Prvo – ne pamtim kad je neka pobeda Crvene zvezde u Evroligi ove sezone izazvala takvu erupciju radosti kao ova protiv Fenerbahčea. Prosto je dirljivo bilo gledati Dejana Radonjića kako ne zna gde će, levo ili desno, s kim da se zagrli. A Neša Ilić je čak zaplakao – ako sam dobro video – bio je van sebe kao i ceo tim, uostalom kao i skoro 8.000 ljudi u dvorani “Aleksandar Nikolić”. Možda ih je bilo i više, očigledno da organizator nije štedeo na kartama, ali to je tema za jednu drugu priču. Kad se slavi treba uživati u tome.
Signal za slavlje bila je blokada Ognjena Kuzmića, koji je odigrao utakmicu karijere: 21 poen, 8 skokova, dve blokade, na njemu je napravljeno 6 faulova… Sve zajedno za indeks 28. Samo tri indeksna poena manje imao je Ekpe Judo, ali u ta tri mala poena krije se cela pobeda Crvene zvezde. Judo je imao u rukama produžetak, i izborio bi ga da mu se nije isprečila Kuzmićeva blokada. U tom deliću sekunde sabijena je sva dramatika sporta. Napori dva tima ukrstili su se u tom magnovenju, sve je bilo na talonu u tom trenutku, Judo je krenuo ka košu da bude junak utakmice, ali istinski junak ga je sprečio u tome.
Kuzmić od početka sezone predstavlja konstantu u Zvezdinoj igri. Svoje minute koristi maksimalno, on je ozbiljna snaga kako u odbrani, tako i u napadu. Protiv Fenera je imao pet ofanzivnih skokova, što prevedeno znači da je svom timu omogućio pet napada više. On nije atraktivan, ali je itekako pouzdan igrač, a njegova dobra forma može da raduje i selektora Đorđevića, pogotovo u situaciji kad Raduljica ne može da sastavi dve dobre utakmice u dresu Armanija, a Boban Marjanović ni dve pune sekunde u Detroitu.
Ova pobeda specifična je još po jednoj stvari. Prvi put Zvezda nije bila dominantna, nije kontrolisala utakmicu i na kraju pobedila – kao protiv CSKA, Makabija ili Reala. Ne, Fenerbahče je pokazao da je možda u ovom tenutku i najkompletniji evropski tim, sa lakoćom je stigao Zvezdinih devet poena prednosti, koliko je bilo u jednom trenutku, i u završnicu ušao sa četiri poena suficita. Za takav tim i tako iskusne igrače to je trebala biti rutina, ali dogodilo se nešto na šta ni najbolji evropski trener Željko Obradović nije računao. Crvena zvezda je poslednja dva minuta odigrala onako kako se to očekivalo od Fenerbahčea. Odigrala ih je nekako u kontinuitetu, kao da je sve to bila jedna nit koja se na kraju pretvorila u mašnicu. Drugim rečima, pokazala je snagu tima, preokrenula je i to sa lakoćom, i pobedila, i to sa stilom. Kako podseti Dejan Radonjić posle utakmice na konferenciji za štampu – bilo je kao pre dva dana protiv Mega Leksa. Eh, tu dramu sa produžecima valjda su svi već zaboravili, koncentracija je bila na ovu evroligašku utakmicu, ali da nije bilo te i takve pobede protiv Mege – ne bi bilo ni ove i ovakve protiv Fenera!
Zvezda je sada na devet pobeda u Evroligi. Toliko su im najveći optimisti jesenas davali, ali – na kraju takmičenja. Takozvani realisti su se pitali: a gde i koga ona to može da savlada devet puta? Pesimisti, oni su bili najbrojniji, nisu verovali u ovaj tim, mislili su da će naš šampion ostati “ružno pače” u elitnoj konkurenciji. Ispostavilo se da je ovo mnogo moćniji tim nego što govore imena igrača i trenera, i zato ova pobeda protiv jakog i kompletnog (sa Bogdanovićem) Fenerbahčea nije iznenađenje. Zvezdine pobede više ne trebaju nikog da iznenađuju, siguran sam da će ih biti još.
Photo: Euroleague