Post Mundijal: Španski „veliki zid“
- September 19, 2019
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in Blog
Nije džabe Saša Đorđević, nažalost bivši selektor Srbije (nažalost – jer ćemo boljeg teško naći) govorio od dana preuzimanja državnog tima 2014. da želi da „igramo kao Španija“. Podrazumevalo se da je želeo i uspehe koje je poslednjih decenija ostvarila Španija. Prva želja mu se delimično ispunila jer je bilo dana, odnosno utakmica, kada je naša reprezentacija igrala na vrhunskom nivou, ali druga želja nije, ili bar ne u celosti. Jednostavno, nije bilo moguće dostići rezultate Španije i ritam osvajanja njihovih medalja.
Samo ovog leta osvojili su ih sedam! Muška A selekcija je prvak sveta, ženski seniorski tim prvak Evrope, juniori do 18 godina i kadeti do 16 takođe su prvaci Evrope, mladi do 20 godina su drugi u Evropi, devojke do 19 godina treće na svetu, kadekinje treće u Evropi. Španija je u 21. veku osvojila 13 medalja, 5 zlatnih i po 4 srebrne i bronzane. Uz dve titule prvaka sveta (2006, 2019), ima i tri evropska zlata (2009, 2011, 2015), tri srebra (na olimpijskim igrama 2008 i 2012 i EP 2007) i 3 bronze (sa EP 2013 i 2017, kao i sa OI 2016). Mnogo zasluga ima selektor Serđo Skariolo koji je na 8 takmičenja osvojio 7 medalja. Muška selekcija ima 11 medalja sa 13 poslednjih takmičenja, ženska 7 od 7 učešća.
Španija, dakle, ima kontinuitet, kao nekadašnja Jugoslavija koja se retko vraćala bez medalje sa velikih takmičenja. Rezultati su, kako to obično biva, plosledica rada, organizacije, planiranja, ulaganja… Pošto sam proveo 27 godina u Španiji, smatram se dovoljno kompetetnim da ukažem na činjenice koje su, po mom mišljenju, Španiju dovele do „velikog zida“ na koji će mnogi narednih godina pokušati da se popnu.
– Jaka liga. ACB se smatra najjačom ligom u Evropi. Postoji od sezone 1983/84 kada je osnovana, i od kada ima potpunu samostalnost u organizaciji državnog prvenstva (što nije uvek bilo po volji Federacije, a nije ni danas), i bila je model koji su kopirale lige drugih država. Iako u klubovima ima previše stranaca, ipak ima mesta i prostora za domaće igrače o čemu svedoče imena, karijere i rezultati braće Gasol i Ernangomez, Navara, Felipea Rejesa, Serhija Ljulja, Rikija Rubija, Rudija Fernandeza i mnogih drugih.
– Zlatna generacija. Španija je 1999. bila juniorski prvak sveta u Lisabonu. U timu su bili Huan Karlos Navaro, Pau Gasol, Felipe Rejes, Berni Rodrigez, Karlos Kabezas, Herman Gabriel… Neki od njih još igraju, Pau Gasol bi bio u timu za Kinu da nije bio povređen. Najavljuje da će igrati u Tokiju iduće godine. Ta zlatna juniorska generacija, koja me podseća na onu našu iz Bormija 1987, dala je mnogo, i još uvek daje, španskoj košarci.
– Prirodna obnova tima. Pojava Rudija Fernadeza, Rikija Rubija., Serhija Ljulja, Marka Gasola, Pjera Oriole i ostalih svedoči o prirodnoj obnovi tima. Nema vakuuma između generacija. A stižu i novi: Abrines, Beiran, Haime Fernandez, Santi Justa… Španci nisu imali nikakav problem da nacionalizuju igrače za koje su verovali da u nekom momentu mogu da im pomognu, od Majka Smita i Džonija Rodžersa, do Nikole Mirotića i Serža Ibake, mada u Kini nije bilo nacionalizovanih igrača.Takođe im nije bilo ispod časti da za selektora angažuju stranca, pa makar bio i španski zet.
– Solidna baza trenera. Sada je u prvom planu Serđo Skariolo, Italijan ali kao da je domaći. Dugo je u Španiji, u klubovima i reprezentaciji, oženjen je bivšom španskom reprezentativkom Blankom Ares, njihov sin Alesadro je prvak Evrope sa juniorskom selekcijom Španije. Pre Skariola sa reprezentacijom su radili, i ostavili trag, Pepu Ernandez, Aito Garsia Reneses… sve do nezaboravnog Antonija Diaz Migela koji je 27 godina bio selektor. U klubovima su se dokazali Pedro Martinez, Đoan Plaza, Pablo Laso, Luis Kasimiro, Salva Maldonado, Ibon Navaro… Dubok trag ostavili su i strani treneri, među kojima i nekoliko naših: Boža Maljković, Svetislav Pešić, Duško Ivanović…
– Tretman košarke u medijima. Možda će nekome izgledati nebitna stavka, ali ubeđen sam da je propaganda važan faktor. Znamo kako su koševi nicali na drveću i banderama kada je Jugoslavija postala prvak sveta 1970. Kada je Evroliga organizovala F4 u Londonu u tamošnjim novinama, ne svim, nije bilo moguće naći ni rezultate, a kamo li izveštaje, priče, intervjue… Posle se ljudi čude zašto košarka ne uspeva na tlu Velike Britanije. U Španiji svaki od 4 dnevna sportska lista svakodevno ima po 3-5 strana posvećenih basketu, u političkim dnevnicima takođe ima prostora za košarku, da ne govorim o lokalnim listovima koji pomno prate klubove iz svojih gradova. Većinu utakmica moguće je videti u ditrektrnim prenosima na TV, istina posledjih godina to je po sistemu „plati pa gledaj“ što je smanjilo gledanost, ali ko voli taj i plati…
– Jaka federacija. Iako nije u ljubavi sa ACB, španska Federacija uspela je da nađe za obe strane prihvatljiv model suživota. ACB liga brine isključivo o takmičenju 18 profesionalnih klubova, sve niže lige u nadležnosti su Federacije. Isto važi i za sve selekcije. Federacija je stabilna, sa nizom moćnih sponzora (banke, energetske kompanije, transport…) koji su posle trijumfa u Pekingu ponosno, i sa zadovoljstvom, platili cele oglasne strane u sportskim (i ostalim) novinama za čestitke šampionima.
– Predsednik. Na čelu Federacije je bivši reprezentativac Horhe Garbahosa, prvak sveta kao igrač 2006. u Tokiju. Sada ima zlato i kao predsednik. Sličan slučaj, ali sa dve zemlje, je samo Arvidas Sabonis, prvak sveta sa SSSR 1982. u Kolumbiji, posledjih godina predsednik Federacije Litvanije. Temelje dobre organizacije Federacije postavio je bivši predsednik Hose Luis Saez, koji je morao da ode zbog nekih malverzacija i zloupotrebe položaja, ali to ne briše ono dobro što je uradio.
Naš Saša Đorđević je nasledniku ostavio solidan tim, sa grupom igrača koja još nekoliko godina mogu da igraju za reprezentaciju. U amanet mu je ostavio i želju „da igramo kao Španija“. Dodao bih:
I da pobeđujemo kao Španija. Ako može.
Photo:FIBA