Poslednje zlato – Indijanapolis 2002.
- September 8, 2016
- 2 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Vreme leti, ko bi rekao da je prošlo već 14 godina od poslednje zlatne medalje naše košarke. Kao da je juče bilo, valjda zato što se uvek lakše, duže i radije pamte lepe stvari. Kao kad se sećate vojske, naravno oni koji su je služili… Tog 8. septembra 2002. Jugoslavija je peti put u svojoj istoriji postala prvak sveta. Posle trijumfa u Ljubljani 1970, Manili 1978, Buenos Airesu 1990, Atini 1998. na red je došao trijumf i na tlu SAD, u dvorani u kojoj NBA utakmice igra Indijana Pejsers. Tada, naravno, nismo mogli znati da će to biti poslednje zlato, još manje da će se na narednu medalju čekati 7 godina (srebro na EP u Poljskoj) pa onda još 5 do drugog mesta na Mundijalu u Španiji 2014. Na sreću, Sale Đorđević i njegovi puleni skratili su vreme između dve medalje na dve godine, iz Rija 2016. su doneli još jedno srebro.
Vraćam se Indijanapolisu. Otišli smo kao evropski prvaci iz Istanbula 2001, sa uglavnom istim timom koji je osvojio to zlato, plus Vlade Divac koga je Kari Pešić na volšeban način, sa 34 godine, ubedio da se vrati u reprezentaciju posle tri godine. Početak je bio u velikoim stilu, 113-63 protiv Angole, ali znali smo da Afrikanci nisu merilo. Onda nas je pobedila Španija (69-71), malo smo popravili utisak protiv Kanade (87-71) i obezbedili prolaz u drugu fazu sa bilansom 2-1.
Na početku polufinalne grupe zabrinuo nas je novi poraz, od Portorika (83-85). Protiv Brazila je bilo bolje (90-69) a najbolje protiv Turske (110-78). To je bilo dovoljno tek za treće mesto jer su Portoriko i Španija imali skor 4-1, a mi 3-2. Takav bilans nas je u četvrtfinalu odveo na domaćina Amerikance, koji su izgubili od Argentine (80-87) i završili kao drugi u grupi.
Povod za ovu priču je 8. septembar, dan osvajanje poslednje titule svetskog prvaka, ali u mojim sećanjima jedan od, recimo, Top 5 datuma zauzima i 5. septembar, jer smo tog dana, i to na njihovom terenu, pobedili Amerikance. I to ne bilo koje. Protiv nas su igrali Andre i Red\i Miler, Pirs, Beron i Antonio Dejvis, Valas, Džermejn O’Nil, Finli, Merion, Brend… Na poluvremenu smo vodili 40-36, ali smo u nastavku bili na ivici ispadanja, Amerikanci su poveli 10 razlike i izgledalo je da sigurno idu ka polufinalu. Tada je usledio veliki preokret, Stojaković (20) i Gurović (15) rešetali su koš domaćina trojkama, Peđa je šutirao 3/5 a Gurke 4/6. Divac je dao 16 poena i uhvatio 11 lopti… Danas zvuči neverovatno, ali naš tim je imao čak 11 skokova više od domaćina: 40 prema 29. Trojke smo šutirali 10/17 (58,8%), oni 9/23 (39,1%).
Onda je u polufinalu usledila očekivana pobeda nad Novim Zelandom (89-78) – koji će nam vratiti milo za drago dve godine kasnije na Olimpijskim igrama u Atini – a potom je došao taj 8. septembar.
U knjigama i dokumentima stoji zapisano:
Jugoslavija-Argentina 84-77 (41-39, 75-75)
Indijanapolis, 8. septembar 2002. Dvorana “Konseko Fildhaus”. Gledalaca: 17.079. Sudije: Picilkas (Grčka) i Mersedes (Dominikanska Republika).
Jugoslavija: Jarić 9 (4-6), Divac 3 (1-6), Vujanić 7, Tomašević 6, Gurović 3 (3-6), Bodiroga 27 (9-10), Koturović 3 (3-4), Rakočević, Stojaković 26 (8-8). Nisu ulazili: Predrag Drobnjak, Žarko Čabarkapa i Vladimir Radmanović. Trener: Svetislav Pešić.
Argentina: Skonokini 3 (1-2), Skola 11 (3-5), Noćioni 5 (1-2), Paladino 10, Volkovicki 11 (2-3), Sančez 3, Đinobili, Montekija 4 (1-2), Oberto 28 (6-8), Viktorijano, Fernandez 2. Nije ulazio: Gutijerez. Selektor: Ruben Manjano.
Ako ne pamtite utakmicu, iz ovih brojki možete zaključiti samo da je bilo dramatično jer je igran produžetak. Ali, ako niste videli meč ne možete zamisliti dramu koju smo preživljavali i radost koju smo doživeli posle neviđenog preokreta i hepienda po naš tim. Na novinarskoj tribini argentinski izveštači su pet minuta pre kraja počeli da slave titilu prvaka sveta, neke kolege su nas iz Srbije sažaljivo gledale jer je naš tim delovao nemoćno protiv razigranih Argentinaca, uprkos činjenici da Manu Đinobili, zbog povrede članka, nije pružio ono što je već tada mogao. Argentinci su nas mučili zonskom odbranom 2-3 a najbolji lek za zonsku odbranu, šut spolja, nije služio naše igrače. Tri poena šutirali smo 2/13, čak su nas i nadskočili (39-37).
Posle relativno izjendačenog prvog poluvremena Fabricio Oberto je u nastavku bio nerešiva enigma za našu odbranu. Argentina je povela 53-43… Na manje od 4 minuta pre karja još uvek smo gubili sa 8 razlike (61-69) a onda se dogodilo čudo. Prvo je Stojaković pogodio trojku, ali smo na na manje od dva minuta i dalje bili u zaostatku 6 poena. Onda je na scenu stupio Dejan Bodiroge sa 7 uzastopnih poena za naš tim, uključujući i jednu trojku, kojima smo izborili produžetak. Čak smo mogli da dobijemo da Divac 5 sekundi pre kraja nije promašio dva penala. U poslednjem napadu Skonini je bio pod našim košem, Argentinci i danas misle da je bio fauliran, ali sudije nisu tako videle mada je Grk Picilkas u jednom intervjuu 2010. rekao da je “pogrešio u finalu”. Međutim, nije mislio na navodni faul Jarića nad Skonokinijem u poslednjem napadu Argentine, već na ono što je dosudio u prethodnom u našu korist. Naime, posle gledanja snimka rekao je da nije postojao faul Skole nad Divcem koji je on na terenu video i dosudio…
U dodatnih 5 minuta bilo je 9-2 za nas, Argentinci nisu mogli da se oporave od šoka jer im je u regularnom delu izmakla “sigurna” pobeda.
Jugoslavija je pobedu izborila sa 11 igrača na klupi jer je selektor Pešić , “iz pedagoških razloga”, odstranio iz ekipe Vladu Radmanovića pre polufinala sa Novim Zelandom.
Bilo bi lepo da dogodine na Evropskom prvenstvu, povodom 15 godina od Indijanapolisa, konačno vratimo zlatnu medalju…
Photo: MN press
Zanimljivo podsjecanje na poslednje zlato koje smo osvojili. G-dine Stankovicu, nemojte mi zamjeriti sto vas jos jednom moram ispraviti, jer Radmanovic nije odstranjen iz tima prije utakmice sa Novim Zelandom, nego na pauzi izmedju dva poluvremena. Cuveni ”slucaj banana” se tada desio u svlacionici. Skoro da nema clanka o SP 2002. a da se ne pomene taj incident i izbacivanje Radmanovica. Danas, 14 godina poslije, nigdje nijesam uspio da procitam, sta se tacno dogodilo na relaciji selektor Pesic-Radmanovic, prije ”slucaja banana”. Jer, Radmanovic je prosao kompletne pripreme i imao zavidnu minutazu sve do utakmice sa Spanijom na tom SP. Na toj utakmici ga je selektor izveo iz igre u 1. pol. i vise ga nije uvodio u igru do kraja SP (ako izuzmemo utkmicu s Turskom gdje ga uveo pred kraj kada je sve bilo odluceno)!
Svetislav Pesic deluje da je bio najfleksibilniji nas selektor i dugujemo mu svi tu titulu i srecu koju nam je doneo. Uspesno je resio brojne probleme i na pripremama i na samom turniru. Napravio je tim sa jasnim ulogama. Svaka cast njemu i igracima koji su mu bili u prvom planu kao retko kad, a vodio ih je besprekorno.
U vezi sa Radmanovicem vazno je mozda i sta se desavalo 2001 kada mu je selektor dozvolio (imao je 20god i 0 dana sa ekipom) da kasni 7 dana na pripreme cak i koji dan u Rotenburgu dok su od prvog dana tamo bile sve zvezde. Tek kada je prekoracio dogovoreno kasnjenje prebacen je u B tim i odbio je to. To je manje poznato, a deluje bitno za odnos, ne toliko njih dvojice, vec mladih igraca prema repezentaciji nasuprot velikim ugovorima i menadzerima, ali i kasnijim selektorima prema igracima. Za te dve godine Varajic I Pesic pokusali su da vrate i B tim i uspostave vertikalni sistem rada. Imali smo i ligu, nedostizno vreme. Od tada je ponestalo poverenja izmedju igraca i selektora pa smo imali 5 losih godina, dok sve ponovo nije okupio Ivkovic, a sada je taj deo posla selektora jos tezi, pa svaki rezultat zasluzuje jos vece postovanje.