Madrid 1986, poraz koji se pamti
- July 16, 2020
- 1 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
U “istorijskoj čitanci” na ovom sajtu uglavnom smo se bavili velikim pobedama i trofejima koje je osvajala reprezentacija bivše Jugoslavije. Danas je na redu jedan od najbolnijih i najneverovatnijih poraza.
Tog 17. jula 1986. u Madridu je Jugoslavija u polufinalu Mundijala igrala sa Sovjetskim Savezom. Na pefedetak sekundi pre kraja bila je, reklo bi se, sa obe noge u finalu jer je imala 9 poena viška, 85-76. Pamtim taj meč, ali ni danas ne mogu da objasnim kako je izgubljen. U izveštajima je uglavnom okrivljen Vlade Divac, kome su pri vođstvu od 3 poena suđeni koraci, lopta je prešla u ruke sovjetskih igrača koji su trećom uzastopnom trojkom izjednačili i iznudili produžetak koji su dobili 91-90.
Više puta sam gledao snimak završnice i jedini zaključak koji sam izvukao bio je da su utakmicu izgubili naši bekovi, pre svih Aca Petrović i Zoran Radović. Olako su “prodali” nekoliko lopti što su sovjetski igrači kaznili sa tri uzastopne trojke. Prvu je – od table! – pogodio Sabonis za 79-85. Drugu Tihonenko za 82-85, a treću, posle sumnjivih koraka suđenih Divcu, Valters je na 12 sekundi pre sirene pogodio za 85-85 i produžetak.
Psihički ubijeni, naši igrači nisu imali snage da odigraju dobro nastavak od 5 minuta. Na kraju je bilo 91-90 za SSSR koji je ušao u finale, i izgubio ga od tima SAD (85-87) u kome je blistao Dejvid Robinson, buduća zvezda NBA.
Tog 17. juna 1986. u madriskoj “Palati sportova” protagonosti su bili:
SSSR-Jugoslavija 91-90 (37-40,85-85)
Sudije: Alan Ričardson (Engleska) i Horhe Moriljo (Argentina). Gledalaca: 9.000. Pet penala: Volkov, Kurtinaitis, Homičus, Radovanović, Petranović, Divac.
SSSR: Valters 10, Kurtinaitis 10, Tihonenko 20, Volkov 8, Sabonis 25, Sok, Tarakanov 2, Grišajev, Homičus 2, Belostenji 14. Selektor:Vladimir Obuhov.
Jugoslavija: A. Petrović 15, D. Petrović 29, Dalipagić 8, Vrankoviuć 4, Divac 4, Čutura 10, Petranović, Radović 8, Arapović, Cvjetičanin 4. Selektor: Krešimir Ćosić.
U našem timu bio je i Emir Mutapčić, ali nije ulazio u igru.
Poraz od SSSR, sam po sebi, nije iznenađenje, ali boli način na koji je utakmica izgubljena. Ona je po svim košarkaškim rezonima bila dobijena, naš tim nije bio neiskusan, ne računajući Divca koji je imao samo 18 godina. Mnogo godina kasnije pričao mi je da je te večeri bio čvrsto rešen, kako sam kaže, “da ostavi košarku”. Krivio je sebe za grešku koju možda i nije napravio. Nekom iskusnijem igraču i “većem imenu” sudije sigurno ne bi svirale te sumnjive korake, ali kao i mnogo pre i posle toga “šiljili su pištaljku” na mladom igraču.
Praja Dalipagić je dugo tešio Divca rekavši mu da će on “mnogo puta vratiti Rusima”, a Krešo Ćosić je sutradan, u meču sa Brazilom za treće mesto, šmekerski stavio Divca u početnu petorku jasno mu poručivši da veruje u njega. Brazilci su pobeđeni sa 117-91, osvojena je bronzana medalja, a Divac je po povratku produžio za bugarski grad Ruse, gde ga je čekalo juniorsko Prvenstvo Evrope na kome je osvojena zlatna medalja.
Pre drame u polufinalu sa SSSR-om naša ekipa je dobila svih pet mečeva u grupi na Tenerifima (Novi Zeland 118-81, Malezija 131-61, Holandija 95-74, Argentina 87-68 i Kanada 83-80). U polufinalnoj grupi u Ovijedu prvo je savladana Kina (106-82), zatim Italija (102-76), da bi u poslednjem meču usledio poraz od SAD (60-69). Osvojeno je drugo mesto što je u polufinalu vodilo na ekipu SSSR, prvu u drugoj grupi sa svih pet pobeda.
Polufinale je već pšisano… Boli i danas, pre svega zbog osećaja da je izmaklo nešto što je bilo u rukama. Da smo dobili tu utakmicu siguran sam da bi Jugoslavija bila prvak sveta. SAD su došle sa dobrom selekcijom u kojoj su se, uz Dejvida Robinsona, isticali Šon Eliot, Brajan Šou, Tom Hamond, Keni Smit i mali “mungos” (159 cm) Magzi Bogs koji je “hapiso” najbolje protivničke bekove. Po mom mišljeju, taj američki tim bio je slabiji od onog koji je naša reprezentacija pobedila četiri godine kasnije na Mundijalu u Argentini (Alonzo Morning, Bili Ovens, Keni Anderson, Kristijan Lejtner, Kris Getling, Henri Vilijams, Tod Dej…). Pobedili su nas u Ovijedu, ali ubeđen sam da ne bi dobili drugu utakmicu da je do nje došlo.
Ali nije… Isprečio se sovjetski tim, mada do danas ostaje dilema da li je SSSR tu utakmicu dobio, ili je Jugoslavija izgubila. I jedno i drugo je tačno, ali istorija nije satkana samo od pobeda.
U idelanu petorku šampionata izabrani su Dražen Petrović, Oskar Šmit (Brazil), Valerij Tihonenko (SSSR(, Dejvid Robinson (SAD) i Arvidas Sabonis (SSSR).
Najbolji strelac bio je Nikos Galis (Grčka ) sa 337 poena, prosek 33,7. Drugi je bio Oskar Šmit sa 313 (31,3), treći Li Čung-he iz Južne Koreje sa 139 (5 utakmica), prosek 27,8 a 4. Dražen Petrović sa 252 (25,2).
Photo: FIBA
Mislim da je vreme da neko kao Vi (V.S.) napiše nešto ovako i o drugim “velikim” porazima, npr. 2005. od Francuske ili 2010. od Turske. Voleo bih da vidim Vaše subjektivno, a stručno mišljenje. Dovoljno je prošlo vremena da bi moglo da se otvoreno priča o svemu. I porazi su deo naše (sportske) istorije. I iz njih se dosta nauči.