Saletova trojka za večnost 16. aprila 1992.
- April 16, 2020
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Sportsko društvo Partizan nastalo je 4. oktobra 1945. pa je shodno tome istog dana i rođendan Košarkaškog kluba, ali u istoriji “crno-belih” postoji još jedan datum koji se slavi skoro kao rođendan: 16. april 1992. Tog dana Partizan je prvi i jedini put postao prvak Evrope, i to pod okolnostima koje evropska košarka ne pamti. Od 21 utakmice 20 je odigrao van Beograda, u gostima ili na neutralnom terenu u Fuenlabradi i Istanbulu! Zbog rata u Hrvatskoj, Partizan je bio primoran da kao domaćin igra u inostranstvu, nekim čudom odabrao je Fuenlabradu, madridsko pregrađe, u kome je našao ne samo dom nego i sjajnu podršku navijača koji su “crno-bele” bodrili čak i protiv španskih timova, posebno u meču protiv Huventuda što je u katalonskoj štampi izazvalo ogorčenje.
U feljtonu u pet nastavaka o putu Partizana do titule prvaka Evrope, objavljenom na ovom sajtu (možete ga lako pronaći), detaljno sam pisao o pobedama u izgnanstvu. Zato ću danas, povodom datuma, podsetiti samo na finalni meč protiv Huventuda uz napomenu da je Partizan u polufinalu, treći put u sezoni, pobedio Filips iz Milana sa 82-75.
***
…Finale je bilo dramatično, izjednačeno, sa srećnim krajem. Partizan je bio u ozbiljnom problermu jer je Danilović neki minut pre kraja ispao sa 5 penala. Na nekih 8 sekundi pre kraja Tomas Đofresa probio se pod koš Partizana i dovodi svoj tim u vođstvo 70-68. Kraj nada? Ni govora. Koprivica – zahvaljujući Huanu Moralesu koji je posle koša Đofrse dodao loptu u ruke Koprivici, detalj koji je odmah zapazio Boža Maljković u Limožu gde je finale gledao sa Batom Đorđevićem, Sašinim ocem – baca loptu ka Saši Đorđeviću, ovaj prelazi ceo teren, diže se preko Tomasa Đofrese koji je u potpuno nekošarkaškoj pozi, savijen, i pogađa istorijsku trojku. Ostala je slika šuta, u pozadini se vidi uplašeno lice Lola Sainsa, trenera Huventuda, koji gleda i misli „Neće valjda…“. Hoće! Blizu mene sa stolice skačio je Fadilj Vokri, bivši fudbaler Partizana, tada član Bešiktaša.
Sledeće čega se sećam je Saša Danilović na našem novinarskom stolu. Dok su saigrači na terenu zatrpali Sašu Đorđevića, Danilović je skočio na naš sto i pao u zagrljaj prisutnom selektoru Dušanu Ivkoviću koji ga je još 1989, kao 19-godišnjaka, uvrstio u sastav za Evropsko prvenstvo u Zagrebu.
U neopisivoij gužvi na terenu Saša Đorđević je „cmakao“ svoju desnicu i ponavljao kao u transu „I kiss my hand“… Za najboljeg igrača turnira proglašen je Predrag Danilović, u najbolju petorku ušli su još Tomas Đofresa i Đordi Viljakampa iz Huventuda i Deril Doukins (Filips).
Po povratku u Barselonu listao sam štampu. Pripremljene oglasne strane sa čestitkama Huventudu za titulu šampiona morale su da budu menjane i to u nevreme, jer je turnir igran za vreme takozvane „Semana santa“ (Sveta nedelja) kada u Španiji sve stane. Naslov tipa „taj i taj“ čestita šampionu bio je modifikovan, reč „campeon“ dobila je prefiks „sub“ što na španskom znači vice-šampion. U madridskom „Asu“ nalazim tekst mog prijatelja Martina Telja, urednika košarkaške rubrike, pod naslovom „Aleksandar“. Sa najvećim zadovoljstvom preveo sam ga i objavio u „Košu“. Pošto je u početku naveo niz naših igrača kojima se divio, podsetio je na asove koji su ponikli u Partizan,u a tekst je završio ovako:
– I znate šta? Radujem se zbog njih iako su me zaboleli porazi Estudijantesa i Huventuda. Ali, jedan klub koji je preživeo ljudsku i sportsku epopeju, Partizan, i koji je sposoban da u takvim uslovima ne samo opsane, već i napreduje, zaslužio je respekt i aplauz. I ne zaboravimo još jedan detalj: oni su to učinili bez pojačanja iz Amerike…“
Tokom F4 2012. u Istanbulu, kada je Olimpijakos Dude Ivkovića dobio CSKA u poslednjoj sekundi, isto kao Partizan Huventud 20 godina ranije, za potrebe dokumentarnog filma o Željku Obradoviću napravili smo rekonstrukciju poslednje akcije iz finala 1992, doduše bez Saše Đorđevića. U dvoranu „Abdi Ipekči“ odveo sam braću Tomasa i Rafu Đofresu. Tomas je prvi pokazao kako je dao koš za vođstvo Huventuda 70-68, a onda je pred “svojim” košem priznao da nije dobro branio Đorđevića, ali je dodao da takvu trojku, iz skoka i skoro bez balansa, može da postigne samo majstor. Rafa je bio na klupi, uz trenera Lola Sainsa, a strah na njihovom licu dok prate let lopte pokazuje da su znali šta od Saše može da se očekuje.
Ako me neko pita za moja najveća emotivna uzbuđenja tokom skoro pet decenija u novinarstvu, izdvajam dve košarkaške utakmice: trijumf reprezentacije na EP 1995. u Atini protiv Litvanije i ovu pobedu Partizana 1992. Oba puta radilo se o “više od sporta”. U slučaju Partizana bili smo na početku raspada Jugoslavije, sa ratom u Hrvatskoj i pred početkom još strašnijeg u Bosni i Hercegovini. Srbija je već bila na stubu srama, označena kao krivac za rat, kao agresor, propaganda u inostranim medijima protiv Srbije bila je nepodnošljiva. Jedina svetla tačka bili su sportisti. Trijumf reprezentacije 1995. desio se na kraju krvave jugoslovenske krize, posle sankcija, a povratak na tron na koji se u međuvremenu, zbog odsustva Jugoslavije, 1993. pela Nemačka, bio je neka vrsta sportske osvete, trijumf visokog sportskog morala i još viših sportskih kvaliteta naših igrača.
Trijumf Partizana u Istanbulu može se porediti samo sa pobedom Jugoplastike u Minhenu 1989. Formula je bila talernat+mladost+trener. U Slučaju Jugoplastike genijalci poput Kukoča i Rađe, plus Boža Maljković, u Partizanu tandem Đorđević-Danilović, plus Ivo Nakić, Slaviša Koprivica, Željko Rebrača, Nikola Lončar, Vlada Dragutinović, Zoran Stevanović, Dragiša Šarić… Na klupi Željko Obradović, iza nje profesor Aca Nikolić u ulozi savetnika.
Od te 1992. niko više nije bio evropski prvak na čisti talenat, niti je iko osvojio titulu bez stranaca. Poslednjih godina od talenta su važniji bužeti, ali ni velike investicije ne garantuju titule. Na žalost, nema više ni talenata kakve je te 1992. imao prognani Partizan. Zato je taj 16. april crveno slovo u svakom crno-belom kalendaru.
Photo: Arhiva Koša