Odlazak zvezde NBA: Dragi Kobi…
- January 26, 2020
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in Blog
Šokatna vrest stigla je u nedelju uveče iz SAD: poginuo Kobi Brajant! Srušio se helihopter u kome je bio, uz još tri osobe, i legendarni bivši košarkaš NBA, jedan od najvećih u istoriji najbolje košarkaške lige na svetu.Nesreća se dogodila kod mesta Kalabasas u Kaliforniji.
Imao sam zadovoljstvo i da ga gledam uživo, i da prozborim nekoliko rečenica sa njim u svlačionici Lejkersa u „Stejpls centru“ u Los Aanđelesu. „Ulaznica“ za kraći razgovor „jedan na jedan“ bilo je ime Vlade Divca, od koga je Kobi naučio da psuje na srpskom u šta sam se i sam uverio… Ovaj tekst je moje lično sećanje na njega, omaž velikom Kobiju, podsećanje na neka od njegovih dostignuća.
…Kada je 30. novembra 2015. objavio da će na kraju sezone završiti karijeru imao je 37 godina i igrao svoju 20. sezonu u LA Lejkersima. Zaradio je milione a sudeći po načinu na koji je najavio svoj oproštaj – naziralo se i njegovo sledeće angažovanje. Kobi je mogao da se bavi – pesništvom. Jednu svoju pesmu, nije lirska ali je podjednako daleko i od haiku, podelio je sa svojim navijačima najavljujući u njoj skoro penzionisanje. Dugačka je za prepev, dovoljno je reći da počinje sa „Draga košarko“ a završava se sa „Uvek ću te voleti“.
Kada je Kobi Brajant u junu 1996. odlučio da sa 17 godina, umesto na fakultet, ode direktno na NBA draft, u prvom krugu izabrao ga je kao 13. pika Šarlot Hornets. Generalni menadžer Lejkersa Džeri Vest od ranije je pratio talentovanog klinca, i rešio da ga pošto-poto dovede u Los Anđeles. Ponudio je Hornetsima da biraju šta hoće u zamenu, a oni su odabrali startnog centra Jezeraša – Vlade Divca. Tako je naš as prešao u Šarlot, gde je sa uspehom igrao, a Kobi postao prvi bek koji je direktno iz srednje škole prešao u NBA ligu.
Na debiju, 3. novembra 1996. protiv Minesote, igrao je 6 minuta, uz učinak – nula poena. Razočaravajuće za klinca, koji je u međuvremenu 23. avgusta napunio 18 godina, i koji je došao sa oreolom “velike zvezde srednje škole Lauer Merion” iz Filadelfije. A zaista je bio velika zvezda, imao je čak i ličnog trenera – svog oca Džoa. Stariji Brajant je takođe bio košarkaški profesionalac, godinama je igrao u Italiji (Ređo Kalabrija, Pistoja, Ređana), kasnije i u francuskom Miluzu. Ni Kobijeva majka Pem Koks nije daleko od košarke – njen rođeni brat je Čabi Koks, veliko ime Vašington Buletsa početkom osamdesetih.
Ubrzo se Kobi oslobodio, i počeo da pokazuje kvalitete na osnovu kojih su mnogi posumnjali da se radi o legitimnom nasledniku Majkla Džordana. To opterećenje Džordanovim nasledstvom ga je pratilo dugo, sve do pred kraj karijere mada ih nije trebalo porediti.Obojica su bili veliki, svako na svoj način.
U ruki sezoni se nije naigrao, prosečno je provodio petnaestak minuta na parketu, pa se željan igre prijavio na takmičenje u zakucavanju na Ol-star vikendu. Pobedio je, a u drugoj NBA sezoni je već imao više minuta pa mu je i prosek poena skočio sa 7,6 na 15,6. Tek u sezoni koja je počela 1998, a zapravo je startovala 20. januara 1999. Brajant je postao starter u Lejkersima. To je, stariji pamte, sezona koja je bila skraćena zbog poznatog lokauta u NBA (štrajka igrača).
Tokom te lokaut sezone Kobi je potpisao šestogodišnji ugovor vredan 70 miliona dolara. Sledećeg leta je dobio nešto što se novcem nije moglo platiti. Za trenera Lejkersa došao je zen majstor Fil Džekson. Našao se tu i Šejkil O’Nil, on i Kobi formirali su tandem snova i uzeli tri NBA šampionska prstena – 2000, 2001. i 2002. U narednih nekoliko godina Brajant je podizao svoje proseke, ali Lejkersi nisu osvajali titule, pa je Fil Džekson otišao, a nasledio ga je Rudi Tomjanović. Fil Džekson je 2005. izdao knjigu pod naslovom “Poslednja sezona: tim u potrazi za svojom dušom”, u kojoj je žestoko kritikovao Kobija, napisavši da ga je nemoguće trenirati. A godinu dana kasnije vratio se na klupu Lejkersa, i izgladio sve nesporazume sa prvom zvezdom tima koji se pretvorio u nezaustavljivu koš-mašinu. Protiv Dalasa je 20. decembra 2005. za samo tri četvrtine postigao 62 poena. A 22. januara 2006. protiv Toronta je zabio 81 poen, što je drugi najviši učinak jednog igrača u istoriji NBA. Ispred njega je samo Vilt Čemberlen, koji je 1962. postigao 100 poena u jednoj utakmici. Istog meseca Kobi je na četiri uzastopne utakmice postigao 45 ili više poena (Memfis 45, Filadelfija 48, LA Klipers 50, Indijana 45) i postao drugi igrač u istoriji NBA kome je to pošlo za rukom. Prvi je, pogađate valjda – Vilt Čemberlen.
Godinu dana kasnije nije više bilo ni traga od onog nasmejanog momka koji je postao šampion marketinga. Najpre je suspendovan jer je laktom udario Manua Đinobilija, a isti prekršaj učinio je marta 2007. protiv Minesote, kad je udario našeg reprezentativca Marka Jarića. Ponovo je kažnjen jednom utakmicom. Samo što se vratio na parket, klepio je u lice Kajla Korvera iz Filadelfije.
Menadžment Lejkersa rešio je da smiri svog najboljeg igrača, i dovede mu partnera sa kojim bi ponovo mogao da juriša na šampionsku titulu. U decembru 2007. doveden je španski centar Pau Gasol, a Brajant je u utakmici protiv Njujorka sa 29 godina i 122 dana postao najmlađi igrač koji je postigao preko 20.000 poena. U toj, svojoj 12. sezoni, prvi put je postao MVP lige, što mu je bila slaba uteha za izgubljeno veliko finale od Bostona. Nadoknadio je to 2009. kad su Lejkersi, predvođeni njime, u velikom finalu slavili protiv Majamija, za koji je igrao stari Kobijev poznanik Šejkil O’Nil. Brajant je te godine zaigrao jedanaesti uzastopni put u ol-star timu Zapada. Sledeće, 2010, Lejkersi ponovo trijumfuju, i to je bio, pokazaće se, poslednji Kobijev prsten.
Bio je tada već uveliko porodičan čovek. U jesen 1999. na snimanju video spota upoznao je 17-godišnju Vanesu Lejn, a šest meseci kasnije su se verili. Čim je Vanesa 2001. završila srednju školu venčali su se, uz žestoko protivljenje Kobijevih roditelja koji su smatrali da su oboje premladi za brak. Roditelji nisu ni došli na venčanje, a bili su ozlojeđeni i zato jer mlada nije Afroamerikanka, nego meksičko-irskog porekla. Kobi posle toga dve pune godine nije govorio sa ocem i majkom.
On i Vanesa imali su četiri kćerke, Nataliju Dijamante i Đanu Mariju-Onore, Bjanku Belu i Kapri Kobi. Kažem “imali su”, jer je sa ocem u helikopterskom udesu poginula i kćerka Djana.
Telo mu je na početku njegove 20. sezone signaliziralo da je vreme za povlačenje, a on je iskreno priznao: “Sam sebi sam odvratan! Ne mogu ništa da pogodim… Trenutno sam verovatno 200. košarkaš u NBA ligi. Gadim se sam sebi“.
Njegova poslednja sezona sigurno se neće pamtiti, ali za dve decenije ostavio je toliko toga za pamćenje. Evo tih cifara za istoriju:
5 puta šampion NBA (2000-2002, 2009-2010); 2 puta MVP finala NBA; 16 puta ol-star; 4 puta MVP ol-star utakmice, 2 puta najbolji strelac lige; 11 izbora u najbolji tim NBA, 9 izbora u najbolji odbrambeni kvintet lige; Pobednik takmičenja u zakucavanju; 2 zlatne olimpijske medalje (Peking 2008, London 2012).
Dragi Kobi, nedostajaćeš nam. Srećni smo što smo te gledali.
Photo: NBA