Mauricio Vala, “grobar” iz Pezara
- June 6, 2016
- 0 comments
- Miki Božović
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Slučajno smo se sreli na druženju kod zajedničke prijateljice. Nisam imao pojma ko je. Ona nas je predstavila jedno drugom.
“Mauricio, drago mi je.”
“Iz Italije ste, iz kog mesta?”
“Pezaro, to je jedan mali grad…”
“Ali veliki košarkaški grad”, ubacio sam.
“Daa…”.
“Ja sam veliki ljubitelj košarke”, dodao sam.
“Partizan? Grobar?”, upitao me je.
“Da.”
Ozario se…
“I ja sam grobar, član sam Upravnog odbora Partizana, prvi stranac u istoriji.”
Tad mi je sinulo, ima jedan Italijan u Upravnom odboru…
“To ste vi?”
Bacio mi je “pet”, ponovo smo se rukovali i priča je krenula.
Mauricio Vala, član uprave KK Partizan. Kao da mu je ovaj klub bio suđen. Njegov Skavolini iz Pezara i najtrofejniji srpski košarkaški kolektiv vezuje jedno ime. Najveći srpski košarkaš ikada Dragan Kićanović, legenda i ključna ličnost trofejne istorije crno-belih, dve godine je nosio dres Skavolinija. Dve bitne godine u navijačkoj i košarkaškoj inicijaciji mladog Mauricija. Sa Kićom je Skavolini uzeo prvi evropski trofej, tadašnji Kup pobednka kupova.
“Znaš, kad sam ja bio mali u Pezaru, živeli smo od hleba i košarke. Ništa više nam nije bilo potrebno. I onda je u Skavolini stigao Dragan Kićanović koji je dve godine biran za najboljeg igrača Evrope. Ja i moj brat smo išli i zvonili mu na vrata svaki dan, mora da ga je to izluđivalo. Bile su to dve divne godine, postao je legenda kluba i danas ga Pezaro ne zaboravlja. Veliki igrač, genije, jedan od najboljih u istoriji, ali on ne voli puno da priča o prošlosti. Išao sam kod njega na Zlatibor”.
Ista smo generacija, delimo istu strast prema košarci. Ja se Kiće slabo sećam kao igrača u Partizanu, baš zbog te dve godine u Skavoliniju koje su Mauricija okrenule ka jugoslovenskoj košarci. Međutim, dolazak u Srbiju zbog poslovnih obaveza i prvi odlazak na jednu košarkašku utakmicu u Pionir zauvek ga okreće ka klubu u čijoj upravi sada sedi.
“Pre osam godina otišao sam da gledam Partizan. Gostovala je Roma. Nije moj klub, ali klub iz mog glavnog grada. Generalni menadžer Rome bio je Dejan Bodiroga. I tad se desilo nešto posebno. Kada je Bodiroga izašao iz tunela svi gledaoci u hali Piomir su mu 10 minuta aplaudirali. Neverovatno, nisam mogao da verujem jer Bodiroga nikada nije igrao u Partizanu. Bio sam fasciniran. Svatio sam da se radi o posebnom klubu i posebnom odnosu navijača kada sam prisustvovao utakmici Evrolige u kojoj, iako je Partizan gubio ubedljivo, niko nije napustio halu pre kraja. I ne samo to nego su navijači ostali još pola sata posle utakmice i pevali klubu. To je posebna kultura. Bio sam na nekim utakmicama Evrolige drugih klubova. Kada njihov tim gubi oni napuštaju halu. Grobari to ne rade. Zato sam ja grobar i zato je Partizan veliki”.
Sa priče o slavnoj, a ne tako davnoj prošlosti, koja mi je jako dobro poznata, prebacujem ga na neveselu sadašnjost gde je on jedan od aktera, čovek koji bi mogao da pomogne da se stvari promene.
“Zabrinut sam za budućnost Partizana”, kažem mu.
“Ja mislim da ne bi trebalo da budeš”, odgovara mi sigurnim tonom i nastavlja:
“Potrebno je da dođe do privatizacije. I Zvezda i I Partizan su veliki brendovi. S tim što ja mislim da ono što je Zvezda u fudbalu to je Partizan u košarci. U njima leži veliki potencijal i prenos vlasništva treba pametno sprovesti”
Skeptičan sam oko privatizacije, no dobro, Mauricio nastavlja da mi priča o veličini Košarkaškog kluba “Partizan”.
“Bio sam na Fajnal foru u Parizu. To je za mene bilo ostvarenje sna. Skavolini je bio takođe bio kao prvak Italije 1991. tada si u Evroligu mogao samo kao prvak. Tamo nismo mogli ništa da uradimo zbog Jugoplastike koja je imala Kukoča, Savića..Veliki tim koji je osvajio tri evropske titule zaredom. Ali Partizanovo učešće na fajnal-foru u Parizu… San. I još tamo susret sa nekim posebnim. Bio sam u hotelu u centru grada, izlazim iz lifta i nalećem…šta misliš na koga?”
Sad je pominjao Jugoplastiku, pitam ga da nisu bili Kukoč i Rađa?
“Nee, neko mnogo veći”
“Pera Božić, Mića Berić…”
“Ne. Uzgred Pera mi je bio omiljeni igrač u toj generaciji, veoma važan za tim…”
“Ko je bio onda ispred lifta”?
“Dragan Kićanović, možeš li da veruješ? Prvi put da ga vidim posle više od 25 godina kada sam ga gledao i obožavao kao igrača u Pezaru. I zbog tog susreta je taj Pariz bio poseban za mene”
Pariz je bio san za sve navijače Partizana, ali ponovo ga vraćam na ono što ih sada najviše zanima, jer mnogi gube nadu da će klub uskoro ponovo biti tako veliki.
“Mauricio, da li je sada tvoj san da pomogneš stvaranju velikog Partizana”?
“San…da, to je moj san. Takva istorija, takvi navijači…to ne može da propadne nikad, siguran sam. Ali moram biti pametan, i svi mi u klubu sad moramo biti pametni. Da bi se Partizan vratio tamo gde mu je mesto potrebno je da se dese neke stvari…”
Ostao je zagonetan…
Jedno je sigurno – mnogo voli Partizan, uverio sam se u to. Više puta je te večeri jednom sagovorniku, koji za sebe kaže da “ne prati nešto sport, ali simpatiše Zvezdu”. kad se oko nečega slože, ponavljao: “Ma ti si grobar”.
Da li će Partizan imati koristi od te njegove ljubavi prema crno-belim bojama – pitanje je za milion dolara. Taman koliko, onako odokativno, treba Partizanu da stane na noge.
Photo: partizankk