Priznanje: Teren u Valensiji „Miki Vuković“
- January 14, 2018
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in EVROPA/SVET
Tako to rade drugi, oni koji poštuju nečije razultate, pamte zasluge, ne zaboravljaju gde su nekad bili i dokle su stigli zahvaljujući nekim ljudima koji su, kao profesionalci, došli da rade ali su u novu sredinu, osim stručnosti zbog koje su i pozvani, doneli mnogo više. Takav je slučaj sa Mihailom-Mikijem Vukovićem, našim proslavljenim košarkaškim trenerom, rođenim Kraljevčaninom, koji je 1990. došao u Valensiju i ostao do danas mada je njegov trougao kretanja između rodnog Kraljeva, Tuzle u kojoj se afirmisao i Valensije u kojoj je doživeo zvezdane trenutke.
U subotu sam na ovom mestu pisao o dodeli godišnjih nagrada španskog mesečnika „Higantes del basket“, održane u fantastičnom novem centru „l´Alkeria“ u Valensiji ali nisam naveo, jer nisam znao, da je jedan od 13 terena dobio ime – Miki Vuković. Onaj za trenere. Dva terena nose imena Viktora Luenga i Naća Rodilje, igrača koje je Miki Vuković trenirao i sa kojima je od Druge lige stigao do osvajanja Kupa kralja i finala Kupa Saporta.
Miki Vuković je bio jedna od zvezda na gala večeri „Higantesa“. Posebno je bio emotivan njegov susret sa Amajom Valdemorom, bivšom reprezentativkom Španije, koju je Miki trenirao u Dorni od njene 15 godine. Amaja je bila jedna od dobitnica nagrada a u svojoj zahvalnosti nije zabopravila da pomene Mikija Vukovića:
– Igrala sam ovde 7 godina, došla sam sa 15 i postala igrač što najvišem duguju jednom čoveku, mom treneru Mikiju Vukoviću kome ću večno biti zahvalna – rekla je Amaja.
Miki Vuković joj je predao buket cveća, a za „Koš magazin“ se u sećanjima vratio više od četvrt veka:
– Amaja je došla sa 15 godina, odmah sam video njen talenat. Ubrzo po dolasku umrla joj je majka a ja sam je prihvatio kao ćerku, kao člana moje familije. Kada je kasnije odlazila u druge klubove uvek me je zvala da se posavetuje.
Miki Vuković je po struci rudarski inženjer, ali je umesto minerala „kopao“ košarkaške talente, u ženskoj i muškoj konkurenciji, gotovo jednako uspešno što je redak slučaj u trenerskom poslu. U Valensiju je stigao kao afirmisani trener, prvak Evrope sa Jedinstvom iz Tuzle 1989, vicešampion sveta 1990. sa Jugoslavijom na Mundijalu u Kuala Lumpuru. Preuizeo je Dornu, ženski klub iz predgrađa Valensije, koji nije imao ni jednu reprezentativku. Sa sobom je doveo Razu Mujanović, dominantnog centra u evropskoj ženskoj košarci koju je otkrio i lansirao dok je radio u Tuzli. Već 1992. Dorna je, pod sponzorstvom firme Godelja, postala prvak Evrope kao prva španska ekipa. Na F4 u Bariju u polufinalu je pobeđen Sporting iz Atine sa 87-61, uz 34 poena Raze Mujanović, u finalu Dinamo Kijev 66-56 uz još jednu briljantu partiju Mujanovićeve, 31 poen i 8 skokova. Raza je te sezone u Evropi beležila 27,3 poena u proseku i 9,1 skok.
– Bila je to neverovatna sezona, u prvenstvu Španije, u Kupu i Evroligi nismo izgubili ni jednu utakmicu. Posle osvajanja titule prvaka Evrope klub nas je nagradio odlaskom na muški F4 u Istanbulu, Huventud i Estudijantes su nam pre svog polufinalnog susreta napravili takozvani „pasiljo“, špalir kojim se pozdravlja tim koji je osvojio neki trofej – seća se Vuković.
Dorna je u septembru iste 1992. postala i klupski prvak sveta jer je na turniru u Sao Paulu pobedila domaćina, Leite Mozo, sa 90-86 posle stizanja i prestizanja manjka od 19 poena. Na turniru u Sao Paulu, Havana je u 4. kolu prekinula 18-mesečnu nepobedivost Dorne (73-79). U duelu istih rivala u polufinalu Dorna se revanširala (82-62), a onda trijumfovala i u finalu. Na dočeku u Valensiji bilo je više od 2.000 ljudi.Photo: Privatni album
Uprkos odlasku Raze Mujanović u Italiju, Miki Vuković i Dorna ponovuli su titulu prvaka Evrope i 1993. U španskoj Ligi osvojeno je 5 uzastopnih liga (91-95), uz 4 trijumfa u Kupu. Onda je došlo do neočekivanog momenta: Miki Vuković je seo na klupu muškog tima Pamesa.
-Bilo je to priznanje i izazov. Klub je pao u Drugu ligu, počeo sam takoreći od nule, sa domaćim igračima od 18-19 godina. Brzo smo se vratili u elitu i postali stabilni prvoligaš-seća se Vuković.
Kulminacija Mikijevog rada bio je trijumf u „Kupu kralja“ u Valjadolidu 1998. U četvrtfinalu pobeđen je Tau (72-64), u polufinalu domaćin Forum (78-73) a u finalu Huventud (89-75). Tim su predvodili Luengo (17 poena) i Rodilja (15) a značajan doprinos dao je i Saša Radunović, bivši igrač Budućnosti i Radničkog Beograd, sa 11 poena.
Sledeće sezone Pamesa je igrala „Kup Saporta“ i stigla do finala-bez poraza! U grupi je imala bilans 10-0, onda je u direktnim eliminacijama sa po 2-0 izbacila rivala iz Mađarske, Split, Huventud i Aris. Finale je igrano u Saragosi, protivnik je bio Beneton Željka Obradovića. Bilo je 64-60 za italijanski tim ali čak 7.000 navijača pristiglih iz Valensije pozdravilo je svoje igrače kao heroje. Tokom 5 sezona na klupi Pamese vodio je 148 utakmica, dobio 78 i izgubio 70. U Kupu kralja bilans mu je 7-2.
Miki i Željko sreli su se u Valensiji na svečanosti „Higantesa“ i verovatno prisetili tok nezaboravnog meča kome sam i ja bio svedok. Henri Vilijams je sa 17 poena predvodio Beneton u čijim je redovima igrao i Željko Rebrača (6 poena, 5 skokova) dok je Rod Selers dao 17 poena za Valensiju a Naćo Rodilja 14.
Miki Vuković se nije vraćao ženskoj košarci, penziju je dočekao kao savetnik u Pamesi 2009. Danas povremeno ide na utakmice, uživa u penzionerskim danima i prijateljstvima koje je stekao tokom briljatne trenerske karijere. U kontaktu je sa mnogim igračicama i igračima koje je trenirao, kaže mi da ga je pre neki dan zvala Raza Mujanović, ljuta „ko puška“ zbog neke biografije loja se u Bosni pojavila o njoj…
U Valensiji ga pamte i poštuju. Najsrećniji je kad mu neko kaže da je sve krenulo od njega. Teren u centru u koji je uloženo 18 miliona evra zauvek će podsećati da je neke od najlepših stranica košarkaške istorije grada ispisao jedan rođeni Kraljevčanin, vrhunski stručnjak Mihailo-Miki Vuković.