Šibenka-Bosna, godišnjica oduzete titule
- April 9, 2021
- 3 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Ovu priču smo objavili pre tačno godinu dana, ali ponekad nije na odmet nešto i ponoviti. Uvek ima mlađih čitalaca kojima je tema nova a oni stariji koji pamte događaj mogu da obnove sećanje. Ova priča je jedna od tih, a prenosim je kao neposredni svedok…
***
U istoriji jugoslovenske lige bilo je puno dramatičnih utakmica, blistavih partija timova i pojedinaca, ali ponekad je pala i poneka senka. Desilo se da negde dođe do incidenata, ispada publike (uglavnom na nacionalističkoj osnovi), slabog suđenja pod pritiskom, ali svakako najveći skandal dogodio se 9. aprila 1983. u majstorici finala plej-ofa Šibenka-Bosna. Tog dana Šibenka je postala prvak Jugoslavije, u dvorani i kasnije tokom noći u gradu je vladalo neopisivo slavlje. Ondašnji predsednik Košarkaškog saveza Jugoslavije Vasil Tupurkovski uručio je medalje igračima Šibenke, a zatim sutradan sazvao vanrednu sednicu Predsedništva KSJ na kojoj je, zbog jedne odluke sudije Ilije Matijevića, utakmica poništena i naloženo odigravanje nove u Novom Sadu. Šibenka nije došla, prvak Jugoslavije postala je Bosna… Kao direktni svedok oba događaja, i utakmice u Šibeniku i sednice Predsedništva KSJ, dobro pamtim događaje. Bilo je ovako…
Šibenka je, predvođena 18-godišnjim Draženom Petrovićem (561 poen na 22 utakmice, 25,5 u proseku u Ligi i 194, odnosno 21,5 u plej-ofu) sezonu 82/83 završila na prvom mestu regularnog dela lige (16-6), i stekla prednost domaćeg terena za svaku od tri serije plej-ofa. Partizan je bio drugi (15-7), Bosna treća sa istim bilansom. U četvrtfinalu plej-ofa koji je još uvek bio novost u zemlji jer je uveden 1981, Šibenka je pobedila Jugoplastiku sa 2-1 (igralo se na dve pobede), Partizan je istim rezultatom nadmašio Olimpiju, Bosna je takođe sa 2-1 eliminisala Zadar, dok je Crvena zvezda jedina igrala dve utakmice, sa 2-0 bila je bolja od Cibone. U polufinalu Šibenka je sa 2-1 pobedila Crvenu zvezdu, a Bosna Partizan sa 2-0.
Prva fiunalna utakmica igrana je u Šibeniku, posle izjenačene igre domaćin je bio za nijansu bolji i pobedio 103-98. Bosna se revanširala u Skenderiji 96-84, pa je odluka o prvaku morala da padne u majstorici u Šibeniku. Atmosfera je celog dana bila slavljenička, navijači su unapred slavili titulu koja je tek trebalo da bude osvojena. Mala dvorana na Baldekinu bila je puna dva sata pre meča, sa svih strana orio se poznati navijački poklič “Ši-Ši, Šibenka”.
Problem je bio što Bosna nikako nije prihvatala unapred namenjenu ulogu žrtve. Trener Svetislav Pešić, kome je to bila prva sezona na klupi, još uvek je imao na okupu gro ekipe koja je 1979. postala prvi jugoslovenski tim koji je osvojio ondašnji Kup evropskih šampiona. Nedostajao je samo Mirza Delibašić, ali bili su tu Raša Radovanović, Žarko Varajić, Predrag Benaček… Iako je Šibenka, uz mladog Dražena Petrovića, imala iskusne igrače poput Srećka Jarića, Žike Ljubojevića, Branka Macure, Predraga Šarića (otac Darija Šarića) itd. košarkaši Bosne bolje su podneli usijanu atmosferu. Od početka su nametnuli svoj stil i ritam, i iz minuta u minut povećavali svoju prednost. Ne tvrdim, ali čini mi se da je razlika u jednom trenutku bila 18-20 poena u korist Sarajlija.
Navijači su bili očajni, igrači nervozni ali trener Šibenke Vlade Đurović nije gubio ni nadu, ni živce. Savetima i izmenama uspeo je da promeni tok utakmice, razlika je počela da se topi. Mladi Dražen vukao je za dvojicu… Od izgubljene utakmice, Šibenka je stigla do dramatične završnice. U poslednjih desetak sekundi ušlo se sa vođstvom Bosne 82-81, ali napad je bio za Šibenku. Na dve sekunde pre kraja začula se pištaljka Ilije Matijevića iz Zagreba… Pokazao je faul Sabita Hadžića nad Draženom Petrovićem. I danas mislim da taj faul nije postojao, kao što mislim da nije smelo da se dogodi ni ono što se desilo sutradan.
Vlade Đurović je uzeo tajm-aut. Dvorana je bila na nogama, trebalo je samo da “mali” Dražen ubaci oba slobodna bacanja. Do tog časa dao je 38 poena. Đurović mi je mnogo godina kasnije otkrio važan detalj:
– Slutio sam da će sudijska odluka izazvati polemiku. Zato sam savetovao Draženu da pogodi prvo slobodno bacanje, a namerno promaši drugo. Računao sam da ćemo sigurno dobiti produžetak jer smo bili u naletu, igrači Bosne su bili demoralisani posle gubitka velike prednosti, pokazivali su i znakove umora. Dražen nije hteo ni da čuje…
Petrović je pogodio oba slobodna bacanja, zaokružio broj poena na 40. Usledio je kraj i “ludnica” u dvorani. Kada su se koliko-toliko stekli uslovi, Vasil Tupurkovski je predao medalje igračima novog šampiona, čini mi se da je novinar “Politike” Kosta Stamenković predao pehar koji je ovaj list darivao prvaku u košarci. Grad je slavio (prvu) titulu državnog prvaka cele noći.
Narednog jutra bio sam u istom avionu iz Splita za Beograd sa grupom kolega i predsednikom Tupurkovskim koji nam je rekao da je sazvao vanrednu sednicu Predsedništva. Pravo sa aerodroma otišli smo u kancelariju KSJ koja se tada nalazila u Cetinjskoj ulicu, u jednoj neuglednoj dvorišnoj zgradi. Ne sećam se više ko je bio a ko nije od članova Predsedništva, ali pamtim odluku: Poništava se treća finalna utakmica zbog greške sudije Ilije Matijevića, i nalaže odigravanje nove na neutralnom terenu u Novom Sadu. Po dolasku u redakciju “Borbe” u kojoj sam tada bio urednik sportske rubrike, okrenuo sam kućni telefon porodice Petrović. Javila se Draženova (i Acina) majka Biserka. Rekao sam joj o čemu se radi. Ostala je bez reči, a onda je slušalicu prepustila Draženu:
– Mi smo šampioni, ja neću igrati tu novu utakmicu a mislim da neće ni moj klub – rekao mi je Dražen.
Rečeno – učinjeno. Šibenka nije doputovala u Novi Sad, Bosna je sama izašla na teren i postala administrativni prvak Jugoslavije. Iz Šibenika sam otišao sa ubeđenjem da je Bosna oštećena, da Hadžić nije napravio prekršaj za dva slobodna bacanja. Sa sednice Predsedništva KSJ izašao sam sa ubeđenjem da se pravi nova velika greška jer nikada u istoriji sporta neki organ nije “prekrojio” rezultat ostvaren na terenu. Pričalo se da je odluka bila “politička”, da je Bosna “morala” da bude prvak jer je 1984. Sarajevo bilo organizator Zimskih olimpijskih igara itd. Ne znam da li je u tome bilo istine, ali znam da su za manje od 24 sata, po mom uverenju, napravljene dve velike greške.
Takmičarska komisija KSJ oglasila se saopštenjem u 8 tačaka u kome je rečeno da je na osnovu izveštaja delegata Oberkeneževića i sudije Petrovića (sudija Matijević nije dostavio izveštaj), kao i ličnog utiska dvojice članova TK, ustanovljeno da “…se jasno vidi da Petrović nije bio fauliran ni u momento prijema lopte, ni u momento driblovanja ni u momentu upućivanja lopte ka košu…”.Još je navedeno da sudija Matijević nije dao nikakakv znak za prekid sve dok se lopta posle šuta Petrovića nije odbila od obruča i pala na pod. Komisija je preporučila da se “u skladu sa posledicama zbog dosuđenog nepostojećeg faula preispita suđenje arbitra Matijeviuća”. Odluke su donete jednoglasno jer je član Dragiša Vučinić, koji nije prisustvovao sednici, telefonom dao potpunu saglasnost.
Komisija za žalbe je 15. aprila odbila žalbu Šibenke kao neosnovanu, i naložila Šibenčanima da moraju u Novi Sad uz pretnju da će izgubiti službenim rezultatom 20-0 ako se ne pojave. Košarkaški savez Hrvatske podržao je Šibenku, uz konstataciju da je titula osvojena sportskom borbom, a predsednik KSH Ivo Troskot demantovao je da je odluka predsedništva KSJ bila jednoglasna jer je njegov stav bio drugačiji. Predsedništvo KSJ je 20. aprila na novoj sednici, četiri dana posle neodigranog meča u Novom Sadu, potvrdilo sve prethodne odluke.
Ilija Matijević je u Zagrebu, sa štopericom u rukama, pokušavao da dokaže da je bio u pravu, ali nije bio previše ubedljiv. Krešo Ćosić je rekao da je Šibenka prvak ali da ne može da kaže da li je to ostvarila pošteno ili nepošteno. “Ako je faul postojao onda je pošteno, ako nije onda je nepošteno”, rekao je Ćosić. Bora Stanković, generalni sekretar FIBA, predložio je “meč pomirenja”. Radomir Šaper je podržao odluku rekavši da je “jedina ispravna”, ali je dodao da je “porazna za naš sport”. Selektor Josip Đerđa izjavio je da je oduzimanje titule Šibenki nepošteno.
Protagonisti poslednje akcije nisu više među živima. Dražen je poginuo u saobraćajnoj nesreći 7. juna 1993, Sabit Hadžić je umro 3. marta 2018. U jednom od brojnih intervjua na temu te sporne situacije rekao je da nikada o tome nije pričao sa Dražnom, jer bi sigurno imali oprečno mišljenje. Svako je sa ovog sveta otišao sa svojom verzijom, baš kao što svi koji pamte tu utakmicu imaju svoje viđenje (ne)pravde koja se dogodila.
Photo: Arhiva Koš magazina
U tekstu ima jedna greška. Nije zadnji napad trajao 10 sekundi do spornog faula, nego je lopta izvođena sa strane 2 sekunde do kraja utakmice. Zatim, nije sporno dali je faul postojao, jer se i na slici uz tekst vidi da je Sabit Hadžić svojom desnom rukom u kontaktu sa lijevom rukom Dražena Petrovića. Sporno je dali se faul dogodio unutar dvije sekunde. A Ilija Matijević je dokazao usporenom snimkom i usporedbom “fremova” (broja sličica u sekundi zapisa) da se faul dogodio unutar dvije sekunde. Nije imao nikakvu štopericu u ruci. Za nekoga je to uvjerljivo, a za nekoga nije.
Jao, Mladene, Mladene. Slika uz tekst je sa druge utakmice u Skenderiji, a u Šibeniku Hadžić nije ni dotakao Dražena.
Jao, Olivere, Olivere… Govorim o manjoj slici koja je pored ostarjelog Ilije Matijevića. Lijepo se vidi da je Sabit Hadžić naslonjen na lijevu ruku Dražena Petrovića. Ili možda to ne želiš vidjeti?! U članku ima još faktografskih grešeka, nemam potrebu ih sve nabrajati. Jedna od njih je i slika iz Skenderije, gdje je napomena “sporni momenat”. Sve je stvar percepcije događaja. Autor je, kao i ti, zauzeo stav da faula nije bilo. I to je ok. Svako ima pravo na mišljenje, pa makar bilo i krivo.