao sam i preko ruku rivala a lopta je ulazila i ulazila… Otvorila se „špina“, što bismo rekli mi Dalmatinci. Saigrači su osetili da je to moj dan pa su me non-stop tražili… Bilo je nezaboravno, ali ni ja ne bih nikada ostvario to što jesam da nisam imao tako divne saigrače. Bili smo sjajna generacija, dugo zajedno, razumeli smo se pogledom, niko nije bio egoista jer je bilo samo pitanje dana kada će neko zablistati. Svi smo bili individualno jaki ali najjači smo bili kao tim, samo mi tada nismo bili svesni koliko smo dobri. Negde duboko u nama tinjalo je saznanje da možemo mnogo, ali koliko je to mnogo i gde su nam granice niko nije znao. Međutim, bilo je dovoljno da se ne plašimo nikoga i da u svaku utakmicu uđemo da je dobijemo i da se, ako je moguće, još i zabavimo na terenu.
Pitao sam Kukoča da li je kasnije, tokom NBA karijere, pričao sa amerilčkim igračima koji su gotovo svi stigli do NBA o Bormiju. Odgovor je bio zanimljiv:
– Retko, nisu voleli da ih podsećam na tu utakmicu. Ni oni ni trener Leri Braun. Čak ni kada sam bio kod njega u Filadelfiji. On je, moj je utisak, imao neki otpor prema evropskim igračima. Stalno je nalazio neke mane: te ne znamo jezik, te ne prilagođavamo se američlkom stilu igre, te ovo, te ono…Amerikanci su veoma ponosni na svoje košarkaško umeće i ne vole kad ih neko pobedi. A mi ih nismo samo pobedili, mi smo ih nadigrali i to ne jednom, nego dva puta, i to ih je bolelo.
Leri Braun je mnogo godina kasnije, u jednom intervjuu Marjanu Crnogaju, publicisti iz Zagreba, autoru zapažene knjige o Draženu Petroviću („Dražen: Godina zmaja) 2015. priznao superiornost jugoslovenskog tima. Zahvaljujući ljubaznosti g. Crnogaja u prilici sam da citiram deo zanimljive izjave Lerija Brauna:
„Oni su bili jedna od najboljih mladih generacija koje sam ikada video -D ivac, Kukoč, Rađa… Oni su jednostavno bili veliki!. Mi smo dva puta izgubili od njih jer su obe utakmice igrali bolje. Mislim da su Toni (Kukoč) i Divac bili najbolji mladi igrači koje sam video u životu.“
Lopta „sa očima“
Sa Vladiom Divcem pričao sam više pute o Bormiju i toj sjajnoj generaciji. Ovo što mi je ispričao zabeležio sam još tokom Evropskog prvenstva 1997. u Barseloni na koje je Divac, tada već sa osmogodišnjim stažom u NBA, došao kao gledalac:
– U Bormiju sam prvi put u karijeri osetio sta znači potpuno samopouzdanje. Jednostavno, nije bilo teorije da izgubimo bilo koju utakmicu i mi smo to znali. Jedini rival bili su nam Amerikanci sa mnogim poznatim imenima, nekolicinu i dan-danas peckam pitajući ih da li pamte Bormio. U toj prvoj utakmici protiv njih svi smo igrali za Kukija jer nije mogao da promaši. Sećam se, kad god je izbacio loptu iz svoje levice vikao sam: “Ima oči, ulazi sigurno”. Tako je i bilo..
U „Gazeti delo Sport“ pod naslovom „Jugoslavija završila bez poraza pošto je kaznila Amerikance“ bilo je napisano da je četvrti dan zaključen sjajnim duelom dve najjače selekcije. Naravno, istaknut je sjajan šuterski učinak Tonija Kukoča. Za Amerikance je napisano da su bili „bez šuta spolja“, da nisu našli način da čuvaju Kukoča, da su u meču bili samo prvih deset minuta dok su posle toga Jugosloveni dominirali koristeći šut kao taktičko oružje. „Gazeta“ je citirala Sandra Gambu, selektora italijanske seniorske reprezentacije:
– Amerikanci su mnogo neiskusniji u odnosi na Jugoslovene. Povrh svega, ne poznaju međunarodnu košarku. Za njih šut za tri poena ne postoji, a osim što ga ne koriste u napadu ne znaju ni da ga brane.
Dan kasnije u u istom listu moj kolega i (kasniji) prijatelj Andrea Tozi pozabavio se „fenomenom Kukoč“. Pod naslovom „Snajperista Kukoč je pravi kralj“ objavio je priču o talentovanom Splićananinu. Napisao je da Toni „nije skakač, nije rođeni dodavač, ne igra leđima, nije specijalista ni u čemu ali sve što radi – radi dobro. Njegovo telo je još uvek u fazi formiranja iako je vidan napredak u odnosu na prošlu godine kada je na Evropskom juniorskom prvenstvu bio najbolji igrač… Igra vođen instinktom… Ne treba zaboraviti da se košarkom bavi tek 5 godina…“
„Gazeta“ je citirala i Filipa Fainu, selektora italijanske juniorske reprezentacije:
– Pre dve godine na turniru u Manhajmu bio je tek stidljivi dugalija. Od tada do danas je napravio ogroman napredak. Vidi se da je rođeni talenat… Meni se čini da je predodrđen da uspe i da će vrlo brzo biti jedan od najvećih evropskih igrača – rekao je proročanski Faina.
U istom tekstu citiran je i Leri Braun, američki selektor, koji Kukoča zove Kuki, kao što su ga zvali drugari iz tima:
– On je najbolji igrač na ovom Svetskom prvenstvu… Svojim genijalnostima izaziva osmeh divljenja svih. On je još dečak, ali na terenu ne deluje tako. Izuzetno je pokretljiv tako da sa lakoćom prelazi svoje čuvare dok u odbrani koristi svoje duge ruke. Za svoje godine on je mnogo više od nade – rekao je Braun.
Zanimljiv detalj ispričao mi je Saša Đorđević:
– Posle jednog treninga u Bormiju, dok smo se na terenu smenjivali sa Amerikancima, prišao mi je Leri Braun i pokolonio šorc i čarape… Doživeo sam to kao priznanje, ali ne samo meni nego i timu jer smo stvarno igrali najlepšu košarku. Svi su pričali o nama, predviđali nam prvo mesto i sjajne karijere mada smo mi svi već bili prvotimci i stekli određeni renome. Naša snaga je bila u fantastičnoj kombinaciji talenta i fizičke spremnosti. Bili smo i taktički jaki, sposobni da prihvatimo sve što je Pešić od nas tražio, da relizujemo svaku njegovu zamisao… I ta prva utakmica protiv SAD bila je taktički besprekorno odigrana, bez obzira što može izgledati da je to bilo veče Kukočeve improvizacije. Njegov sjajan šut bio je posledica timske igre, nijedan nije bio „isilovan“.
Zanimljivo je da su utakmicu sudili Ljubo Kotleba i Nar Zanolin, kasniji digogodišnji funkcioneri FIBA. Kotleba je bio zadužen za sudije, Zanolin je bio generalni sekretar FIBA Evropa.
– Hvala što si me podsetio na tu utakmicu – napisao mi je u mejlu moj prijatelj Ljubo Kotleba – Nikada nisam sudio meč u kome je jedan igrač pogodio 11 trojki iz 12 pokušaja. Jugoslavija je imala super-talentovan tim a Kukoč, Divac i Rađa su ubrzo postali predvodnici Jugoplastike koja je tri puta uzastopno bila prvak Evrope.
Jugoslavija-SAD 110-95 (52-42)
01.08.1987, Bormio. Gledalaca: 3.000. Sudije: Kotleba (Čehoslovačka) i Zanolin (Kanada).
JUGOSLAVIJA: Kalpić, Pavićević 8 (1-2), Ilić 22 (5-7), Kukoč 37 (2-3), Pecarski 9 (3-4), Alibegović (0-2), Đorđević 10 (2-5), Avdić, Divac 6, Dobraš 10 (1-2), Rađa 6, Koprivica 2.
SAD: Pritchard 7 (1-1), Johnson 16 (2-2), Payton 4 (0-1), Thompson 8 (2-7), Smith 4 (2-2), Simmons 20 (4-6), S. Williams 8 (2-2), Augmon 2 (2-2), Brickey 10 (4-5), Huery 5, Schintzius 5 (1-2), B.Williams 6 (0-1).
Da je naš tim bio bolji potvrdila je i finalna utakmica, bilo je 86-76. Dok su „Ameri“ čuvali Kukoča koji je dao samo 4 poena, koš su im napunili Divac (21) i Rađa (20) jer je Pešić promenio gtaktiku i naredio da se igra na centre… Nezaboravno.
Photo: Printscreen