Sayonara, ili upoznavanje sa stepenicama koje vode na nebo
- October 6, 2015
- 2 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Iskreno, ne znam ni da li se reč iz naslova piše sa j, ili y, a nikako ne mogu da odredim kada sam je prvi put čuo. Vezano je to sigurno za vreme kad su se kod nas počeli prikazivati japanski filmovi, rane šezdesete. Nisam siguran da sam film “Sajonara” uopšte gledao, pre bih rekao da nisam, ali se taj izraz tako odomaćio kod nas da ga je bili nemoguće ne znati. Znači neku vrstu opraštanja i, kako ja tumačim – to je nekako mekše od zbogom, a jače od našeg doviđenja. Nešto, recimo, kao adio, ili adios.
E sad, ovaj uvod će tek kasnije da se sretne sa temom, ali to je tako – posle nekog vremena sve se sučeljava, dobija smisao i neko, nazvao bih ga, nebesko objašnjenje.
Najpre ono moje čuveno elem, i da počnem od toga da sam odrastao na Južnom bulevaru, što sam pomenuo u jednom ranijem komentaru. I dan danas mi nije jasno što svi govore na, a ne u Južnom bulevaru. Valjda iz potrebe za osećanjem više vrednosti – jer, jače je kad si “sa nečega”, nego “iz nečega”.
Kao i svi klinci tog doba igrao sam fudbal i to sam, onako tanak i krakat, igrao odlično. Uvek u košulji dugih rukava da se ne bi videlo koliko sam mršav. To je izluđivalo moju majku, pogotovu kad su mi u školskom kartonu napisali da sam neuhranjen. Pa je zujalo okolo po esnafu: zamislite, sin profesorke Damnjanović neuhranjen. U svakom slučaju i ja sam sam vukao komplekse iz tog vremena, kojih sam danas itekako svestan. To sam tada pokušavao da prevaziđem tako što sam obavezno morao da budem najbolji, ili među najboljima u svemu. Na primer u školi, što nije bilo teško ali ni cenjeno kod društva (sem kod đačkih roditelja). Ili, recimo u fudbalu. Što je bilo mnogo teže i cenjenije među vršnjacima. Peti, šesti razred osnovne nisam baš smeo ni da pogledam ni curice. Uglavnom sam ćutao i bio, koliko se sećam, dosta omiljen jer sam, pored ostalog, znao i da se onako dečački potučem na ulici.
Ne mogu baš tačno da razdvojim te klinačke komplekse od dečačkih želja koje je u to vreme bilo nemoguće ostvariviti. Ko ga se seća, seća ga se kao jedno u suštini srećnog vremena, ali i kao doba prepunog nemaština i oskudica. Na primer, još od onda vučem strašnu želju potrebu za farmerkama, koje onda nisam mogao da imam. Manje zbog visine, a više i što ih tada nije bilo- Isto je sa polo majcama. Pa onda danas, klinački, uvek imam deset do petnaest pari farmerki koje su mi taman, i desetak kilograma polo majica – nisam siguran da se ovako piše njihova množina.
Iz tog vremena izuzetno pamtim i kad su nam ugradili koševe u fiskulturnu salu u školi “Svetozar Marković”. Ta sala je i danas u funkciji, mada mislim da neke kuće na Dedinju imaju veće dnevne sobe. Tek, u to vreme za nas je to bilo prelepo. Tu sam prvi put upoznao loptu za košarku, i košarku kao sport. Profesor fiskulture je bio Pera Ristić, red je i drago mi je da ga pomenem; prvi me je uputio u osnove ovog, kasnije veoma značajnog sporta u mom životu.
Mala digresija: šest, sedam godina kasnije na pripremama juniorske reprezentacije na jednom treningu pojavio se moj profesor iz osnovne škole – lepo ga je bilo videti zadovoljnog sa nekom vrstom roditeljskog osmeha na licu. Mislim da kod takvih ljudi, kao što je on, osećaj zadovoljstva u ovakvim situacijama nema cenu. Iznad svega je.
Sve češće smo igrali košarku, čak su se pojavili i koševi po gradskim parkovima, a i bilo je popularno i “ćapiti” neki od njih. Nešto smo kao malo naučili o tom novom sportu, ali retko, vrlo retko smo se usuđivali da igramo u kraju. Malo njih je znalo da igra, nismo imali ni lopte a i nije košarka još uvek bila popularno.
U maju 1965. nas petorica iz kraja odlučimo da se “upišemo ” na košarku. Gde – rekoše u Radničkom, najbliži je, na Krstu. Pošteno, nisam ni znao gde je to. Otišli smo svi zajedno na trening juniora Radničkog. Neko od nas se verovatno ranije raspitao kad je termin. Odosmo mi na Krst, i video sam tada prvi put zgradu i kapiju, ko i čuvenu Šokovu semenkarnicu. Prvi utisak – ma nema ga! Posle ovoliko vremena koliko je proteklo, nema prvog utiska. Sama košartka je utisak, i to sa velikim U. Posle toliko radosti ali i tuge, uspeha ali i čemera i padova, sreće ali i jada, prijatelja ali i razočarenja, ostaje ipak i pre svega velika lepota, osećam da je to “najmoje” na svetu. Ne intersuje me ko je i kakav je tamo, Radnički je moj, iz mene ga niko i ništa ne može izvaditi.
Ovako je danas kad se otmu emocije, ali tada sve ovo nisam mogao ni da naslutim. Uđjosmo unutra, malo bojažljivo, ali zajedno smo jači i hrabrimo jedan drugog. Druga kapija i onda čuvene stepenice. Stepenice koje vode u nebo. To sam shvatio kasnije, jer onda je trebalo najpre da silazimo dole u rupu do terena. Znači moraš u grotlo da bi iz njega krenuo na vrh.
Prišao nam je trener juniora, onda nisam znao da se zove Vladan Marković. Možda umišljam, ali učinilo mi se da je odmah obratio pažnju na mene. Kasnije sam saznao da je baš tako i bilo, a i prirodno je kad sam bio izuzetno visok. Tada su visoki bili deficitarni, ili su se krili, uglavnom – bilo ih je malo. Uostalom, mene su zato i prozvali Dugi. Tu sam, izgleda, imao sreće.
Počesmo mi da treniramo. A došli smo da se igramo, kao u kraju, da se zabavljamo. Pokušao sam u početku da koristim neke fazone iz fudbala, kao proturanje kroz noge ili obilaženje igrača, sve dok nisam shvatio da u košarci to i nije neki fazon. Ne mogu ni da tačno odredim kojim redosledom su u ta tri prva meseca moji drugari, Predrag, Mikica i Miroslav, polako, jedan po jedan, odustajali od treninga. A ti treninzi su postepeno postajali sve drugo, samo ne igra i zabava. Na primer, trening nedeljom ujutru u sedam, pa ko se pojavi – nastavlja, ko ne – nema ga dalje. I to je selekcija. Tako ja ostadoh jer sam hteo da naučim i voleo sam da se nadmećem, takmičim. Mada je u to prvo vreme takmičenje bilo svetlosnim godinama daleko od mene.
Posle dva meseca poče neka liga juniorska – igraju prvi i drugi juniori. Kažem neka, jer onda nisam imao predstavu da je to bio najznačajniji resurs za razvoj mladih igrača u Jugoslaviji. Na vratima svlačionice dva spiska: prvih i drugih juniora, kako se to nekad zvalo – danas to odgovara kadetima. Pogledam spisak drugih juniora – nema me. Nisam ni očekivao da vidim svoje ime jer sam bio nov i početnik, i iskreno nisam se osećao razočaran. Kad neko preko ramena reče, mislim da je bio Draško Bajić, moj drug: “Ti si u prvim juniorima”. Najmanje je reći da sam bio zatečen. Mi smo na treningu bili klinci. Prvi juniori su za mene bili mislena imenica i, ne preterujem – verovao sam da igraju i sa većom loptom. A tek to što se igralo protiv Mladosti iz Zemuna na OKK Beogradovom terenu u Zdravka Čelara, to mi tek ništa nije značilo, niti sam znao gde je to – morao sam da se raspitam. Tako je to krenulo.
Ponosno sam rekao mojima kod kuće, što i nije ostavilo neki utisak. Valjda su me roditelji još polako testirali u kojoj meri je ozbiljno to što radim. Otišao sam na utakmicu, odsedeo, bila je zajednička svlačionica i neko mi je, sećam se, maznuo nožić sa oblogama od slonove kosti, jedinu stvar koju sam imao u džepovima. Tada se na utakmice išlo ili peške, ili švercom. Ali važnije od svega je što sam počeo da upoznajem buduće prijatelje, iz mog i iz drugih klubova. I još nešto: kad sam se vratio kući, hladno sam slagao da sam dao 18 poena. Odmah sam shvatio šta je suština ovog sporta. Međutim, preterao sam u laži, i tek kasnije, mnogo kasnije, uvideo sam koliko je to teško uraditi, za neke i nemoguće.
U julu smo, kao, dobili odmor. Malo njih je išlo dalje od kuće sredinom šezdesetih. Mislim da je meni to bilo pretposlednje letovanje. Bilo je posle godinu dana još jedno, i zatim košarka, i samo košarka. Sve je ona određivala. Ali mi je bilo lepo i sve sam lako izdržavao. Da se vratrim tom letovanju: bili smo na moru u nekom kampu u Đenovićima, Bez roditelja, odrastanje uz nova iskustva i drugo okruženje su me u tom momentu malo udaljili od košarke. Tamo sam igrao fudbal, pa su bila i neka gledanja sa devojčicama ili devojkama, tek – kad sam se vratio kući nisam otišao u dogovoreno vreme na trening pred početak drugog dela sezone. Nije prošlo nekoliko dana, a na vratima mog stana rano ujutru, pri polasku u školu – ja u svoju otac u svoju (on je bio profesor) – pojavio se moj trener. Nekako skromno i nenapadno, kakav je već bio, Vladan Marković upita mog oca što mali ne dolazi na trening. Otac pomalo iznenađen, valjda posebnim interesovanjem trenera za sina, upita samo da li sam talentovan. I kad je trener potvrdio, upita mene zašto sam prekinuo. Rekoh neko glupo opravdanje, tipa da mi je majka predložila da učim nemački jezik. I to što je u sledećem trenutku rekao: “Ostavi nemački – igraj košarku!” je jedini, prvi i poslednji put da je otac uticao na mene u vezi košarke.
Dalje je postalo ozbiljnije i ja sam, prilično vredno i odgovorno, prihvatio izazove koje je nudilo sve ozbiljnije bavljenje sportom: manjak slobodnog vremena, polako udaljavanje od društva iz kraja i susretanje sa mnogo ljudi iz sporta za koje sam ranije znao samo iz novina. Išlo je to polako. Nisam se puno eksponirao i slušao sam starije, pogotovu ono što su pričali o narednim utakmicama. Te dolazi ovaj, te onaj igrač. Košarkaški svet nije bio veliki i znao se u Beogradu, znači su se uglavnom svi sportisti međusobno, i družili su se t ako da je izgledalo kao da su elita, Na jedan lep način, sigurno ne na ovaj današnji.
Ovo sve pišem kao prelepa sećanja na jedno divno doba koje pamtim kao vreme uzdizanja i otvaranja naše sredine prema svetu. I onda, jednog običnog lepog dana, rekoše igramo protiv Zvezde. Ja sam još uvek bio klinac, bez prava glasa, ali ispadoh glupav kad sam pitao: a ko za njih igra? Iskreno nisam znao, ali sam poslužio za zezanje neko vreme. Doduše nije trajalo dugo jer nisam bio bitan. Onda počeše da nabrajaju. Te hoće li Kaponja da igra, jer mi nismo bili toliko jaki da ga povlače iz prvog tima, pa sa poštovanjem rekoše – Moka, onda još par imena i, nekako sa velikim strahopoštovanjem rekoše – Sajonara. Imena mi nisu značila ništa jer sam bio nov u tom svetu, ali sam primetio tišinu i promenu boje glasa pri pomenu ovog poslednjeg imena. Valjda da nas ne čuje i da ga ne naljutimo.
Spremao sam se kasnije za mali milion utakmica, ali nikad, baš nikad nisam osetio takvo poštovanje prema nekom od protivnika kao tada prema Sajonari. Tri dana do utakmice zamišljao sam ga kao zmaja koji suče vatru, ili tako nešto. Znao sam da neću da igram, ili ako me trener pusti to će biti na par desetina sekundi, i nisam osećao strah, ali znatiželja je bila ogromna.
Došao je i taj dan, izadjemo mi na teren a ja čekam zmaja. Pojavi se čovek, momak ili šta već, tek malo više sazreo od nas. Naime, u tim godinama i mesec dana razlike ume da bude mnogo, naročito u fizičkom smislu. Zvezda nas je gazila, bili smo slabiji i mlađi tim, za naš uzrast – mnogo jak tim. Kad na kraju iznenada trener reče: “Dugi zameni Ćiru”. Noge mi se odsekle, nekako stanem pored stola. Uđem i kao ništa posebno. Moka na terenu radi svoje i sve. Ja se kao nešto muvam i pazim da me ne biju, i onda primetim: Moka radi kad i šta hoće, pa onda ubaci u reket. Meni je to izgledalo kao Džajin kifla centaršut. To je bilo moje zaključivanje. Ali Moka je znao nešto što ja nisam. Lopta leti u reket i ja, onako tanak, već sam je video u rukama, skočio sam kao nikad do tad. U tom trenutku doleti gromada, pregazi i mene i sve nas. Sajonara!!! Strašan ili bolje rečeno zastrašujući ulaz preko svih nas, uzme loptu i stavi je odozgo u koš. Ja to nisam do tada video i tome me nisu do tada učili. I sad dok ovo pišem osećam strah i uzbuđenje.
Dečačka sećanja. Lepo je i posebno to bilo, i danas se ponosim što sam se oseća kao pripadnik uzvišenog sloja – sportista iz Beograda šezdesetih. Deluje malo lokalistički ali ja od toga ne bežim. Da, bilo je tako.
Ivan Sarjanović-Sajonara je bio junorski bog beogradske i jugoslovenske košarke. Bila mi je velika čast i zadovoljstvo da kao mlađi, između ostalih, i sa njim igram u juniorskoj reprezantaciji Jugoslavije u Minsku. Tamo su bili i neki drugi igrači, za mene svetinje u tim godinama, a on u mojim očima više nije bio svemoguć. Ipak, imao je sjajnu košarkšku karijeru. Kasnije se su mu ambicije odredile drugi životni put. Postao je lekar, i danas je jedan od cenjenijih doktora u Sloveniji. Ivan je briljanatan um, sjajan prijatelj i nesvakidašnja pojava.
Kad sam počeo da se družim sa Koš magzinom, hteo sam da podelimo utiske o ljudima, pojavama i događajima, normalno iz košarke, koja su obeležila naše vreme odrastanja i sazrevanja. Ovo što pišem posvećeno je mom dobrom prijatelju i dobrom čoveku Ivanu Sarjanoviću. Čoveku koji je obeležio jedno vreme, za mene prelepo, iako je on bio za moj uzrast zastrašujuće pojava. Sada, kad imamo prelep prijateljski odnos, mogu da potvrdim da smo zajednički, sa mnogim našim dugarima, obeležili jedno lepo, najlepše vreme.
Sad se vratimo onom japanskom sayonara, ili kako se već piše. Sayonara jedno lepo detinjstvo, mladalaštvo. Sayonara stepenice koje vode u nebo. jer svi koji su nešto vredeli u našem sportu bar su po nekoliko puta sišli i popeli se uz te stepenice. Svi mi koji smo nešto uradili u košarci da se pamti, te stepenice smo koristili da se borimo i družimo. Sayonara jednom načinu života. Jer život je mašina koja melje, a naše je da pamtimo lepo i nesvakidašnje iz te meljave.
Pamtimo dečaštvo sa svim Sajonarama, Mokama i Kaponjama, sećamo ih se kao protivnika i umemo da ih čuvamo kao prijatelje. Svi su oni obeležili jedno vreme i način življenja. Volim što ih poznajem i što, kad im poželim dobar dan, otpozdrave, i izljubimo se. Imponuje mi!!!
Ako nekom mogu da posvetim neki tekst, neka to bude ovaj, Ivanu Sarjanoviću -Sajonari. Mom idolu i prijatelju, i motivu za mnogo toga što sam uradio u životu!
Photo: www.kkcrvenazvezda
Jos jedna lepa kosarkaska prica.Siguran sam da ce ih biti jos i da ce se uskoro sloziti, staviti u korice i izaci kao knjiga. Sa nestrpljenjem je cekam,samo napred!
Miroljube, dragi moj imanjače,
Šta drugo da Ti kažem za prvo javljanje, osim da su Ti sećanja bolno iskrena i živopisna, a Tvoje pisanije originalno i gotovo savršeno u svojoj briljantnoj jednostavnosti i nepretencioznosti. Od sad imaš jednog više redovnog čitaoca!