Ako je Milan Mačvan u pravu, a nema razloga da sumnjamo u njegove tvrdnje, onda je situacija u Partizanu zaista teška. Naime, povodom Trinkijerijevog odlaska iz ovog kluba Mačvan je napisao da se to očekivalo duže vreme. Jasno je na koje vreme misli, nije teško pogoditi.
Partizan je u poslednja tri meseca zadesio tektonski poremećaj za koji je klub iz Humske najmanje kriv. Virus je učinio da se ne osvoji nijedan trofej (ABA liga, Evrokup), a onda su ljudi dodali so na ranu, i jedno relativno zdravo tkivo počelo je da se raspada. Umesto spektakla u četvrtfinalu Evrokupa sa ruskim Uniksom, Partizan je morao da vraća unapred prodatih nekoliko hiljada karata. Umesto igranja plej-ofa ABA lige pred domaćim navijačima, i verovatne vize za Evroligu, Partizanu su bukvalno bačene mrvice sa ABA trpeze – priznato mu je da će nositi titulu pobednika Superkupa ovog takmičenja i narednih 12 meseci, jer se taj novoustanovljeni kup ove jeseni neće održati. Najzad, umesto da u ovo doba godine trener Trinkijeri uveliko razmišlja kako da pojača tim za narednu sezonu (evroligašku?), niti je tu on, niti većina igrača.
Samo slep ne vidi da u Partizanu u ovom trenutku nema para!
I pitanje je da li će ih uskoro ponovo biti, jer najveći deo budžeta punio se uz obilatu pomoć države. A kako će u vreme najavljene ekonomske krize država moći da eventualno pomogne samo jedan klub, to će onda biti Crvena zvezda koja se takmiči u Evroligi.
Prva naznaka da Partizan kuburi sa novcem stigla je od Korija Voldena, koji nije pristao na smanjenje ugovora, i otkupio ispisnicu. Navodno nema nameru da menja adresu stanovanja, ima najava da bi on u Zvezdu, ali nema potvrde za to.
Što se trenera Trinkijerija tiče, kruže dve verzije. Prema jednoj, njemu je ponudjeno 400.000 evra za narednu sezonu, umesto 550.000 koliko bi trebalo da dobije po trogodišnjem ugovoru. Po drugoj verziji, ponudjeno mu je da umesto osam plata primi sedam. Istu takvu ponudu dobili su navodno i igrači. Šta god da je tačno, svodi se na jedno – para nema.
Velika je šteta ne samo za Partizan, nego za našu košarku odlazak Andree Trinkijerija. On nikada nije krio koliko poštuje našu košarkašku tradiciju i trenersku školu kojoj su temelje udarili Aca Nikolić, Ranko Žeravica i ostale legende, sve do Željka Obradovića. Svoju trenersku filozofiju i rad u Partizanu bazirao je upravo na najboljim učenjima te naše škole – poverenju u mlade, guranju talentovanih igrača u vatru. Kao i na poverenju prema svakom igraču. Pa je tako praktično vratio u košarkaški život reprezentativca Stefana Birčevića, a u životu održavao kapitena Novicu Veličkovića, koji se posle rada sa Trinkijerijem vratio u reprezentaciju. Italijan je imao znanja da ubedi Markusa Pejdža da je sjajan šuter, i ovaj je to počeo da vraća sipajući trojke. Baš kao što je ostatak tima umeo da ubedi da nije sve u poenima, nešto je i u skokovima i blokadama, odnosno u Vilijamu Mozliju.
Ipak, Trinkijeri će najviše nedostajati Ognjenu Jaramazu, Urošu Trifunoviću i Nikoli Jankoviću. Pod njegovom rukom Jaramaz je izrastao u lidera tima kakav je potreban i našoj reprezentaciji, Janković je stekao samopouzdanje, i to u tolikoj meri da je čak počeo da pogadja sa linije penala, a Trifunović je posle mnogo godina novi veliki projekat Partizana koji bi uskoro trebalo da svoje kvalitete proveri na NBA draftu.
Velika je šteta što se taj rad sada prekida, i veliko je pitanje šta sledi. Ko god da preuzme Partizan biće opterećen Trinkijerijevim imenom, i biće mu teško. A ako još neki igrači odu iz tima – biće mu preteško.
Naravno, svestan sam da će mnogi ovaj moj komentar shvatiti pogrešno, i da će uslediti kritike tipa “katanac”, “gasi groblje” i slično. Ja ih razumem, emocije su to, ali već više puta sam isticao dve činjenice koje jasno govore koliko ljudi mogu biti u zabludi. Evo, na samom kraju, ponoviću ih još jednom:
– U Argentini je poznato rivalstvo Boke Juniors i River Plate. Jedni drugima žele smrt, i to u najgorim mukama. I onda, kad je pre otprilike deceniju, River ispao u drugu ligu, navijači Boke su likovali, ali kratko. Već posle par nedelja shvatili su da nisu dobili ama baš ništa, a izgubili su mnogo;
– Slično rivatstvo je u Glazgovu, izmedju Seltiksa i Rendžersa. Bilo je tu krvavih navijačkih tuča koje su ušle u istoriju sportske crne hronike. A kad je zbog finansijskih malverzacija Rendžers prebačen u četvrtu škotsku ligu, navijači Seltiksa su se otreznili i upitali – šta smo mi time dobili? Odgovor im se nametnuo – ništa.
Photo: ABA