Posle poraza od slabašne Estonije, u utakmici koja nam je mogla doneti plasman na Svetsko prvenstvo u Kini, društvene mreže zapalile su se od komentara. Uglavnom, omalovažavan je naš selektor Saša Đorđević, njegov izbor reprezentativaca, a nije malo ni onih koji su kritikovali igru ovih što su otputovali u Talin.
Čini mi se da je najiskrenija, i izjava koja najviše objašnjava sve, ona koju je posle meča sa Estonijom dao upravo Saša Đorđević: “… Mi pred svaku utakmicu gledamo u pasulj ko će da dođe, da se povredi, da mu ne da klub…”
Iza tog “pasulja” krije se mnogo toga. Počev od rada sa juniorima, stručnosti trenera, odliva mladih igrača, menadžerskih igara… pa sve do toga da FIBA odluči da organizuje kvalifikacione utakmice onda kad im vreme nije, i da kazni selekcije koje imaju košarkaše u NBA i Evroligi. “Pametno” da pametnije ne može biti!
Srbija jeste košarkaška velesila, to joj niko ne može osporiti, ali je činjenica da smo mala zemlja sa ograničenim sportskim potencijalom. Nemamo mi toliko asova rasutih po svetu da možemo računati na medalju na bilo kom takmičenju, a pogotovo nemamo potencijal u onima koji ne igraju NBA ili Evroligu da možemo pobediti jednu Estoniju. Nažalost, to je naša stvarnost.
Mnogi zaboravljaju da smo u istim ovim kvalifikacijama ‘ladno izgubili u Heraklionu od Grčke 70-63, a na toj utakmici je igrao maltene naš “drim tim”: Simonović, Jelovac, Bogdanović, Bjelica, Kalinić, Lučić, Milosavljević, Raduljica, Milutinov, Nedovič, Micić i Jović. Nedostajali su sa spiska “svih zvezda” Nikola Jokić, Miloš Teodosić i Boban Marjanović, ali ne treba zaboraviti da su i Grci igrali bez Janisa Antetokumba, u ovom trenutku zvanično drugog najboljeg igrača u NBA ligi (sudeći po glasanju za Ol-star meč, gde je bolje plasiran bio samo Lebron Džejms).
Kukali smo u jesen 2017. da su nas na Evropskom prvenstvu uništili Slovenci Dragić i Dončić, nismo bili zadovoljni srebrnom medaljom, a naš tim je bio u odnosu na ovaj koji je igrao protiv Estonije zaista zastrašujući: Mačvan, Bogdanović, Lučić, Milosavljević, Birčević, Štimac, Milosavljević, Lazić, Micić, Gudurić, Jović, Kuzmić i Marjanović. Da, nije bilo Jokića, Bjelice i Teodosića, sa njima bi verovatno bili u poziciji da jurimo zlato, ali ko sad da gleda u pasulj da li bi nam zlatna medalja zaista i pripala…
Đorđević se dovija kako zna, i krpi ovu reprezentaciju uz pomoć “štapa i kanapa”. Nemamo timsku igru? Pa naravno da je nemamo kad reprezentativci imaju dva-tri treninga pre utakmice kvalifikacija. Na društvenim mrežama uveliko traju polemike koje me podsećaju na dogorevanje fitilja upaljenog neposredno posle finala Kupa Radivoja Koraća pre nekoliko dana u Nišu. Pa tako Đorđeviću zameraju da je zvao nekadašnje i sadašnje igrače Partizana Tepića, Birčevića, Gagića, Milosavljevića… I da je “zaobišao” vedete Crvene zvezde. A istina je da je u reprezentaciji bio sadašnji kapiten Zvezde Branko Lazić, da su tu bili i Simonović i Jovanović… Ima mnogo onih koji bi rado videli Vanju Marinkovića (mlad je ali u nestalnoj formi), Borišu Simanića (ni trener Tomić nema previše poverenja u njega), Dragana Apića (bio je zvezda FMP-a i ABA lige, sad u Rusiji pokušava da dokaže da je to bilo zaista tako)…
Možemo mi sad pametovati do sutra koga je trebalo zvati, a koga ne, ali činjenica je da naši najbolji igrači jednostavno nisu mogli da dođu na ovu utakmicu koja je zakazana u najgluplje moguće vreme jer su to isto veče igrali važne utakmice u svojim klubovima u NBA i Evroligi. Evo kratkog spiska onih koji nisu mogli biti u isto vreme na dva različita mesta: Bogdan Bogdanović, Nemanja Bjelica, Nikola Jokić i Boban Marjanović (NBA), Vladimir Micov, Nemanja Nedović, Nikola Milutinov, Vasilije Micić, Vladimir Lučić, Stefan Jović, Nemanja Dangubić, Marko Gudurić, Nikola Kalinić, Ognjen Kuzmić (Evroliga), Milan Mačvan (povređen)…
Pametnom dovoljno da shvati da ovako mala zemlja ne može bez ovoliko asova da se suprotstavi ni jednoj Estoniji (kad joj krene šut, a krenuo im je jer naši nisu igrali odbranu kako valja).
Photo: FIBA
Ima li budućnosti za srpsku košarku?
Dobili smo pismo gospodina Boška Beštića, koji živi u švedskom gradu Upsali. Potpisao se kao “razočarani ljubitelj košarke”, a u svom pismu pokrenuo je brojne teme i postavio pitanja na koja on nema odgovora. Možda ih pronađemo zajedno, u tom smislu smatrajte da su vam stranice našeg sajta, kao i dosad, širom otvorene. Mislimo da Beštićevo pismo zaslužuje da bude objavljeno, uz ogradu da su ocene autorove, a ne redakcijske.
***
Nakon prospavane noći poraz od Estonije boli još jače. Gorak ukos spoznaje da je nekada “zemlja košarke”, kako smo je zvali, postala evropska ”domaćica”.
U celim kvalifikacija u gostima smo pobedili samo Austriju. I to kako? Bolje da se ne prisećamo.
Ali su nas zato Nemci u obe utakmice počistili sa terena. Posle se pitamo zašto Nemačka ima predstavnika u EL, a Srbija nema.
Vremena su se promenila i moramo priznati sebi da nismo košarkaška sila kakva smo bili.
Šta je problem?
Hajde da zagrebemo ispod površine i sudarimo se sa realnošću.
Košarkaški savez Srbije.
Kažu da riba smrdi od glave, pa da počnemo odatle.
KSS. Kakva je to institucija? Čemu uopšte služi? Kako se finansira?
Institucija koja bi trebala da organizuje i stavi pod svoje okrilje svaki klub u zemlji, počev od amaterskih školica košarke pa sve do nacionalnih selekcija.
Gde je odgovornost? Gde je strategija? Kakva su pravila?
Ova institucija nije u stanju da postavi pravila spopstvenih takmičenja, pre svih Kupa Radivoja Koraća.
Finansiranje, stiče se utisak, i nije neki problem obzirom da KSS nema nikakvu odgovornost prema klubovima, a za organizaciju svojih takmičenja sakupe dovoljno novca kroz kazne izrečene učesnicima istih pa se tako budžet popunjava cele godine.
Uopšte ne postoje informacije o broju klubova kojima je KSS krovna organizacija, niti o obavezama prema njima.
Srpski timovi
Zvaćemo ih tako. Perjanice našeg sporta .
U trenutku dok ispisujem ove redove u naša dva najveća kluba na platnom spisku je 13 stranaca. Neko će reći 12 s obzirom da je igrač koji nikada ne bi mogao da igra ni za jednu ozbiljnu svetsku reprezentaciju, a ponajmanje za svoju USA, Markus Pejdž postao Srbin preko noći i tako smo jednim udarcem povećali natalitet i prosečnu zaradu, i smanjili nezaposlenost u zemlji Srbiji. Čovek koji je imao minimalan doprinos u osvajanju nacionalnog kupa poslužio je dobro da se naruga ”sistemu” u kome je sve moguće, i ljudima koji taj isti pasoš čekaju godinama, još od kako su proterani sa svojih ognjišta i došli svojoj braći Srbima (čitaj Markusu Pejdžu) u maticu.
Ako dodamo tu pet stranih pasoša Mege i dva FMP-a, dolazimo do cifre od 20 stranaca u rosterima najboljih srpskih klubova. Pet po timu.
Da li uopšte imamo pravo da ih zovemo srpskim timovima?
Da li je moguće da ne postoje srpski igrači sa dovoljno velikim kvalitetom i pristupačnom cenom da bi igrali u nekom od ova četiri kluba?
Kada je u pitanju druga liga regiona, ulogu spasioca aktivnih igrača sa srpskim pasošem stečenim rođenjem u ”zemlji košarke” preuzeo je klub iz Čačka. Kao da se čarolija Morave ugasila, ili u njoj više niko ”ne pere ruke” osim mešetara koji ni pre tog pranja nisu videli košarkašku loptu.
A ni u tom takmičenju nam baš ne cvetaju ruže s obzirom da su srpski timovi na četvrtom, šestom i poslednjem dvanaestom mestu na tabeli.
Srpska struka
Bar to smo uvek imali. I u trenucima kada je sve delovalo bezizlazno srpski treneri obučavali su Evropu osnovnim postulatima igre pod obručima.
Gde su sada srpski treneri? Oni koji su učili od najboljih. Bili su veliki igrači i razumeli su igru. Neki su odskočili i bljesnuli u jednom trenutku, ali osim Svetislava Pešića, koga jedan deo srpske javnosti do današnjeg dana blati umesto da mu digne spomenik u centru Beograda, i trenerske institucije Željka Obradovića o kome je suvišno trošiti reči, na horizontu Evrope ne nazire se ni jedan veliki srpski trener koji bi nastavio kontinuitet ove košarkaške škole.
Saša Đorđević, Saša Obradović, Aca Trifunović, Vlada Jovanović, Mihailo Uvalin pa i Dušan Alimpijević, vrlo talentovani i mladi treneri, ne mogu ni da se izbore za svoj angažman.
Nešto tu ozbiljno ne štima.
Menadžerijada i košarka kao biznis
Možda i najveći problem srpske košarke. Izgubili smo crvenu nit.
Zaboravili smo da je košarka igra, a igre se igraju srcem. Nema više entuzijasta u nekada omiljenom srpskom sportu. Sada su tu neki praktični i pragmatični ljudi. Oni ne znaju da se igraju. Oni su mnogo ozbiljni. Oni zarađuju od ljudi koji to znaju i nose u sebi. Oni na košarku gledaju kao na levak iz koga kaplje novac, i oni su bogom dani da osmisle način na koji će taj novac prikupiti u posude.
Gde je čar, i ima li je uopšte? Da li se bar malo stidite toga? Da li je ovo i vaša odgovornost?
Iz zemlje odlaze poluproizvodi da bi se novac što efikasnije prikupio. Samo retki talenti uspevaju u takvim uslovima.
Šta ste uradili talentima poput nekada Labovića, Miljenovića, Novaka, i jesu li na istom putu u provaliju i Avramović, Rakićević, Musić, Aranitović i mnogi drugi?
Postali smo prćija menadžerskih agencija u kojoj se za brendirani dres inostranog proizvođača prodaje mesto u timu na kome će se umesto Srbina razvijati neki stranac. Ugasili ste košarkaske centre. Izgrebali ste ljušture nekada slavnih klubova da bi u njima odgajali svoje pulene.
Znam da ste previše zauzeti proizvodnjom novca u vašim alhemičarskim laboratirijama u kojima od omladine pravite zlato, ali ako nemate vremena da mi pružite odgovor na sva ova pitanja recite mi bar:
Da li u tim ljušturama ima makar trunke nade da će Srbija ponovo biti velika i jaka u košarkaškom smislu?
Razočarani ljubitelj košarke Boško Beštić
Ni u jednom sportu na svetu ne postoji privatna liga! Samo u kosarci. Kako je to moguce? Bertomu je preveslao jednu FIBA, lazni sportski radnik, pitao bi ga koji klub u toj ligi je na kraju sezone na pozitivnoj nuli!? Kosarka je magla, vise se trosi nego prihodi, to ne postoji ni u jednom drugom kolektivnom sportu. Ovo je jedan balon koji ce puci onog momenta kada Turci odluce da daju pare FIBA, ili da ne daju vise pare uopste, pogledajmo Fener koji je to gubitas, CSKA je potrosio od 2001 godine 500 miliona dolara na budzet, za sta zauzvrat? Pola klubova u evroligi nema dusu ni navijace, sve je plasticno, jedna UEFA gde se vrte milijarde je ustrojena sportski i sansu ima svaki klub iz Srbije da udje u ligu!
Sto se tice Srbije, kada smo izgubili autoritete u savezu sve je puklo u paramparcad. Steta sto Maljkovic nije u KSS, ali i da su mu nudili verovatno ne bi hteo. Covic vedri i oblaci, prvi na kome lomi zube je Ostoja Mihajlovic. Jedan menadzer ima privatan klub, a Covic cak dva!