Miodrag Marjanović – legenda čačanske košarke
- October 15, 2017
- 1 comments
- Svetislav Lj. Marković
- Posted in ISTORIJA
Dok se o igračima i trenerima piše i govori nadugačko i naširoko, o sudijama je teško pronaći bilo kakav podatak. Oni su u centru pažnje samo onda kada oštete naše ljubimce. Dobar sudija, ili dobro suđenje, uvek prolazi nezapaženo. A, to mu je i cilj, jer publika (zbog koje se, kažu, košarka i igra) ne dolazi da gleda sudije, već košarkaške umetnike.
Svi znamo da od poštenja, hrabrosti, poznavanja pravila igre i profesionalnosti u radu (košarkaško arbitriranje je odavno postalo rad – težak i nezahvalan) zavise kvalitet suđenja i rezultat utakmice, ali i opšti utisak svih prisutnih u hali (kao i onih koji na drugi način gledaju utakmicu). Naravno, kvalitet suđenja se ne može proceniti na osnovu zadovoljstva publike, jer je često najlakše krivicu za poraz svaliti na sudije. Zbog svega toga, siguran sam da su najbolje sudije one koje sude nezapaženo, na koje niko ne obraća pažnju.
Koristim priliku da košarkašku javnost podsetim na jednog vrhunskog profesionalca, prvog internacionalnog sudiju iz unutrašnjosti (nekada su sudije prosperirale samo ukoliko su iz Beograda ili većih gradova). Miodrag Marjanović, u košarkaškom svetu poznatiji kao Marjan (u porodici ga zovu Dragan) je sudijsku afirmaciju i slavu postigao iz malenog Arilja. Tako je ovaj gradić na ušću Rzava u Moravicu godinama bio poznat po staroj crkvi, malinama, tekstilnoj industriji, velikom piscu Dobrilu Nenadiću i košarkaškom sudiji sa znakom FIBA Miodragu Marjanoviću.
Marjan je rođen u Visibabi kraj Požege 13. maja 1940. Porodica se preselila u Čačak još dok je bio beba. U gradu na Moravi je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na građevinskom odseku Više tehničke škole u Čačku. Ceo radni vek, kao inženjer, proveo je u Arilju, radeći u opštini kao građevinski inspektor i u zemljoradničkoj zadruzi vodeći investicije, do penzije (2006). Sa suprugom Radmilom dobio je sina Miljana (1972) i kćerke Marijanu (1973) i Jelenu (1977), od kojih ima šest unučadi.
Košarkaš i trener
Košarkom je aktivno počeo da se bavi kao četrnaestogodišnjak u Borcu. Aktivan član starijeg čačanskog kluba bio je od 5. aprila 1954. (sačuvao je člansku knjižicu sa rednim brojem 401). U mlađim kategorijama Borca igrao je četiri godine. Najveći uspeh u to vreme postignut je 1957. kada su Borčevi juniori postali vicešampioni Srbije. Na četvrtfinalnom i polufinalnom turnirima, održanim u Kraljevu i Čačku, osvojili su prva mesta. Na finalnom turniru u Beogradu šampion je postala Crvena zvezda. Iza Borca su ostali Partizan i Proleter. Te 1957. Marjan debituje za prvi tim Borca, odigravši tri prijateljske utakmice. Međutim, u novembru 1957. prelazi u Železničar. Otac Miljko je bio železnički radnik, ali to nije bilo presudno da se pridruži „dečacima sa železničke stanice“.
Prve godine Žele igra u zapadnoj grupi Srpske lige, a sledećih pet godina u južnoj grupi. Posebno značajna je 1959. godina kada je Žele zauzeo drugo mesto na tabeli južne grupe Srpske lige i jedini put u istoriji čačanske košarke bio bolje plasiran od starijeg i poznatijeg gradskog rivala (Borac se plasirao na treće mesto). Priština je bila prva, ali Čačani misle da im je prvo mesto i kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu izmaklo zahvaljujući sudijskim nepravdama. Pri prvom osnivanju Druge savezne lige (1962) Žele je igrao kvalifikacije za ulazak u taj rang, ali nije uspeo. Za vreme postojanja Jedinstvene lige Srbije, Železničar je stalni član (1964–1967). Kada je oformljena istočna grupa Druge savezne lige (1968), Železničar se takmiči u tom rangu, a Marjanović odlazi u JNA. Za vreme služenja vojnog roka odigrao je dve utakmice (u prvenstvu 1968.) i to su bili njegovi poslednji ligaški mečevi. Po dolasku iz vojske razmišlja da igračku karijeru nastavi u Borcu, koji je u međuvremenu postao stabilan prvoligaš. Onda prelama i posvećuje se košarkaškom suđenju i završavanju studija. Napustio je Železničar upravo one godine kada je u klub došao njegov najslavniji igrač – Dragan Kićanović.
Marjanović (levo) sa svojim prvim trenerom u Železničaru Kurćubićem
Krajem 1962. i početkom 1963. godine Marjan je kao gost igrao u Borčevom dresu zimsku ligu u sportskoj hali na beogradskom sajmu, ali nije ponovo registrovan za crveno-bele. Inače, te godine su bile obeležene velikim rivalstvom među čačanskim klubovima. Trajalo je to sve do 1965. kada je Borac ušao u Prvu saveznu ligu i odskočio od Žela. Marjan je bio akter poslednje dve Želove pobede. Pretposlednja se dogodila 1964. kada je Železničar pobedio rezultatom 69:68, a junak utakmice bio je centar Časlav Krstović, koji je postigao 28 poena, a poslednja dva iz slobodnih bacanja su odlučila pobednika. Marjan je pružio briljantnu partiju i bio drugi strelac u ekipi (19 koševa). Tim rezultatom Borac je sprečen da osvoji prvo mesto u Jedinstvenoj srpskoj ligi i učestvuje na kvalifikacijama za elitnu diviziju (prvo mesto osvojila je beogradska Sloboda). Atmosferu na toj utakmici, ali i na mnogim prethodnim, najbolje je oslikao hroničar čačanskog sporta i Borčev klupski lekar dr Zoran Coko Antonović:
“Ova pobeda je trijumfalno proslavljena, kao da se znalo da će Žele Borca pobediti još samo jednom, tek za 17 godina, 1981, a posle toga nikada više. Kakav Real, kakva Barselona, Partizan i Zvezda, sa ovim derbijem se ništa, čini mi se, nije ravnalo. Te divne noći sve što je volelo Žela, Borca i košarku, sjatilo se na železničku stanicu. Najveći navijač Žela i čačanske košarke svih vremena Mladen Bulut stajao je, kao i uvek, uz ogradu igrališta, napravljenu od starih šina, sav izbezumljen kao da je uključen na visok napon, i vikao bez prestanka: Maćo, Marjane, ‘ajde Ratko, napred Žele, sudija lopove, ua Radmilo, ua Ćamila…! Stara garda – Miljko Marjanović, Stojan Diković, Sreto Đokić, Tiko, Čavdar, Dragiša Barać, Savo Krulj, bili su u blizini, ako zatreba pomoć Mlađu. Mićo Gus je te noći išao na Aca Puša, Marjan protiv Radmila, braća Joksići, Tetreb i Aco, protiv Ćamile i Conje, Kezo protiv matorog Ćopice, Časlav Krstović sam protiv Laća Tripkovića i Jola Farčića. Rabadžije sa okolnih stovarišta, u blizini stare mlekare, vezivali su konje i špeditere i svi dolazili da navijaju i pomognu Želu. Svi su te noći, čini mi se, bili tu!”
Poslednja Želova pobeda nad poznatijim gradskim rivalom dogodila se 1981. u Borčevoj hali (Prva B liga), kada je Rade Šljivić košem iz kornera u poslednjoj sekundi odlučio utakmicu (91:90). Na toj utakmici Marjan je bio sudija!
U prvom timu Železničara igrao je Marjanović 11 godina, do 1968. Smatra da je za to vreme odigrao oko 400 seniorskih utakmica. Pamte ga kao neustrašivog borca, upornog do krajnjih granica, izvanrednog strelca i veoma nezgodnog kada su sudije u pitanju. Uspešno se nosio sa mnogo jačim i višim rivalima (visok je 177 centimetara). U to vreme individualno je radio na svom šutu. Svakodnevno je po više od hiljadu puta šutirao na koš i vodio evidenciju o postignutim rezultatima. Na nekoliko utakmica postigao je više koševa nego svi njegovi saigrači zajedno. Najviše poena ubacio je Kruševljanima – 52, zatim Prokupčanima – 49, rivalima iz Peći – 45, Boranima – 43, Zrenjanincima – 42…
Kako je Marjanović igrao u Železničaru najbolje govori anketa napravljena među bivšim igračima pri obeležavanju pola veka postojanja kluba sa pitanjem ko su najbolji igrači u klupskoj istoriji. Marjan je proglašen trećim igračem Žela svih vremena. Prvi je, razumljivo, Dragan Kićanović, drugi – jedini čačanski NBA igrač i osvajač Evrolige Radisav Ćurčić. Iza Marjanovića su ostale Želove legende Radoslav Šljivić Šljivo i Milan Peronijević Peca, ljudi koji su celu karijeru proveli u plavom dresu.
U dve sezone (1963. i 1966.) Marjanović je, kao igrač, bio trener prvog tima čačanskog Železničara. Trenerskim poslom se kasnije bavio u i ariljskom Kliku.
Marjan je bio svestrani sportista. Kao gimnazijalac pobeđivao je svoje vršnjake u trčanju na srednjim prugama. Na razmeđu šeste i sedme decenije prošlog veka, kada su mu košarkaške obaveze to dozvoljavale, igrao je mali rukomet za gornjomilanovački Omladinac (tada su rukomet igrali najznačajniji čačanski košarkaši: Radmilo Mišović, Slobodan Koprivica, Laćo Tripković i drugi).
U Arilju je bio jedan od osnivača Košarkaškog kluba Klik i njegov prvi trener. Danas je Klik drugoligaš, a 1970, kada je Marjan došao u ovaj gradić, postojao je samo jedan koš iza srednje škole. Sada, pored školske sale, u kojoj su godinama igrane ligaške utakmice, Arilje ima dobro organizovan košarkaški klub i sportsku halu na kojoj mu mnogi zavide.
Sudija sa znakom FIBA
Ispit za košarkaškog sudiju Marjan je položio u julu 1962. u Prokuplju, pred komisijom u sastavu: Jakšić, Čvorović i Protić. S obzirom da je u to vreme bio u punoj igračkoj snazi, a i da je povremeno bio trener, ređe je sudio. Sudija republičkog ranga postao je 1966. u Beogradu položivši ispit pred komisijom koju su sačinjavale naše proslavljene sudije: Belošević, Jakšić i Lazić. Kao aktivan igrač sudio je utakmice nižih rangova i mlađih kategorija, pa ih nije evidentirao u svom rokovniku. Smatra da je do 1969. odsudio oko 200 utakmica. U tom svojevrsnom dnevniku pedantno je beležio sve odsuđene utakmice od 1969. Odatle saznajemo da je, po okončanju igračke karijere, 1969. godine sudio utakmice muške i ženske srpske lige, ali i jednu utakmicu Druge savezne lige (u Bijelom Polju). Za sudiju saveznog ranga položio je u Beogradu 19. aprila 1970. Komisija pred kojom je polagao bila je u sastavu: Mahovlić, Pastor i Radojković. Već u oktobru te godine debitovao je u Prvoj saveznoj košarkaškoj ligi Jugoslavije za žene (u Novom Sadu). U muškoj Prvoj ligi (u to vreme najjačoj ligi u Evropi) debitovao je 28. oktobra 1972. u Beogradu na utakmici OKK Beograd – Partizan. Dogodilo se da je prvu utakmicu u elitnom takmičenju sudio sa svojim sudijskim uzorom Dragašom Jakšićem. Delegat je bio Vladislav Lole Antić, a kontrolor drugi proslavljeni sudija Jovan Rile Petrović. Tako je Marjan postao prvi košarkaški sudija iz unutrašnjosti Srbije koji je sudio Prvu saveznu ligu Jugoslavije, koja je u to vreme bila prvak sveta!
Kao perspektivnog sudiju Košarkaški savez ga je poslao da gleda Svetsko prvenstvo u Ljubljani (1970) i Evropsko prvenstvo u Barseloni (1973). Na oba takmičenja naša reprezentacija osvojila je pobedničke pehare i zlatne medalje.
Ispit za FIBA sudiju položio je u Burgasu u julu 1977, kao prvi srpski internacionalac van Beograda i Novog Sada. Tada je ispit za internacionalnog sudiju položilo sedam jugoslovenskih arbitara: Rade Petrović i Zlatko Kranjc (Beograd), Ivo Srdoč (Rijeka), Ljubomir Fišić (Skoplje), Veselin Stevanov (Novi Sad), Goran Radonjić (Sarajevo) i Miodrag Marjanović (Arilje). U Sportu je osvanuo naslov „Internacionalac iz ‘malog lista’“, aludirajući na veoma popularnu televizijsku seriju. Međutim, čačanski novinari su ga odmah prisvojili i u istom listu objavili članak pod nazivom „Prvi internacionalac iz Čačka“. Na zvaničnim međunarodnim seniorskim takmičenjima debitovao je u Budimpešti 30. novembra 1978. u utakmici Kupa šampiona za žene BSE Budapest – TUS 04 Bayer. Pre toga, u julu 1977. sudio je na turneji ženske reprezentacije Jugoslavije u Poljskoj. Pored domaćih takmičenja, sudio je i na: međunarodnom turniru za žene u Torinu (decembar 1978), juniorskim Balkanskim šampionatima u Rumuniji (1978. i 1983), turniru „Nagrada Sofije“ (april 1981) na kome su nastupale reprezentacije SSSR, Kube, Čehoslovačke, Bugarske i Rumunije, seniorskom Balkanskom šampionatu za žene u Sofiji (decembar 1982), juniorskom međunarodnom turniru u Bugarskoj (jul 1984), turnirima „Start“ u Ruseu u Bugarskoj (1982 – žene, 1985 – juniorke, 1986 – juniori).
Sudio je 16 sezona u saveznim košarkaškim ligama velike Jugoslavije. Od suđenja se oprostio na prijateljskoj utakmici Železničar – Partizan, odigranoj u Čačku na Ilindan, 2. avgusta 1986. Statistički podaci govore da je odsudio 91 prvenstvenu utakmicu u Prvoj muškoj ligi i osam seniorskih kup utakmica. Pored toga, arbitrirao je na 84 utakmice u elitnoj ženskoj ligi i sedam utakmica kupa za devojke. Košarkašku pravdu delio je na 47 utakmica Prve B lige, 75 Druge muške savezne lige. Odsudio je 82 međunarodne utakmice: 29 muških i 28 ženskih reprezentativnih, kao i 22 muške i tri ženske internacionalne klupske utakmice. Brojne su prijateljske i revijalne utakmice na kojima je delio pravdu, a kada su u pitanju nadmetanja dve ekipe od kojih je bar jedna prvoligaška, onda je odsudio 102 muške i pet ženskih. Nije na odmet istaći da je sudio pionirskih, kadetskih i juniorskih prvenstava Srbije i Jugoslavije, kvalifikacije za ulazak u viši rang, Međurepubličke omladinske sportske igre (popularno nazvane Sandžačke), armijska prvenstva, radničke sportske igre, kao i turnire republičkih reprezentacija Jugoslavije. Kako je precizno izračunao, pravdu je delio u 125 gradova, uglavnom jugoslovenskih, ali i inostranih.
Stranica iz Marjanovog dnevnika
Beležio je sve utakmice koje je odsudio od 1969. do oproštaja 1986. Zapisao je 945 utakmica svih rangova – od regionalnog do međunarodnog značaja i od pionira do seniora u obe konkurencije (muškoj i ženskoj) na kojima je delio pravdu. Posebno su zanimljive njegove napomene prilikom evidentiranja odsuđenih utakmica: „Na Zlatiboru smo imali saobraćajni udes“, „Tada sam dobio batine“, „Prekid zbog mraka“, „Povredio sam članak“, „Ovom pobedom Bosna prvi put postaje prvak SFRJ“ (1978), „Demonstracije u Prištini“ (1981), „Zakasnio sam 20 minuta na utakmicu – zaledio autobus“.
Savremenici ga pamte po hrabrosti, principijelnosti, profesionalnom pristupu, odlučnosti, fizičkoj spremnosti (i kao penzionisani sudija sa lakoćom je ispunjavao norme za aktivne kolege) i spremnosti da adekvatno kazni nesportske gestove igrača i trenera.
Po završetku sudijske karijere nije mogao da napusti magični pravougaonik sa obručima. Postao je delegat i kontrolor. Tu dužnost obavljao je punih 20 godina (do 2006.) na utakmicama svih rangova i uzrasta, a najviše na saveznom nivou (Prva i Prva B muška i Prva ženska savezna liga). Zapisao je 233 utakmice na kojima je obavljao jednu od ove dve dužnosti (često i obe). Nekoliko godina je bio sudijski instruktor i član komisija pred kojima su ispite za sudije različitog nivoa položili brojni naši arbitri. U dva mandata bio je član Sudijske komisije Košarkaškog saveza Srbije.
Da iver ne pada daleko od klade potvrđuje i porodica Marjanović. Miodragov sin Miljan je ostvario zapaženu košarkašku karijeru. U seniorskoj konkurenciji debitovao je 1988. Gde drugde nego u Želu! Tada je Železničar igrao u Prvoj B saveznoj ligi. Sledeće godine u istom dresu nastupa u Prvoj srpskoj ligi. Onda prelazi u Vardu iz Višegrada (1990/91), pa se vraća među „dečake sa železničke stanice“ (1991/92), gde je u prvenstvu postigao više od 500 koševa. Po odsluženju vojnog roka odlazi u Užice (1993/94, Prva B liga), pa u Požegu, da bi u kraljevačkoj Slogi proveo tri sezone (1995–1998). Posle jednog prvenstva odigranog u dresu OKK Beograda odlazi u Rumuniju. U Prvoj ligi Rumunije odigrao je 10 prvenstava, nastupajući u šest finala i osvojivši tri šampionata te susedne države. Potom se posvećuje trenerskom pozivu (vodio je ekipu Jagodine kada je igrala u Prvoj ligi). Sada je trener novog drugoligaša Klika iz Arilja.
Miodrag Marjanović, danas sedamdesetsedmogodišnji penzioner, veoma je vitalan i u letnjem periodu uživa u svojoj vikendici u rodnoj Visibabi, dok zime provodi u Arilju. Do pre nekoliko godina, kada je imao lakše srčane probleme, svakodnevno je aktivno trčao. Košarku i dalje pomno prati, ali sada kao posmatrač. Najveće nade polaže u unuka Jovana (2003), perspektivnog košarkaša.
Photo: Privatni album
Osim jedne male greske koja se autoru nenamerno potkrala, a to je da je Maco bio prvi trener Klika.U tom prvom timu klika koji je osnovan u mesnoj zajednici Grdovici bio sam clan prvog tima i trener je bio Zoran Stojkovic”svrca” a predsedni Sreten Krupnikovic(predsednik mesne zajednice)jer opstinskre vlasti i Micum kao predsednik omladine nisu bili zainteresovani za tamo neku kosarku.Sa Marjanom sam se poprilicno druzio, a prve prave utakmice u Cacku gledalo je nas nekolicina ariljaca uz veliku Macovu pomoc.Tada sam prvi put uzivo video Misovica,Plecasa,Skansija,Cosica,Basina i Zorgu,Radivoja Zivkovica.Farcica,Simonovica,Kapidzica,Vucinica,Bracu Kovacevic iz Metalca………U Macovo vreme Klik je igrao najbolju -njlepsu kosarku.Pozdrav za Marjana.Ziko Popovic Kanada.