U firmi u kojoj radim jutros je stigao i-mejl svim zaposlenima u kojem jedna od glavnih šefica učtivo moli sve da na poslu ne gledaju strimove “martovskog ludila” u sljedeće dvije sedmice na umreženim računarima, da zbog basket zajebancije kompjuterski sistem ne bi postao preopterećen. A ako baš moramo gledati, jer znaju da džankijima kao meni nema pomoći, da koristimo sopstvene mobilne telefone. Američka ekonomija gubi produktivnost zbog tradicionalnog pogađanja NCAA pobjednika svakog marta, to jest klađenja među radnim kolegama, ali i prijateljima i poznanicima koji će nadzirati investiciju od $10 ili $20 nadajući se profitu. Ispunjavanje kostura završnog NCAA turnira je među Amerima pažljivo njegovana tradicija pri čemu u grupi kladioničara obično učestvuje na desetine ljudi, neki i sa nekoliko ispunjenih kostura sa raznim pobjednicima i kombinacijama. Zbog lakog povezivanja putem interneta nerijetko i trocifren broj ljudi zna biti u jednoj grupi sa povelikim nagradnim fondom. 

Na mom poslu učestvuju skoro svi, od vlasnika kompanije, sekretarica, svakojakih lijenih ali i vrijednih šljakera, sve do najvrijednije i najslabije plaćene od svih – čistačice. U jednoj drugoj grupi, u kojoj učestvujem sa masom prijatelja, odreda bivših basket rekreativaca i njihovim prijateljima i poznanicima, najbolji prognozer će odnijeti čak četverocifreni dolarski iznos. Ženina familija mi je takođe pozamašna što se brojnosti tiče, jer kod Amera nema bijele kuge, pa se svake godine prenerazim kad saznam pobjednika. U pravilu neka domaćica koja nikad nije pogledala košarkašku utakmicu, svastika, šurjakinjina zaova ili jetrva, nećakinja nekog ženinog rođaka Kunte ili Pante, koji se nekako pridruže “pool-u”, pogode daleko više pobjednika i učesnika fajnal fora od mene i odnesu lovu, iako ja u sezoni vjerovatno pogledam broj NCAA utakmica kao svi oni zajedno. 
I tako, već više od dvije decenije sa slabim uspjehom ispunjavam kostur završnog turnira a ove učestvujem u čak 8 grupnih takmičenja sa novčanim ulogom od uglavnom po $20. Mada nikad ne kockam osim ovom prilikom, a svakog marta svojoj ženi kao All Star Papučar po običaju spomenem da učestvujem samo u 2 pool-a, ona rodbinska. 
Najveći favorit ovog proljeća je Djuk kouča Kšiševskog, ne toliko zbog stručnog štaba koliko zbog novog Lerija Džonsona – nevjerovatno snažnog i skočnog Zajona Vilijamsona za kojeg veći problem predstavlja izbor neraspadajućih patika nego odbrana protivnika. Isto tako i zbog potencijalno najboljeg kanadskog igrača ikad koji bi mogao zasjeniti i Neša – Ar Džej Bereta, koji zbog Vilijamsona previše ni ne dolazi do izražaja, i koji je sam rasturio Amerikance i bio MVP prošlog Svjetskog U19 prvenstva, ali i zbog razvikanog i dosad nedokazanog šutera Kemrona Rediša.
Iza njih u konkurenciji za tron je već tradicionalno odbrambeno orijentisani tim Virdžinije trenera Tonija Beneta, skoro netaknut u odnosu na prošlu sezonu koji je razočarao u Martovskom ludilu, pa će sasvim sigurno ozbiljnije prionuti na posao ove. Tu je i neizbježna Nort Kerolajna predvođena namazanim bijelim centrom Mejom i kombo bekom Vajtom koji sve bolje igra i koji je nedavno oborio Džordanov brucoški rekord u postignutim poenima na ovom univerzitetu. Kao i Gonzaga našeg Filipa Petruševa u kojoj su dvojica budućih NBA igrača sa trogodišnjim NCAA iskustvom, Japanac Hačimura i crvenokošuljaš Kanađanin Klark, ali i Francuz Tili koji dobija sve više prostora i zbog kojeg Petrušev još nije pošteno prodisao. 
Mičigen Stejt trenera Toma Izoa i njihove komšije i najveće prošlogodišnje iznenađenje Mičigen su tu negdje iza ovih gore pobrojanih na listi favorita da i ove godine daleko doguraju, ali moj Lujvil sa ovogodišnjom Džekil-Hajd formom na žalost ne.
Ove godine mijenjam strategiju izbora timova pobjednika u mom kosturu. Umjesto biranja na osnovu trenutne forme timova, nominalnog poretka koji odredi NCAA izborna komisija ili meč-apa, čvrsto sam odlučio da tim Univerziteta Kentaki osvaja titulu prvaka. I to još prije početka sezone kad sam ih prošlog ljeta gledao kako na Bahamima dominiraju nad Mega Bemaxom skoro pa iživljavajući se nad puno iskusnijim i fizički jačim Ratkovicom, Fundićem i ostalim Miškovim pulenima. Da su na Djuku još tri Vilijamsona ostajem dosljedan tom inicijalnom osjećaju u svakom od mojih ovogodišnjih ispunjenih ‘breket-a’. Kalipari je stari lisac, ove godine opet sa najmanje četiri buduća NBA igrača. Sviđa mi se da je ove godine sve svoje igrače doveo u red, sa Pi Džej Vošingtonom kao predvodnikom i timskim sidrom. Šuteri ne divljaju kao Kevin Noks, Malik Monk, Buker, braća Herison ili Džejms Jang, borbeni su, s prilično dugom klupom, igraju timski i ostaju borbeni i kad gube. Generalno, ne srljaju uprkos mladosti kao Kaliparijevi timovi u nekim prethodnim sezonama. 
Kakvo bi to finale bilo kad bi Kentaki igrao protiv Djuka?
Ali, kakve sam sreće, ispast će i jedni i drugi u ranim rundama. 

Photo: NCAA