Prvenstvo Evrope 1981: Osveta za Olimpijadu
- March 13, 2016
- 0 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Evropsko prvenstvo u Čehoslovačkoj, 22. po redu, odigrano je u Havižovu, Bratislavi i Pragu od 26. maja do 5. juna 1981. Učestvovalo je dvanaest ekipa, ovog puta podeljenih u dve grupe. Prve tri selekcije iz obe grupe kvalifikovale su se za finalnu grupu. Prenosili su se bodovi iz prve faze osvojeni protiv rivala koji su takođe prošli dalje. Prva dva tima na tabeli finalne grupe na kraju su igrali za zlatnu medalju, a treći i četvrti za bronzu. Zanimljivo je da su se i istoj grupi u prvoj fazi našla dva favorita za najviši plasman, SSSR i Jugoslavija, pa je bilo za očekivati da ćemo i na ovom prvenstvu gledati dva njihova međusobna duela.
Novi selektor “plavih” bio je Bogdan Tanjević, trofejni trener sarajevske Bosne, za koga se verovalo da bi mogao biti rešenje na duže staze. U odnosu na ranija takmičenja, naš sastav je doživeo određene promene pa posle dugo godina nije bilo prvog plejmejkera tima Zorana Slavnića, kao ni centarskog tandema Jerkov – Žižić. Nije bio toliki problem njihovo odsustvo, već što se od njihovih zamena nije moglo previše očekivati. Jedino je krilni centar Partizana Boban Petrović svojim igrama u šampionatu države najavljivao da bi mogao imati neki veći doprinos.
Naši igrači su bili optimistički raspoloženi i uvereni da nam ovoga puta neće izmaći finale. Najviše problema je bilo oko kapitena Krešimira Ćosića, koji je zbog povrede propustio veći deo priprema pa je bilo pitanje koliko je spreman za ovaj šampionat.
Bogdan Tanjević je bio sedmi jugoslovenski selektor koji je vodio reprezentaciju na evropskim prvenstvima. Jedina dva trenera koja su osvojila zlato bili su Mirko Novosel (1973. i 1975.) i Aleksandar Nikolić (1977.).
Na šampionatu u ČSSR je bilo devet igrača viših od 210, a najviši je, naravno, bio sovjetski div Vladimir Tkačenko sa 220 centimetara. Najniži igrač je takođe igrao u selekciji SSSR – Stanislav Jerjomin sa 180 cm. Interesantno je da u reprezentacijama koje su nastupale godinu dana ranije na Olimpijadi u Moskvi najviše promena je bilo upravo u našoj selekciji – čak pet novih igrača. Kod Sovjetskog Saveza umesto Miloserdova, Žigilija i Sergeja Bjelova zaigrali su Valters, Kapustin i Fesenko.
Poslednji protivnik na moskovskoj Olimpijadi bio je prvi suparnik Jugoslavije na ovom prvenstvu. Selekcija Italije se pokazala kao veoma neugodan rival, i morali smo uložiti veliki napor da bi na kraju, ipak, trijumfovali. „Azuri” su igrali veoma oštro, na momente čak i prljavo, pa su naši momci imali velikih problema da se prilagode takvoj igri. Iako su u jednom trenutku gubili i sa 12 poena, na poluvremenu je bilo “samo” 46:41 za Italiju, i bilo je jasno da u nastavku moramo zaigrati mnogo bolje ako mislimo da pobedimo. U drugom delu je proradio naš udarni tandem Kićanović (29 poena) i Dalipagić (27), koji su uz pomoć dobrih Ćosića i Delibašića preokrenuli rezultat i doneli pobedu od 99:88. Naši su izveli čak duplo više slobodnih bacanja od Italijana (48 naspram 24) što najbolje ilustruje kakva se košarka igrala. Imali smo solidan šut 38/66, odnosno 55 odsto, a odlični su bili naši najbolji strelci Kićanović (9/14) i Dalipagić (11/17).
Drugi meč protiv Poljske bio je samo malo jači trening za naše momke. Selektor Tanjević je od samog starta pružio šansu rezervistima koji tu priliku nisu iskoristili na najbolji način. Iako smo sve vreme vodili, Poljaci se nisu predavali i na poluvremenu je bilo 50:44 za “plave”. U nastavku Tanjević uvodi Kiću i Praju da se i oni malo zagreju. Konačnih 92:87 ukazuju da baš nismo briljirali, iako pobeda ni jednog trenutka nije dolazila u pitanje. Poeni su ravnomerno raspoređeni, pa je najefikasniji bio Mirza Delibašić sa 14 poena.
Već posle prve utakmice pažnju na sebe je skrenuo Valdis Valters, 24-godišnji Estonac u dresu SSSR. Visok 195 centimetara, igrao je na poziciji pleja ili visokog beka, i moglo se naslutiti da se radi o vanserijskom košarkašu koji će biti otkrovenje Šampionata.
U duelu Jugoslavije i Turske pobednik se znao još pre početka meča. U pravoj egzibiciji, koja je na trenutke podsećala i na „harlemovce”, Jugoslavija je slavila sa 112:68. Svoje prve minute na ovom prvenstvu je upisao i Predrag Benaček, koji na prva dva meča nije igrao zbog povrede. Selektor je pravilno raspodelio minutažu, pa osim Ratka Radovanović niko nije odigrao više od 20 minuta. Naš centar je to vreme iskoristio da bude najefikasniji u timu sa 29 poena, šutirajući odličnih 14/17.
Duel između SSSR i Italije je bio dvoboj profesora i učenika. „Zbornaja komanda” je prosto ponizila „azure”, želeći valjda da im se osveti za prošlogodišnji poraz na Olimpijadi. U 30. minutu je bilo čak 37 razlike za Sovjete, a na kraju okruglih 30 (97:67). Briljirali su Anatolij Miškin (20 poena) i Valters (15). Bilo je jasno da SSSR ponovo ima moćan tim, i da su glavni kandidati za zlato.
Kako svedoče naši novinari, jedan dan nije došao autobus koji je trebao da ih preveze od Ostrave do Havižova na konferenciju za štampu Bogdana Tanjevića. Situaciju su spasli taksisti koji su pomogli novinarima, i to za – dinare.
Posmatrajući dotadašnji tok prvenstva zaključuje se da i dalje veterani dominiraju a novih imena je vrlo malo. Čak ni toliko spominjani Valdis Valters, sa svoje 24 godine, nije baš neki junior. Opšte mišljenje kod naših izveštača bilo je da je Tanjević pogrešio što nije pozvao Moku Slavnića, koji bi svojim iskustvom i znanjem ovom timu bio itekako dragocen. Novajlije nisu opravdale očekivanja, jedini koji se malo isticao bio je mladi Zadranin Petar Popović.
Iako u takmičarskom smislu ni njima ni nama ta utakmica nije bila od velikog značaja, Nemci su u meč ušli izuzetno ratoborno i motivisano. Ne samo što su poveli sa 10 poena razlike (38:28), nego je u preoštroj igri nastradao Praja Dalipagić. Dobio je udarac u butni mišić, napustio igru u 12. minutu i više se nije vraćao. Dovoljno za veliku zabrinutost stručnog štaba pred izuzetno važnu utakmicu protiv SSSR. Na poluvremenu je bio tek jedan poen prednosti za Jugoslaviju (46:45). A onda, kao po nekom nepisanom pravilu, “plavi” su u drugom poluvremenu dodali gas, proradili su Kićanovič (20 poena) i Delibašić (20), i utakmica je rutinski privedena kraju. Konačnih 98:86 bilo je za ohrabrenje, a povreda Dalipagića i veća minutaža nego što je planirano najiskusnijih – za brigu pred duel sa Sovjetskim Savezom.
Na utakmici protiv Nemačke naši igrači su dobili prvu tehničku grešku na Prvenstvu. Iznervirani Kićanović je sočno opsovao sudiju Dumua iz Grčke, za koga se ispostavilo da govori naš jezik. Ko zna, možda je studirao u Beogradu kao što je veliki broj Grka u to vreme radio.
U grupi u Bratislavi, Španija je obezbedila prvo mesto sa svim pobedama uključujući i onom protiv domaćina. Čehoslovačka je tesnim pobedama protiv Izraela i Francuske nekako dograbila drugo mesto.
Ono što je na ovom prvenstvu prilično zateklo naše igrače, struku i izveštače, jeste oštra igra koja se tolerisala od strane sudija. Objašnjenje za tu promenu kriterijuma kod dosuđivanja prekršaja bio je veliki broj Amerikanaca koji su igrali u italijanskim i španskim klubovima. Dešavalo se da skupo plaćeni stranci, navikli na oštru pa i grubu igru u SAD, u Evropi brzo završavaju mečeve zbog pet ličnih grešaka. Onda se prećutno počelo sa tolerisanjem oštrije igre, pogotovo pod samim košem, na šta naši nisu navikli. Pogotovo što je u jugoslovenskom prvenstvu bilo “zabranjeno pipanje”, pa se čula konstatacija da su naše sudije svojim kriterijumom – feminizirale igru!?
U poslednjoj utakmici kvalifikacionog dela protiv najvećih konkurenata za titulu, ekipe SSSR, doživeli smo ubedljiv poraz . Prvo i jedino vođstvo na utakmici smo imali u 7. minutu – 18:17. Sve ostalo je pripalo “zbornajoj komandi” koja je imala apsolutnu kontolu nad mečom. Kod nas su podbacili do tada najbolji Kićanović – 14 poena (šut 5/12), Dalipagić – 12 (6/12) i Delibašić – 13 (5/14). Iako smo se najviše brinuli za igru naših centara Ćosića i Radovanovića, ispalo je da su oni bili još i najagilniji. Kada je Sovjetski Savez u 16. minutu poveo sa 49:29 utakmica kao da je već rešena. U 23. minutu smo njihovu prednost uspeli da smanjimo na 50:57, ali nije bilo snage za potpuni preokret. Za ubedljivu pobedu 108:88 najzaslužnija je bila nova zvezda evropske košarke Valdis Valters sa 32 poena (šut 13/23). Na ovoj utakmici je radio bukvalno šta je hteo – poentirao, asistirao ili sve rešavao ulazima pod sam koš. Poraz je bio bolan, ali smo imali velike šanse da se ponovo sastanemo u finalu i pokušamo da se revanširamo.
Interesantno da je u finalnu grupu ušlo potpuno istih šest ekipa kao i na Evropskom prvenstvu dve godine ranije. Znači da se u odnosu snaga u evropskoj košarci nije ništa promenilo. Sa po dve pobede startovali su SSSR i Španija, po jednu su imali Čehoslovačka i Jugoslavija, a bez bodova bili su Izrael i Italija.
U finalnoj grupi smo krenuli protiv dužnika sa prošlog Evropskog prvenstva – Izraela. Iako je pet Amerikanaca igralo pod izraelskom zastavom, nekako su uplašeno ušli u meč. Držali su se do rezultata 16:16, a onda je krenula serija “plavih”. U 14. minutu je 34:22, a na poluvremenu vodimo već 20 razlike (52:32). Čuveni Miki Berkovič je prve poene postigao tek u 16. minutu. U drugom delu šansu su dobili rezervisti, pa je razlika na kraju smanjena. Konačan rezultat je bio 102:87. Najbolji su bili Dalipagić (20 poena), Kićanović (18) i Delibašić (16). Šut nam je bio fenomenalan – 46/76 (60,5 %), i potpuno smo nadskočili Izraelce. Odnos u skokovima je bio neverovatan: 43 prema 14 za nas! Miki Berkovič je zaustavljen na, za njega skromnih, 14 poena.
U derbiju dana desio se još jedan veliki revanš. Španija je pobedila Italiju 87:86 i tako im vratila za nezaslužen poraz od pre dve godine na Evropskom prvenstvu u Italiji. Bio je to pravi rat. Svirano je 68 faulova, iz igre zbog pet ličnih izašli su po četvorica igrača iz obe ekipe. Izvedeno je 86 slobodnih bacanja, s tim što su Italijani šutirali očajnih 20/42. Uzalud su “azuri” bolje skakali – 30 naspram 17 skokova. Ovim porazom je Italija ostala praktično bez šansi da se bori za medalju.
Selektorska komisija FIBA federacije odredila je košarkaše koji će igrati za Selekciju Evrope povodom 60-godišnjice Visle iz Krakova. Sastav Evrope: Korbalan, San Epifanio i De la Kruz (Španija), Kićanović, Delibašić i Dalipagić (Jugoslavija) Jerjomin i Tkačenko (SSSR), Marzorati i Vilalta (Italija), Penjo (Francuska) i Kropilak (ČSSR). To su ujedno bili otprilike najbolji košarkaši Evrope tog vremena.
Španci se nisu dugo radovali pobedi nad Italijom. Već sledećeg dana sledio je susret sa SSSR. Ta utakmica je bila važna i za nas, jer bi eventualnom pobedom Španaca bili u situaciju da protiv njih u sledećem kolu jurimo pobedu ako mislimo da zaigramo u finalu. “Španska armada” se dobro držala u prvom poluvremenu najviše zahvaljujući sjajnom crnoputom Sibiliju (na kraju 25 poena). U drugom, Sovjeti dodaju gas i lagano utakmicu privode kraju pobedivši 110:101. Još jedna odlična partija Valtersa, i njegovih 27 poena, najviše na utakmici.
Na ovaj način Jugoslaviji je bio olakšan posao na utakmici protiv Španije. Iznenadio je Tanjević na početku meča ne stavivši u startnu postavu Ćosića, Dalipagića i Delibašića. Međutim, naši mladići su zaigrali sjajno i posle 12 minuta imali su 12 poena prednosti. A onda, kad su ušli najiskusniji, došlo je do pada u našoj igri i na poluvremenu gubimo 35:37. Usledila je kritika u svlačionici, posle čega u drugom delu kao da je istrčao neki drugi tim. Španija je potpuno razbijena i ostvarena je ubedljiva pobeda 95:72. Najviše poena u našem timu su postigli Kićanović 27, Dalipagić 20 i Delibašić 15. Drugo poluvreme smo dobili 60:35!
U poslednjem meču protiv ČSSR trebalo je da “plavi” pobedom samo potvrde ulazak u finale. Postojale su i kalkulacije da bi se u slučaju pobede domaćina sa 12 poena razlike napravio krug, pa bi i Čehoslovačka mogla u finale, ali to je ipak bilo u sferi teorije. Naši momci su od starta hteli domaćinima da pokažu kako nemaju čemu da se nadaju, i preuzeli su kontrolu nad utakmicom. Vođstvo je bilo konstantno, na poluvremenu 53:42. Najbolju partiju na prvenstvu je pružio kapiten Ćosić, koji je bio i najefikasniji sa 21 poenom. Na kraju, uprkos podršci 12.000 navijača, Čehoslovaci potpisuju kapitulaciju za konačnih 86:95. Na nesreću, najgori trenutak se desio u poslednjim sekundama prvog poluvremena kada je posle jednog skoka nezgodno doskočio naš centar Ratko Radovanović i teško povredio skočni zglob. Tako smo ostali bez jednog veoma bitnog igrača za finale.
Koliko je Radovanović bio važan za naš tim pokazuje i to da je uz Ćosića bio najbolji skakač u ovoj finalnoj grupi. Najprecizniji je bio sovjetski centar Vladimir Tkačenko (26-21), što i ne čudi s obzirom da je većinu poena postizao zakucavanjem. U tom trenutku najefikasniji je bio španski reprezentativac San Epifanio.
Govoreći o budućnosti košarke, generalni sekretar FIBA Borislav Stanković dao je svoju viziju ovog sporta u tada dalekoj 2.000. godini: “Igra u Evropi posebno će napredovati, što će značiti da će koševa biti manje. Time će u izvesnoj meri izgubiti na atraktivnosti, ali će se sigurno tražiti brži napad, i posebno će do izražaja doći kontranapad… Ako nešto ne učinimo sa pravilima, košarka će biti gruba igra, a to niko ne želi. Niko ne želi da košarka postane ono što su hokej na ledu i rukomet… U dogledno vreme dogodiće nam se da niskih igrača više neće biti. Smanjuje se razlika u visini, pa su centri sposobni da odigraju ulogu plejmejkera, a bekovi zakucavaju kao od šale.”
Po tradiciji odigran je i meč između inostranih i domaćih novinara. Pobedila je Evropa sa 98:74, a od naših predstavnika najefikasniji su bili Marin Sedlaček sa 16 poena i Aleksandar Tijanić sa 13.
U meču za treće mesto Čehoslovačka je preokretom u drugom delu ostvarila pobedu i osvojila bronzanu medalju. Tri minuta pre kraja Španija je vodila 82:80, ali tada su domaći napravili fantastičnu seriju od 14:0. Briljirala je španska trojka Sibilio (28 poena), Ruljan (22) i De la Kruz (24), uspešno zamenivši prvog strelca San Epifanija (8), koji je zbog povrede izašao još u prvom poluvremenu. Za pobedu Čehoslovačke 101:90 najzaslužniji su bili Brabenec (28 poena) i Kropilak (25). Lep uspeh domaće selekcije.
U velikom finalu po sedmi put sastali su se selekcije SSSR i Jugoslavije. Dotadašnji bilans u finalima je bio 4–2 za Sovjetski Savez, koji je i u ovo finale ušao kao blagi favorit. “Plavi” su bili oslabljeni neigranjem Radovanovića, pa je u petorci počeo mladi Željko Poljak. Početak nam je bio loš, i on je odredio ceo tok utakmice. U osmom minutu već je bilo 20:9 za SSSR, s tim da je Ćosić sam postigao 8 poena. Na poluvremenu je bilo skoro već nedostižnih 25:43. U nastavku se naša agonija samo nastavila. Valdis Valters je neumoljivo pogađao iz svih pozicija i bio je najzaslužniji za pobedu “zbornaje komande” . Sedam minuta pre kraja, pri rezultatu 50:70, Bogdan Tanjević je potpisao kapitulaciji uvodeći na teren drugu petorku. Pošto ni Sovjeti nisu bili zainteresovani za pravljenje veće razlike, utakmica je mirno privedena kraju pobedom SSSR 84:67.
JUGOSLAVIJA: Popović, Kićanović 13, Benaček, Poljak 5, Petrović 2, Skroče, Vilfan, Ćosić 18, Radovanović, Knego 10, Dalipagić 8, Delibašić 11.
SSSR: Jerjomin 8, Kapustin, Tarakanov, Saljnikov, Lopatov, Derjugin, Valters 20, Tkačenko 6, Miškin 29, Jovajša 13, Belostenji 8, Fesenko.
U anketi akreditovanih novinara Dragan Kićanović je izabran za najboljeg igrača, a prvu petorku su činili: Valters, Kićanović, Dalipagić, Miškin i Tkačenko. Treba imati u vidu da je glasanje obavljeno pre finalne utakmice, pa verovatno otud i takav ishod. Inače bi Valdis Valters bio prvi igrač šampionata.
PLASMAN: 1. SSSR 2. Jugoslavija 3. ČSSR 4. Španija 5. Italija 6. Izrael 7. Poljska 8. Francuska 9. Grčka 10. SR Nemačka 11. Turska 12. Engleska
Najveća zamerka selektoru Tanjeviću se odnosila na nepozivanje Zorana Slavnića, čime smo na poziciji organizatora igre bili prilično oslabljeni. Često je i Kićanović morao da preuzima tu ulogu, što ga je samo dodatno opterećivalo. No, imajući sve u vidu, nema sumnje da je 13. zlatna medalja za SSSR osvojena potpuno zasluženo.
Statistika Jugoslavije: Kićanović (168 poena/9 utakmica), Dalipagić (140/9), Delibašić (126/9), Ćosić (93/9), Radovanović (81/7), B. Petrović (64/9), Knego (47/9), Skroče (46/7), Vilfan (35/8), Poljak (18/5), Benaček (16/4), Popović (14/6).
Photo: YouTube