Orden zasluga za narod ili Pecunia non olet
- May 30, 2020
- 0 comments
- Dejan Grbović
- Posted in Blog
U bivšoj nam zajedničkoj državi postojalo je jedno odlikovanje zvano Orden zasluga za narod. Prema zakonu, bilo je 11. u važnosnom nizu odlikovanja SFRJ, a imalo je tri reda. Najvažniji je bio Orden sa zlatnom zvezdom, sledeći sa srebrnim zracima, i treći sa srebrnom zvezdom. Dobijale su ga istaknute ličnosti za”naročite zasluge u izgradnji socijalizma i socijalističkih samoupravnih odnosa, za organizovanje i učvršćivanje opštenarodne odbrane, bezbednosti i nezavisnosti zemlje, kao i za zasluge u oblasti privrede, nauke i kulture“. Neki podaci vele da je tih ordena dodeljeno više od 328.000! Da li zbog toga što u opisu javnih oblasti koje su se vrednovale za dobijanje nije pomenut sport, ili ne, tek moguće je da se baš zbog toga ta reč – zasluge, često pominje kada se razgovara o nečijem učinku u oblasti koja je, tako mi izgleda, mnogo nedostajala većini ljudi tokom pandemije na izdisaju.
U našem javnom govoru, čuje se da neko nešto zaslužuje. Pođimo od same reči, rastavimo je – ZA SLUGE! Bio si sluga, činio si društvu, podastro si se za opšte dobro (ovo je samo jedno tumačenje, možete ih i sami navesti). Procenjuje te onaj koji ima moć da odlučuje o tome kako si radio, i koliko je tvoja posvećenost bila korisna zajednici, recimo “izgradnji socijalizma i socijalističkih samoupravnih odnosa”. Meni to deluje prilično fluidno. Šta ako si bio učitelj u osnovnoj školi, ali nisi upao u vidno polje, a toliko si, nekada dece, a sada već zrelih ljudi, opismenio i naučio koje čemu? Mogu da pomenem barem nekoliko svojih nastavnika, od osnovne do fakulteta, za koje smatram da su svoj pedagoški posao obavljali asketski posvećeno, ali ih je bilo koje javno priznanje zaobišlo, a nije da nisu ZASLUŽILI! To su neke nepotpuno defisane kategorije, više je pitanje utiska nego preciznih, nekim instrumentom merivih, dimenzija.
Nadam se da nam je jasno, da u našem podrumu (gde nam i dalje preko razglasa puštaju Lili Marlen kao u filmu “Podzemlje” i tako nam ispiraju mozak, uveravajući nas da i dalje traje rat, dok se neki bogate na naš račun) to još i može da prodje, ali čim promolimo nos napolje dobijemo po labrnji, jer sport je pogana rabota, a posebno u 21. veku. Kao u onom crtaću – B – E – N – Z – I- N! Nekako čudno pišu reč VODA! Zasluge se sada zovu malo drugačije, i uglavnom se njihovo značenje najbolje vidi na bankovnom računu! Da se razumemo, ne kažem da je to dobro, ili da je loše, već da je TAKO! Pa onda priče ko je šta zaslužio ostaju za naša kafanska druženja. U okrutnom, praktičnom svetu, toga jednostavno nema.
Jedan od najvećih imperatora starog Rima, Tit Flavije VESPAZIJAN, ostao je upamćen, i po tome što je carstvo uzdrmano građanskim ratom u I veku posle Hrista uspeo da stabilizuje, a jedan od oslonaca u tom poduhvatu, verovatno i najvažniji, bio mu je naravno novac, kojeg je u državnoj blagajni, pre nego što je on dospeo na tron, bilo toliko da ga nije ni bilo. I vladalac se dosetio pa je, između ostalih, uveo i porez na urin u javnim nužnicima – “Vectigal urinae” (zapravo ponovo je počeo da ubira taksu na “žutu tečnost” koju je prvi skupljao, mislim na prihod, ne previše omiljeni, da ne kažem, ludi Neron), jer je, u to doba mokraća bila veoma korisna za preradu kože i vune; možete misliti koliko se love tada uzimalo sa ćenife, pa bismo možda to mogli da nazovemo pretečom plaćanja parking servisa, jer se i u tom segmenu prikupljanja javnih prihoda pare okreću kao prasad ili jagnjad, u nekoj kafani pored ibarske magistrale. Kada mu je njegov sin Tit prigovorio zbog toga, Vespazijan je, prema legendi, zahvatio koliko je mogao svojom šakom zlatnih novčića, poturio mu pod nos i izgovorio „Pecunia non olet“, ili „Novac ne smrdi.“ Drugim rečima, hteo je da kaže svom nasledniku da nije bitno odakle dolazi novac, i da mu poreklo ne smanjuje ni značaj ni vrednost; još samo da podsetimo da su upravo te Vespazijanove “upišane” pare korišćene za početak izgradnje Koloseuma u Rimu (završenog u eri već pomenutog Tita – ne Broza, 80. godine nove ere), kojem se ceo svet, posle dva milenijuma, i dan danas divi, ne znajući odakle je, tj. kojim je mlazom taj novac za podizanje amfiteatra doslovno potekao.
I zato, kada se priča o pravu i (ne)pravdi , i zaslugama u sportu, ne bi bilo loše da prvo registrujemo u šta su se pretvorila međunarodna, klupska ili reprezentativna, takmičenja. Ova druga se još kako tako drže u smislu da oni koji zasluže u kvalifikacijama zaigraju na nekom Evro ili Mundo basketu, voleju… šta hoćete, ali i tu postoji mogućnost da te pozovu, tj. da dobiješ specijalnu pozivnicu (valjda se to zove vajld kard). Prva su odraz u ogledalu savremenog, do noktiju, komercijalizovanog sveta.
Samo ime Euroleague Commercial Assets S.A. (ECA), što bi u slobodnom prevodu trebalo da znači Evroliga komercijalni fond DOO, tj. Društvo sa ograničenom odgovornošću, govori da Evroliga nije (samo) sportsko takmičenje, već prvenstveno deo industrije zabave u vidu sportskog takmičenja. Naizgled isto, ali suštinski se razlikuje. Odete na pijacu i kupite krastavac i paradajz, jagode i trešnje, ili u nekoj radnji obuću, ili čarape, jastučnice… ma šta vam padne na pamet, i onda je to što ste pazarili vaše, i možete sa tim da radite šta vam je volja, pa i da bacite, ako vam se ćefne. Neko iz FIBE nekad je prodao takmičenje, ili prava na njega, što jasno pokazuje koliko je sve na prodaju, ne samo predmeti, tj. stvari, već i nešto prilično neobično za samu uobičajenu trgovinu. Neko je to takmičenje kupio. Čim se to desilo onaj koji je to što se prodavalo kupio, mogao je sa tim da radi šta hoće. I on to upravo i čini. Košarka (sport uopšte) po sebi, tu je od perifernog značaja. Važan je porez posle pi, pi!
U sportskom takmičenju postoje (manje ili više) jasna i precizna merila, ko se takmiči, i zašto je tu gde jeste. U Evroligi su motivi drugačiji, jer da nisu, ne bi gospodin Đordi svako malo pominjao tržišta koja su mu interesantna, i ne ispušta priliku da podseti na London (kao evroligašku destinaciju u budućnosti), kao da mu je iz oka ispao, a tamo su ozbiljan basket videli 2012. na Olimpijskim igrama, i godinu kasnije na završnom turniru Evrolige, ali se tad nisu nešto pretrgli da isprate pobedu Olimpijakosa.
Kada bi se primenjivali samo, jedino i isključivo svima jasni sportski kriterijumi, Armani iz Milana ne bi igrao u Evroligi pošto se u prethodnim sezonama, pa i u ovoj prekinutoj, nije dokazao na terenima Italije kao najbolji (jedna titula u tri sezone, naspram dve Rejera iz Venecije). Ali iza njega stoji sinjor Đorđo, a to je sasvim dovoljno da onaj, ili oni, koji je/su krojač/i sudbine evropskog klupskog basketa u svoje društvo pozovu prvog šnajdera sveta, a ne šampiona sa apeninske čizme.
Zato na zasluge, u trećoj deceniji 21. veka, možemo da gledamo sa setom, kao na romantično vreme druge polovine prethodnog stoleća u kojem su mnoge Alije (i njemu slični Sirotanovići) dobijali ordenje za samopregoran (potpuno zaboravljena reč) rad. U moralnom smislu to nije (i neće ni biti) prevaziđeno, ali onaj koji naplaćuje porez na izlučevine ne mari za moral, već gradi Koloseum, a to košta!
p.s. E da, samo da se podsetimo da je na početku epidemije otišao čika Bora Stanković, i da je zbog vanrednog stanja ispraćen više nego skromno. Ako ćemo o zaslugama, valjda je svima jasno da je to čovek zbog kojeg je ceo svet trebalo da stane u trenutku kada je on odlazio. Otuda predlog. Neka KSS i OKS, odnosno njihovi predsednici Danilović i Maljković, kada nas napusti virusna napast, organizaju komemoraciju i najgospodskije i najdostojanstvenije odaju počast čoveku koji je, za sve što je uradio za košarku, a i šire, malo je reći, to poštovanje ZASLUŽIO. U njegovom slučaju ispostavilo se da “počast prati one koji od nje beže”, kako je, čini mi se, zapisao Milorad Pavić.
Photo: Euroleague