Rano je za našu pobedu protiv američkog Drim tima. Nije u Rio de Žaneiru bio momenat za to, ali – Srbija ne treba da se oseća poniženom. Trebamo biti ponosni, jer – setimo se – prošle godine u ovo vreme vapili smo “Da nam je samo da se plasiramo na Olimpijske igre!” To je bio naš cilj, ništa više od toga, a kad nismo uspeli na Evropskom prvenstvu da overimo olimpijsku vizu uvukla se bojazan da ćemo ponovo apstinirati, treći put uzastopno (poslednji put naša reprezentacija igrala je na Olimpijskim igrama u Atini 2004). Zato moramo biti ponosni na naše košarkaše koji su osvojili srebrnu medalju, najbolji su beli tim na svetu, najbolji Evropljani, najbolji – posle fantastičnih Amerikanaca. Da nam je neko pre početka takmičenja ponudio srebrnu medalju… treba li da završavam ovu rečenicu?
Amerikanci su sami krivi što su posle one naše međusobne utakmice u grupi ovde porasli apetiti, i što je neko pomislio da se oni mogu pobediti. Oni su jednostavno nepobedivi, ne samo kad igraju protiv Srbije, već protiv bilo koje druge reprezentacije na svetu. Tako je već godinama, da ne kažem decenijama. Oni su drugi svet, što nikako ne znači da smo mi u košarci treći svet. Ne, mi smo fenomen svoje vrste: mala zemlja, malo košarkaša, malo se ulaže u taj sport, a ovakvi uspesi u nizu! Ali, ruku na srce, svaki američki reprezentativac igra godišnje najmanje 90 mnogo jačih i ozbiljnijih utakmica nego što je bilo ovo olimpijsko finale, i navikli su na jednu potpuno drugu dimenziju košarke. Ta NBA liga, ma šta o njoj mislili, zaista je skup najboljih košarkaša sveta, sva ostala košarka je – nažalost – daleko iza nje. Ovaj američki tim tukao je sa lakoćom i reprezentacije koje imaju daleko više NBA igrača nego Srbija (samo Nikola Jokić). Ako je to neko merilo kvaliteta (ja se ne slažem sa tim), na NBA nivou u našem timu je, pored Jokića, još samo Teodosić. Uostalom, da su Kalinić, Jović, Birčević, Simonović, Štimac ili Marković stasali za NBA ligu – igrali bi tamo. Ni oni, ni njihovi menadžeri sigurno ne bi propistili takvu priliku, pogotovo sada kad su u Americi enormno porasli ugovori igrača.
Suvišno je nabrajati gde su sve naši igrači bili inferiorni u finalnoj utakmici. Meni lično najteže su pali američki ofanzivni skokovi. To je oružje protiv koga naš tim jednostavno nije imao odbranu, oni prosto “ubijaju” tim skokom. Kad se tome nadoveže fenomenalno inspirisani Kevin Durent, jasno je da smo morali doživeti rezultatsku katastrofu ravnu onoj od pre dve godine u finalu Svetskog prvenstva u Španiji. Moj lični utisak je da se ovakvim Amerikancima moglo na neki način suprotstaviti samo preciznim šutem, a baš toga nije bilo u našoj reprezentaciji u finalu. Zapravo, osim Teodosića naš selektor nema nijednog rasnog i pouzdanog šutera. I u našoj ligi je sve manje novih Radmila Mišovića ili Kićanovića. Ima jedan, verujem u Marka Gudurića, on je šuter te stare proverene škole, čekamo ga da zaigra u reprezentaciji i demonstrira svoje kvalitete. Njega, kao i Radeta Zagorca, možda za koju godinu i Borišu Simanića, naravno nikako ne zaboravljajući Nemanju Bjelicu koji je možda i najvažniji igrač Đorđevićevog tima, i koji nam je toliko nedostajao u Riju.
Da ponovim: mi nismo došli na ove Olimpijske igre da pobedimo Amerikance i uzmemo zlatnu medalju. Ne, došli smo srećni što smo tu, da pokušamo da učinimo najviše što možemo, a učinili smo preko svih očekivanja. Ima li nade da uskoro pobedimo Amere? Pa… ako bi odigrali kao protiv Australije, a takva utakmica se viđa jednom u deset godina, ako bi uspeli da takve mečeve igramo češće – možda. Neka to ostane tema za neka druga razmišljanja, kako sada stvari stoje – u ratu svetova Amerikanci pobeđuju, a ni mi ne trebamo biti tužni zbog toga.
Photo: FIBA
Старо је правило: “Играш онолико колико ти противник дозволи”. Колико смо ми дозволили Аустралији у полуфиналу они су играли, колико су Амери дозволили нама ми смо играли. Реалност је таква, и не мора да буде, на жалост.
U potpunosti se slažem sa gos. Ostojicem po pitanju ofanzivnog skoka i sutera ali bi naveo i par sljedećih detalja kao neko ko godinama radi u kosarci:
Košarka je postala sport atleta i velikog trčanja. Pogotovo tranziciona igra je dovedena do brutalnih i atomsko brzih završavanja napada. Protiv toga se može odgovoriti “fizikalijama” a nažalost ne vicem koji krasi nasu školu košarke. U tim fizičkim predispozicijama stvara se sve veća rupa između nba i evropskih igrača. Samo u izuzetnim utakmicama i trenucima opuštanja je moguće dobiti ovaj tim ili im se približiti rezultatski. Ta fizička razlika je i između ostalog genetski objašnjivo. Ovdje bi uporedio deandre Jordana i Nikolu Jokica. Ja mislim da ne postoji nijedan košarkaški znalac koji će između ove dvojice prvog kao boljeg igrača deklarisati. Po inteligenciji, vicu, šutu, pokretima itd. je Joka za “ovog” izmislio košarku ali jordan je tip koji tijelom i fizikalijama ima načina koji će zaustaviti sve ono što mi s balkanskih prostora gledamo estetički i zbog toga volimo. Nažalost današnja košarka se više igra u duru nego u molu!
Druga stvar koja možda boli ali treba da se prizna i tu se slažem sa gos.Ostojicem je talenat i kvalitet jedne ekipe. Uz dužno poštovanje prema Markovicu, Stimcu, Simonovicu, Mačvanu , Bircevicu… To su sve igrači zadatka i igrači koji mogu itekako fukcionisati ako ih se dobro poslozi. Ovo je selektor jako dobro skuzio. Napravio je odličnu atmosferu, poveo je terijere u odbrani poput Kalinica , Markovica i Jovica na Igre, složio je sablonska kombinirana sa vicem Teodosica sa mnogo kretnji, utrcavanja, uručivanja i to je bila naučna fantastika za ostatak svijeta koji je igrao haotično i neorganizovano (pogledajte Hrvatsku!). Ipak u košarci u duelima anatomijski gledano ravnopravnih pobjedjuje uvijek tim. To se i na ovim Igrama vidjelo do finala!
Zadnja stvar koja je važna i koju ova ekipa nije imala je vjera u čudo. Mogu oni pričati šta žele. To se na terenu nije vidjelo. Kao suprotan primjer navodim 2002 i Indianapolis. Mnogo puta je Kari Pešic isticao da je toliko želio da dobije Amere i da je u to vjerovao i to prenosio na igrače. Kad to imaš u košarci onda je sve moguće pa čak i pored napumpanih nba igrača koji igraju jednostavnu košarku.
Želio bih čestitati srpskoj reprezentaciji na velikom uspjehu . Ovo je velika stvar i maksimum ovih momaka koji su dali sve za ovo Srebro. Jako se radujem daljnjim zadacima i poduhvatima svih balkanskih reprezentacija. Nova U- prvenstva ne daju pravo za optimizam. Izgleda da pratimo trendove Deandre Jordana i ostalih atletičara i gasimo vic naše košarke. Nažalost. ..Po meni je bolje biti drugi sa “šmekom” nego prvi “na mišiće”.
Pozz
Svaka cast za analizu i Vas i g-dina Ostojica.Naravno da je srebna medalja veliki,ogroman uspeh,ali zarad buducnosti treba pogledati cinjenice,a one kazu da imamo na olim.turniru skor 4-4,pritom smo pobedili Venecuelu,Kinu,Hrvatsku i Australiju/jednom/,realno to su ekipe iz druge pa cak i trece kategorije svetske kosarke.Izgubili smo finale sa 30 poena razlike/drugi put za dve god,/primivsi ovaj put 96poena/pritom smo gubili i sa 44!?poena razlike u toku meca,vidi se “iz aviona”da ovaj tim svoju snagu crpi iz igracke harizme i kreativnosti Teodosica,i pogotovo trenerske harizme Saleta Djordjevica,koji su realno najzasluzniji za,uz poprilicnu dozu srece,osvojenu srebrnu medalju!Da se ne lazemo,nema u ovoj medalji nikakovog sistema,Saveza,predsednika,Strucnog saveta isl.,nego postoje Teo i Sale,a posle njih bicemo ko kockaste komsije!