Pre nedelju dana Vlada Stanković napisao je tekst o knjizi Serđa Tavčara „Kako je Jugoslavija osvojila svet“, a nedelju dana potom, eto ti glavom i bradom (i sedim zulufima) u sred Beograda i autora pomenute knjige. I to doslovno u centru, u Ulici Miloša Velikog br. 56. To je nekada bila zgrada albanske ambasade, a sada je reprezentativno zdanje nazvano Palazzo Italia, u kojem je Italijanski institut za kulturu. Posle 28 godina g-din Tavčar, inače kolega, novinar, sportski komentator TV Koper, ponovo je u (nekada i svom) glavnom gradu, na promociji odštampanih sećanja.
Počev od ilustracije na koricama knjige, gde umesto šest buktinja, “bratskih republika” stoji košarkaška lopta, pa nadalje, sve je svetkovina basketa. A i ta simpatična slika, uz koji grafički dodatak (isprekidane linije kojima treneri pokazuju igračima zahtevane akcije na terenu) direktno simbolizuje najbolje iz nekadašnje Jugoslavije – košarku, šire gledano sport.
To se najbolje moglo čuti od samog Tavčara, koji je, prema ličnom iskazu, na utakmici olimpijskog turnira u Rimu 1960, izmedju Jugoslavije i Bugarske, zapamtio nekog Daneua; pošto u kraju odakle je on ima dosta ljudi sa tim prezimenom, onda ti tako nešto privuče pažnju, a i ta igra, po sebi je dovoljno atraktivna, da čovek neosetno, ode na “tu” stranu.
Serđo je počeo da radi vrlo mlad, na TV Koper-Capodistria, poznatoj više u Italiji, nego u Jugoslaviji, jer je zapravo to bio studio nekadašnje TV Ljubljane, posvećen italijanskoj nacionalnoj manjini u Istri. A u to vreme famozna TV prava teško da su i postojala u današnjem vidu. Pa kako je program trebalo nečim “puniti” najlakše je bilo raditi sport, ali na italijanskom. I to košarku. Tako je počela karijera duga više od četiri decenije. A jugo košarka, subotom od pet popodne, gledala se od Lombardije do Pulje, od Bergama i Milana, do Barija. I taj balkanski basket, bio je najbolja promocija sporta SFRJ ali i same države.
Prvi kadar skoro svakog prenosa bio je snimak mrežica, na obručima. I, veli Tavčar, gledaoci su znali odakle ide prenos, baš po tim mrežicama (“najgore su bile one dugačke u Skoplju”). Pošto je bio igrač a potom i trener, mogao je dobro da proceni kavlitete igrača, pa je želeo da izgradi sopstveni stil komentara koji nije, današnjim rečnikom kazano, bio “ politički korektan”; drugim rečima, za dobroga pohvale, a za lošeg, skoro, pa sve najgore. I upao je u zamku, mislivši da ga niko ne sluša, dok u redakciju nisu počela da stižu pisma gledalaca. Tada je shvatio moć i uticaj televizije. Ali je stekao i poštovanje gledalaca, jer se nije libio da izrekne šta misli (prosto ne verujem šta pišem; pitam se ima li danas toga – da kažete šta mislite, bez opreza, da ne kažem straha).
Velikani jugo basketa iz sedamdesetih godina prošlog veka, bili su zvezde, ne samo kod nas već i na “čizmi. Za razliku od uvek doteranih italijanskih košarkaša u savršenim Armanijevim odelima, koji su želeli da imitiraju Amerikance, ovi naši su bili “seljaci”, spremni da se bore, i uvek su pogadjali. A u košarci je to najvažnije.
Čačak je, po Tavčaru, izuzetna košarkaška sredina, jer tamo svi misle da su najbolji, a kada je tako, onda verovatno i jesu (nije ni čudo što je predgovor za knjigu pisao počasni gradjanin Čačka, sada konzul Srbije u Trstu, Dragan Kićanović). Za razliku od Italije, poraz u Jugoslaviji niko nije lako prihvatao, pošto su košarku igrali (tada) momci, koji su želeli da se nadmudruju, a to razlikuje mentalitet ljudi na dva poluostrva – balkanskom i apeninskom. Moka Slavnić je, podsetio je Serđo, na SP 1978. u Manili, u trenutku kada je Jugoslavija u susretu sa Italijom vodila sa više od 30 poena, na tajmautu, inače zatraženom bez ikakvog razloga, neposredno pred kraj meča, rekao saigračima da se ne raduju zbog ubedljive pobede, jer je dobiti, bolje reći rasturiti Italijane sa tolikom razlikom, “ sasvim normalno”.
A takva košarka trajala je dok su je igrali veliki igrači. Tragičnim odlaskom Dražena Petrovića, prema mišljenju Tavčara, i simbolično je ona nestala. To što je ostvarila, kako je on naziva SRBISLAVIJA, jeste impresivno, ali za nju nikada nije navijao, za razliku od SFRJ.
Navijao ili ne, tek košarke sigurno neće nestati, ni tekstova i knjiga o njoj. Ova, predstavljena u Italijanskom institutu za kulturu u Beogradu, lični je podsetnik na period, sa današnje tačke gledano, košarkaške romantike, mada je to možda i netačna ocena, ali neka ostane tako.
Današnji basket odraz je 21. veka, igraju ga neki momci čije je ovo vreme. O njima neka piše neki Serđo koji ih sada gleda. Tavčar je o svojima i rekao, i napisao šta je imao.