Sećanje: Soko naše košarke
- March 15, 2016
- 1 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Naš bloger Duško Miletković-Souly malo me je pretekao svojom sjajnom pričom o našem prijatelju Jovi Kosijeru. Pored kolumne o Jovi, odavno sam se spremao da napišem nešto o Miloradu Sokoloviću, jednom od pionira naše košarke. Njegov sin Vlada svedok mi je da sam mu pre poprilično vremena tražio očevu biografiju, da ne pogrešim u nekoj činjenici, ali još je nisam dobio i to je razlog zakašnjenja priče o Sokolu naše košarke.
Soko mu je, naravno, bio nadimak. Soko je ptica grabljivica, ali ovaj naš Soko, sa velikim S, grabio je samo košarku.Vesti, komentare, izveštaje, najniže lige… On i Jova Kosijer bili su dva stuba našeg basketa u njegovim ključnim godinama razoja i probijanja do najviših vrhova. Radio sam sa obojicom, ne baš direktno, ali dovoljno dugo da mogu da svedočim iz prve ruke. Kada sam negde u ovo vreme davne 1969. počinjao da piskaram kao dopisnik „Vjesnika“ iz Zagreba, Jova Kosijer već je bio istaknuto novinarsko pero. Često je dolazio u Beograd, na sastnake i utakmice, i svraćao u “Vjesnikovo” dopisništvo koje je bilo u Nemanjinoj ulici, preko puta hotela “Beograd”. Jovin doprinos našoj košarci, baš kao i Sokolov, nije bio samo u pisanju. Obojica su bili urednici u pravom smislu te reči. Slobodan sam da kažem da takvih danas nema. Bukvalno su se tukli za svaku informaciju, organizovali dopisnu mrežu, „Sport“ i „Sportske novosti“ bile su referenca za profesionalizam. Kada na utakmice nisu putovali oni, ili njihovi saradnici ili dopisnici, izveštaje su slali lekari, maseri, tehnički rukovodioci, čak i treneri. Važno je bilo da sutra u novinama osvanu „glava“ i izveštaj. Nije se moglo desiti da u gradskim izdanjima oba lista ne bude izveštaja sa gostovanja svih naših klubova i selekcija. Sa Kosijerom sam se često družio i u Zagrebu, posebno pamtim noći u nekada popularnoj „Čardi“.
Kad sam 1979. prešao u „Borbu“ uveliko sam već poznavao Sokola, ali sam ga tek tada, radeći sprat ispod njega, upoznao i kao urednika. Soko je bio igrač, pripadnik prve generacije naših košarkaša, reprezentativac 34 puta, član ekipe koja je igrala na prvom Svetskom prvenstvu u Buenos Airesu. U Zvezdi je igrao od 1947. do 1952, ukupno 83 utakmice, 194 poena. Sa visinom od 190 centimetara bio je, za ono vreme, centar, bolji u defanzivi nego u napadu. Kad je završio karijeru zaposlio se u „Sportu“ i postao važan faktor u popularizaciji tada relativno novog sporta. Vladica Nedeljković, doajen sportskog novinarstva, radio je dugo sa Sokolom u „Sportu“ i tvrdi mi da je on bio „peti čovek“, peti stub na kome se dizala naša košarka. Ako su Bora Stanković, Aca Nikolić, Nebojša Popović i Raša Šaper „velika četvorka“, Vladica kaže da je Soko odmah uz njih. To što su oni smišljali Soko je stavljao u novine, propagirao, agitovao. Osim toga, bio je i selektor ženske reprezentacije Jugoslavije.
Uz njega su stasali Vlasta Ignjatović-Nole i Danilo Šotra, a širom Jugoslavije imao je sjajne dopisnike, od Ace Stefanovića u Čačku preko Batana Kočovića u Sarajevu, Vladimira Anzulovića u Zagrebu do Duška Petrovića u Ljubljani. I u svim mestima u kojima je skakutala košarkaška lopta. Za njega je svaka liga bila važna, svaki rezultat bitan, svaki navijač potencijalni čitalac i kupac „Sporta“.
O Sokolu uredniku svedoči moj prijatelj, naš bloger Danilo Šotra:
– Bio mi je šef, urednik, od sredine šezdesetih, kada sam počeo, do njegovog penzionisanja 1986. Sokolu dugujem skoro sve što sam u novinarstvu uradio. Kao bivši reprezentativac, trener i funkcioner, odlično je poznavao košarku i to prenosio u novine. Nije imao dlake na jeziku, umeo je da bude i veoma oštar ali i veoma duhovit. Iako ortodoksni zvezdaš, nikada nisam čuo da se neko iz Partizana bilo kada požalio! U ono vreme nije postojao pojam klubaštva. Dugo vremena bio je doajen i prvo košarkaško pero stare Jugoslavije. Njegove procene bile su veoma važne i cenjene. Pamtim jedan njegov komentar na adresu Mladena Delića, pod naslovom, otprilike “Lapimo Mladene, lapimo”! Takvih novinara više nema.
Koleginica Rada Nikolić, prva novinarka u istoriji košarkaške rubrike, došla je u „Sport“ neposredno po Sokolovom odlasku u penziju, ali on je svraćao u svoju redakciju. Rada svedoči o jednoj angdoti:
– Upoznali smo se „tet a tet“ tek pola godine po mom dolasku u redakciju. I – oborio me s nogu. Pored hvale za moj rad, usledio je i nezaboravni dodatak. Mini razgovor je tekao ,otprilike, ovako:
Da li si nekad igrala košarku ?
– Ne, nisam, samo sam celog života volela da je gledam
Da si kojim slučajem starija, kod mene bi sigurno igrala, i to u reprezentaciji.
-Otkuda Vam, to za ime sveta ?
Pa, kod mene se igralo po kriterijuma talenta i potencijala… ali i izgleda. Uvek sam voleo da imam i one koje su za slikanje, priču za novine….
I to je bio Soko…
Milorad Sokolović je napisao knjigu „Sve o košarci“, jednu od prvih o basketu u bivšoj državi. Imao je bogatu arhivu, držao – kao i svi pripadnici stare novinarske škole – do podataka i činjenice kao do svetinje. Podatak mora biti tačan, sve ostalo je stvar interpretacije, znao je da kaže. Bili smo zajedno na nekoliko velikih takmičenja, radili u takozvanom „pulu Borbe“ tako da sam se i ja povremeno pojavljivao na stupcima „Sporta“, u rubrici koju je on podigao na najviši profesionalni nivo.
Umro je za vreme Evropskog prvenstva 1999. Imao je 77 godina. Ostavio nam je u nasleđe košarku kojoj je toliko dao, i profesionalne standarde koje mi koji smo ga poznavali i sarađivali sa njim i danas poštujemo.
Photo: Privatna arhiva
Istinski, nenametljivi košarkaški znalac i autentični gospodin. Jedan od onih koji je ovom sportu, i Crvenoj zvezdi posebno, neuporedivo više dao nego što je za uzvrat dobio.