Moris Stouks: Prvi crni NBA superstar (1)
- January 13, 2017
- 1 comments
- Bojan Šoć
- Posted in NBA
Sredinom pedesetih neponovljivi Bil Rasel je bio prethodnica prvom “visokoletaču” NBA, Eldžinu Bejloru, a malo kasnije pristigao je i Raselov glavni rival, Vilt Čembrlen. Dres Sinsinatija 1960. je obukao Oskar Robertson, svestrani plejmejker i tripl-dabl kralj do čije će “detronizacije” još mnogo vode proteći. Kraj šezdesetih je obilježio debi Lu Alsindora koji će se kasnije prikloniti islamu, promijeniti ime u Karim Abdul-Džabar i narednih 20 godina nemilice puniti koševe protivničkih ekipa. S njujorških igrališta preko univerziteta Masačusets i ABA lige sedamdeset šeste će na parket jedne NBA dvorane prvi put izaći Džulijus Irving, spektakularni Doktor Džej, da produži gdje je stao Bejlor i uzdrma temelje Njutnovog zakona gravitacije.
Tri godine kasnije na Zapadnoj obali će se pojaviti Medžik Džonson – živi dokaz da “teledirigovana” dodavanja naslijepo može da dijeli organizator igre visok 206 santimetara, ali i da odigra centra kao “ruki” u svom prvom finalu i uz šampionski prsten osvoji i titulu MVP-ja. Datum 19. juni 1984. ući će u istoriju košarke kao dan kad je prvi operativac Portlanda Stju Inmen mogao da bira između Sema Bouvija i Majkla Džordana, i na kraju odabrao prvog. Bio je to očajan izbor, pa u Oregonu do današnjeg dana visi samo jedna šampionska zastava koju je 1977. “potpisao” Bil Volton. Nakon Blejzersa su birali Bulsi, a epilog njihovog izbora je dobro poznat – Džordan će Čikagu donijeti šest titula i svojim čarobnjaštvom prigrabiti zvanje “najboljeg svih vremena”, a njegova figura izlivena u bronzi ispred hale “Bikova” postaće u “Gradu vjetrova” obavezan sightseeing spot za svakog putnika koji u svojoj DNK ima barem malo košarke.
Potraga za “Džordanom poslije Džordana” bezuspješno traje i danas, mada su O’Nil, Dankan i Brajant definitivno stekli status velikana (kao, recimo, i Mozis Meloun, Olajdžuvon, Vilkins, Barkli, Karl Meloun, Robinson, Juing, Dreksler, Pipen i Tomas prije njih). Još dok je loptao u školi, Lebron Džejms je dobio nadimak “Kralj”, a danas, sa tri šampionska prstena i masom oborenih NBA rekorda, je motivisaniji nego ikad da dostigne i prestigne “Njegovo leteće visočanstvo“.
Uvriježeno je mišljenje da na početku ove niske “crnih bisera” koja je nizana u posljednjih 60 godina stoji Rasel – prva afroamerička superzvijezda NBA, velikan koji je trasirao put svim ostalim košarkaškim velemajstorima tamne puti. Legenda Seltiksa za mnoge je i najveći svih vremena bez obzira na rasu (lično dijelim mišljenje Bila Simonsa – ipak broj 2, iza Džordana), ali sigurno nije prvi crnoputi superstar. U trenutku kada je “Ras” decembra 1956. kao “ruki” prvi put istrčao na parket u dresu Bostona već ovjenčan slavom dvostrukog NCAA šampiona i olimpijskog prvaka iz Melburna, NBA dvoranama je žario i palio jedan drugi momak iste boje kože.
Moris Stouks – čovjek ispred svog vremena
Zvao se Moris Stouks, bio je rodom iz Pitsburga (17. 06.1933.) i iza sebe je već imao debitantsku sezonu u kojoj je napravio pravi dar-mar pod obručima. U epohi kad su centri preko 205 cm visine u NBA bili rijetkost, četiri centimetra niži Stouks je bio prvi all-round player, kompletan igrač, preteča Oskara Robertsona i Medžika Džonsona, univerzalac koji je svjetlosnim godinama bio ispred svog vremena. U Ročester Rojalsima je nominalno igrao četvorku ili peticu, zavisno od potreba tima, i u “opisu posla” mu je bilo da skida lopte s obruča što je obavljao vrhunski (16,3 skokova po igri u sezoni 1955/56) i isporučuje dvocifren broj poena.
Stouks je, međutim, bio mnogo više od vanrednog skakača i solidnog strijelca – pouzdana kontrola lopte, izvrsna koordinacija, odličan pregled igre, fenomenalan osjećaj za prostor i tajming dodavanja samo su neke od vrlina koje su mu pomogle da izraste u prvoklasnog asistenta. Bio je to faktički plejmejker u tijelu centra koji je mogao da iskreira napad od koša do koša – “skine” skok, silovito povuče kontru, doda saigraču, pa onda poentira nakon povratnog pasa (ili iz odbojke, recimo, nakon promašaja), i sve to u jednom dahu. Građen poput Apolona i jak kao bik, u trku je imao eleganciju antilope, a u dodiru s loptom – rafinirane pokrete umjetnika. Riječju, spajao je nespojivo.
Svojim partijama u dresu univerziteta Sent Frensis Stouks (u sredini) je brzo privukao pažnju skauta iz NBA
U svom NBA debiju protiv Njujork Niksa postigao je 32 poena, skupio 20 lopti i podijelio 8 asistencija. Debitantsku sezonu je završio kao najbolji novajlija i najbolji skakač lige, a u kratkoj trogodišnjoj karijeri svaki put je biran u Ol-Star selekciju Zapadne divizije (u to vrijeme NBA je brojala samo 8 timova raspoređenih u dvije grupe po četiri, a termin “konferencija” uveden je u upotrebu tek 1970. godine). Druge godine u NBA postao je i treći asistent lige sa 7,3 dodavanja po utakmici, a karijeru je završio sa prosjekom od 16,4 poena, 17,1 skokova i 5,3 asistencija. Prvi je košarkaš u istoriji NBA koji je ubilježio četiri uzastopna tripl-dabla, a osim Stouksa članovi ovog ekskluzivnog kluba su još samo Čemberlen, Robertson, Medžik, Džordan i Vestbruk.
“Moris je bio Karl Meloun, ali s više rafinmana”, ističe nekadašnji Stouksov rival, legenda Seltiksa Bob Kuzi. Prema riječima tvorca šampionske dinastije „Kelta“ Reda Ojerbaha, Stouks je jako podsjećao na Medžika Džonsona, bio jedan od rijetkih ko je mogao da igra na svih pet pozicija u timu, ukratko – kompletan igrač.
Arhivski video snimci pružaju šansu da vidimo u akciji ovog momka za velika djela čija je priča tragično prekinuta prije nego što je pošteno i počela. Da u dvadeset četvrtoj nije ostao vezan za invalidska kolica, Stouks bi po svoj prilici i dalje nizao Ol-Star mečeve kao na traci, postao jedan od 20-30 najboljih NBA igrača svih vremena, završio u Kući slavnih, a vjerovatno bi začinio karijeru i barem jednom NBA titulom. Rojalsi su tih godina bili stanovnik “donjeg doma” NBA koji je iz sjenke, kockicu po kockicu sklapao mozaik ekipe za najveća dostignuća. Kad se početkom šezdesetih, nakon selidbe iz Ročestera u Sinsinati, u Ohaju okupio kvartet budućih Hall-of-Famer-a u sastavu Oskar Robertson, Džeri Lukas, Džek Tvajman i Vejn Embri, nedostajao je samo peti dragulj, Moris Stouks, pa da se baci rukavica neprikosnovenim Seltiksima i Filadelfiji na čelu s koš mašinom zvanom Čemberlen.
Stouks, međutim, nije mogao da pomogne – njegov meteorski uspon u NBA zaustavljen je 12. marta 1958. U posljednjoj utakmici regularnog dijela sezone Sinsinati je gostovao Lejkersima u Mineapolisu. Okršaj nije imao nikakav takmičarski značaj obzirom da su Rojalsi već ranije obezbijedili učešće u plejofu, dok su domaćini bili čvrsto prikucani za dno Zapadne divizije. Sredinom treće četvrtine Stouks se borio za skok s Vernom Mikelsenom, protivnik se nezgodno podmetnuo, a Moris pao preko njegovih leđa i udario glavom o parket. Udarac je bio toliko jak da je Stouks izgubio svijest.
Kad se nešto slično na NBA parketima desi danas, povrijeđeni igrač obično završi na nosilima, a često i u bolnici iz preventivnih razloga. Pedesetih godina prošlog vijeka sve je izgledalo mnogo prozaičnije – onesviješćenom košarkašu bi tutnuli pod nos mirišljavu so da dođe sebi, pitali ga da li može da nastavi i uz potvrdan odgovor ga vratili na teren. Upravo tako je završena epizoda u Minesoti – Stouks se vratio u igru i sa 24 poena i 19 skokova dao najveći doprinos pobjedi Rojalsa, 96-89.
Već nakon tri dana u polufinalu Zapadne divizije Sinsinati su na svom terenu čekali Detroit Pistonsi. Prva utakmica serije u gradu automobila biće ujedno i posljednja u kratkoj karijeri Morisa Stouksa. Te noći dvanaestica Rojalsa je bila neprepoznatljiva – inferioran u skoku, Moris je ubacio „samo“ 12 poena, a Sinsinati je ubjedljivo poražen, 83-100.
“Tokom utakmice stekao sam utisak da je jako slab. Ispalio je nekoliko er-bolova, bio bez energije u skoku. To je bio momak koji je nadvisivao Bila Rasela, a te noći nije mogao da odvoji stopala od parketa. Pomislio sam da ima grip ili nešto slično. Kad smo u povratku ušli u avion, krenuo je ka toaletu i ječao kao u samrtnom ropcu”, prisjeća se tadašnji vlasnik Rojalsa Lester Harison u knjizi Terija Plutoa „Tall Tales“.
“Moris je bio u sakou od tvida i počeo je da se znoji. Izgledao je kao da ga je neko bacio u bazen i izvukao napolje. To se desilo desetak minuta nakon što smo poletjeli iz Detroita, bilo je jasno da je Moris u jako lošem stanju, ponovo je izgubio svijest. Posada je zamolila Sinsinati da nas na aerodromu čekaju kola hitne pomoći“, dodaje Džek Tvajman.
Iste noći Stouks je pao u komu, a narednog jutra je operisan. Udarac koji je zadobio prilikom pada u Mineapolisu prouzrokovao je posttraumatsku encefalopatiju – povredu mozga koja dovodi do oštećenja motoričkih funkcija. Promjena vazdušnog pritiska u toku leta za Sinsinati je pogoršala stanje i izazvala napad. Otok se povećao i hirurzi su samo djelimično mogli da pomognu – mozak ovog mladića radiće i dalje kao sat, ali Moris neće moći da govori, a njegove noge više nikad neće kročiti na parket košarkaške dvorane.
“Njegov mozak je bio savršen. Mo je razumio je sve što se dešava oko njega i naučio da komunicira. Ali bilo je očigledno da su njegovi motorički nervi jako oštećeni i da će ostatak života morati da provede pod prismotrom ljekara“, objašnjava Tvajman.
Sve do smrti Stouks će ostati prikovan za invalidska kolica, ali se neće predati. Nakon godina upornog rada i terapija, djelimično će povratiti pokretljivost gornjeg dijela tijela i koliko toliko ponovo naučiti da govori (doduše, dosta nerazgovijetno, ali dovoljno da ga razumije osoblje bolnice i njegovi najbliži).
Najveći problem u životu mlade zvijezde čija je karijera naglo prekinuta postali su visoki troškovi liječenja – u trenutku kad je saznao da više nikada neće moći da hoda, Stouks je od imovine imao ušteđenih 9 hiljada dolara i automobil, a bolnički računi za njegove tretmane i oporavak su polako „probijali plafon“. Cifra je iznosila preko 100 hijada dolara godišnje, a uprava Rojalsa ga je ostavila na cjedilu, bez materijalne pomoći, a o eventualnom produženju ugovora teškog 20 hiljada po sezoni nije bilo ni govora. Stouksovi roditelji nisu mogli da napuste Pitsburg i neko je morao da preuzme na sebe ulogu njegovog staratelja. U klubu su okrenuli leđa, ali jedan čovjek je pružio ruku spasa.
(NASTAVIĆE SE)
Photo: Creative Commons
bio je magic 50ih tuzno kako je zavrsilo biojedobar igrac