Sonja Petrović: Bronza ima veliku težinu
- July 12, 2019
- 0 comments
- Božidar Manojlović
- Posted in BlogEVROPSKO PRVENSTVO 2019
Na intrevju stiže na vreme. Kao uvek. Nasmejana, ljubazna, pripremljena, sa velikim znanjem. Kako na terenu, tako i van njega. I to je odlika velikih šampiona. Kompletnost jedne sportske ličnosti ogleda se kako u igri, tako i van nje. U odnosu prema ljudima, obavezama, navijačima, medijima. Kada pred sobom imate tako kompletnu ličnost, onda shvatate koliki put je neko morao da pređe da dosegne taj stepen zrelosti. Da se izbori sa svim izazovima vrhunskog sporta, da ode rano od kuće, da menja klubove, gradove, zemlje, kontinente, da prolazi kroz pakao rehabilitacije posle teških povreda, da prolije litre suza zbog svega, da dugo nema „normalan“ život, da uporedo završava studije, da…. Sve to, i još da je jedna od najboljih igračica koje svet ima poslednjih godina.
Sonja Petrović iskreno i otvoreno za Koš magazin, sagledava upravo završeno Evropsko prvenstvo u košarci:
– Još uvek se nije dovoljno slegao osećaj o Prvenstvu. Svi nas još o tome pitaju, dosta pričamo za medije ovih dana i potrebno je čoveku da malo ostane sam sa sobom da bi sagledao sve. Malo mi je žao kad me svi još pitaju za tu utakmicu protiv Španije, i kako nismo osvojili zlato. Mislim da ljudi nisu svesni koliki je uspeh ova naša bronza. Mi smo baš ponosne jer samo mi znamo šta je sve utkano u ovu medalju i zato ona ima tako posebnu težinu.
Da li smo onda malo razmaženi kao nacija pa nedovoljno vrednujemo ovakve uspehe?
– Kada su muškarci u pitanju, možda je to i opravdano jer su nas oni zaista navikli na najviše uspehe. U našem slučaju, malo me je iznenadio taj stav jer mi ipak već 5,6 godina imamo sjajne rezultate, od kada je ova genarcija stupila na scenu, još od 2013. I zato mi je žao što možda ljudi nisu dovoljno svesni svih tih uspeha. Ostaviti Rusiju, Tursku i još neke zemlje iza sebe, gde su ulaganja u sport i u žensku košarku ogromna i gde je posvećenost i sistem ženske košarke odličan, skoro je neverovatno. A sve na rad i entuzijazam nekoliko individua koji su fanatici i veruju u žensku košarku. Zato mi je malo žao kada imaš osećaj da ljudi misle da bronza ne sija dovoljno. Ali, najbitnije je ono šta mi osećamo jer najpre mi same sebi nametnemo najviše ciljeve i najviše zadatke, da ih ispunimo i da smo zadovojne. A sada vidim devojke koje nikada nisu bile srećnije i zadovoljnije.
Koliko očekujete od sebe, najbolje se videlo baš na vašem primeru kada su sve oči bile uprte u vas protiv Španije, a ne poklopi se da imate dobar dan?
– Iskreno, meni je ta utakmica mnogo teško pala. Znam da treneri vide moj učinak na terenu i mimo poena ali da, u pravu ste, kada sam htela da se ekipa više osloni na mene, nije išlo. Možda sam i ja mogla bolje da se pripremim, igrali smo protiv mog trenera iz kluba koji me toliko dobro poznaje i koji se detaljno pripremao da me taktički zaustavi. Posle te utakmice bilo je mnogo teško, uvek mislim šta sam mogla bolje da uradim i nije mi bilo lako to veče da se suočim sa onim što sam pokazala na toj utakmici, ali u tome se ogleda snaga sporta i mojih igračica koje su verovale u mene. I onda kada sam postigla odlučujući poen u grupnoj fazi, i onda kada smo igrali za treće mesto, i kada nisam bila sigurna da li ja to mogu, sve su mi ukazivale ogromno poverenje. Kada čujete tako nešto od svojih saigračica, onda to mnogo znači. Ja se trudim da budem samo jedna od njih, i kada mi oni pokazuju toliko poverenje i toliko poštovanje onda je to zaista nešto. Znamo svi da postoje razlike između nekog šefa i pravog lidera, a ja se trudim da uvek budem lider i to po primeru, po onome kako se ponašam, a ne po nekim nagradama i tutulama. Mislim da one to vide, i iz toga sledi ova njihova podrška. Hvala im.
Uostalom, odlika šampiona nije da nikada ne gubi, jer je to nemoguće, nego da se podigne posle poraza i opet bude najveći…
– To nam je i Marina govorila posle utakmice. Mi smo
kroz sve te uspehe bile zajedno. I kada smo pobedjivale, čak i ubedljivo,
pričale smo da to može još bolje. I onda, kad se desila Španija, bilo je vreme
da prihvatimo realnost. A, uprkos svemu što nas je pratilo, mi opet igramo na
dve, tri lopte sa njima. I u borbi za treće mesto nije bilo igračice koja nije
dala svoj maksimum. Mnogima je to bila i najbolja utakmica na Prvenstvu. I to
je dokaz naše motivisanosti. Velika Britanija je bila ubeđena da nas može
pobediti, da se domaćin posle poraza u polufinalu ne može dići u borbi za treće
mesto. I tu smo možda pobedili neka sujeverja, da domaćini ne osvajaju medalje (u ženskoj košarci), da
gubimo tu borbu za bronzu i tako… tu smo dokazale našu snagu. Pokazale smo
karakter.
Objasnite šta su sve igračice spremne da
urade da bi igrale za svoju zemlju? Od vas, koji ste odložili operaciju kolena
da bi igrali, preko Ane koja je igrala sa slomljenom rukom, do svih ličnih
problema koje svi nosimo sa sobom?
– Mi veliki deo našeg uspeha baziramo na pripremama. Mislim da prve počinjemo s tim od svih ekipa. Automatski to znači da devojke ne provode vreme kod svojih kuća, sa svojom porodicom. Za razliku od muških takmičenja, naša su odmah posle sezona u klubovima, što znači da pravo iz klupskih takmičenja, uskačemo u reprezentativna. Jedva kofere stigneš da promeniš. Onda, imale smo par devojaka sa raznim situacijama u toku godine, ali se to ništa nije videlo na terenu jer za svoju zemlju igraš najbolje. Niko nije od nas dovodio u pitanje Jelenin povratak, jer njena snaga nije samo u tome da li će biti potpuno fit, već zato što je ona od svih nas najstabilnija u glavi. Moji problemi s kolenima su odavno, ali sam sada od septembra imala baš velike muke, nisam znala da li ću biti spremna za sezonu. Pa dileme u toku sezone da li da se odmah operišem ili ne, ali nisam smela da rizikujem da se ne oporavim za reprezentaciju. Kontrolni pregled koji sam imala pred pripreme bacio me je u očaj, kakvi su rezultati bili. Ali, onda sam sela sa Marinom i našim medicinskim osobljem i napravili smo plan kako da se spremim, da mogu to da izguram, a da ekipa ne trpi zbog mene. Onda slomim prst na pripremama i bila sam u fazonu, šta će mi se još dogoditi. Baš zato što sam sve to prošla, znam kako je bilo Ani kada je slomila šaku i koliki su to bolovi. To je neopisivo. I jako poštujem Anu zbog toga šta je uradila za nas, kada se takva odlučila da zaigra. I ne mogu da shvatim da neko se usudi da spomene onu njenu nesportsku grešku protiv Španije, jer nisu svesni šta je ta devojka prošla na toj utakmici, Ili Saša, koja je trpela takođe velike bolove, a koja nikada ne kaže da je nešto boli. Bilo je tu i zezaznja, Ana je govorila da je karma čudo, i da joj se vratilo jer me stalno pitala tokom priprema kako sam, i govorila mi da ako ja kažem da sam loše, da to utiče na celu ekipu. I onda nisam smela nijedan dan da kažem da mi bilo šta smeta. Pa se onda kao njoj vratilo, i onda sam ja stalno nju pitala kako si, kako si? Ali, šalu na stranu, imale smo taj veliki voljni momenat, ćutiš i trpiš. Znaš da niko nije 100% spreman ali zajedno nam je lakše.
Po svemu, posebna grupa devojaka?
– Da, jedna drugu pokrećemo. Najbolji primer je kada nas naš kondicioni trener stavi na liniju i imamo grupe po tome koliko ko od nas može da trči. Mada, imamo ove s kojima niko ne može da se takmiči, Stanaćev i Škorić, ali dobro…. Ostale nismo sve u istim mogućnostima, ali oni koje ne mogu padaju na glavu, lome se, rade svašta, samo da bi bile u ravni s ovima koje mogu. Uvek mislimo, pa neću valjda baš ja biti ta koja ne može i koja će odustati… S nama vam je uvek tako. Prošle smo neke divne stvari zajedno, neke loše stvari, s Pragom recimo. I kada zajedno ideš kroz sve to, sazrevaš i zbližavaš se. Mislim da smo ove godine prerasle i neke dečije bubice i neke ženske stvari koje mogu nekada da smetaju, i sad smo u stanju da podržimo jedna drugu na pravi način i da izvučemo ono najbolje iz svojih saigračica.
Šta će onda biti posle Sonje, Jelena Ane…?
– Možda i ova situacija sa nama, da nismo sve bile baš fit, je primorala Marinu da ukaže šansu nekim novim licima. One su stekle samopouzdanje i iskustvo da mogu više da igraju. I mi isto imamo osećaj da ima ko da nas zameni. Nije više situacija da moramo da igramo po 35 minuta, već se zaista možemo osloniti na njih. One su odradile odličan posao i videli smo da postoji par devojaka koje su dokazale svoj kvalitet, i na koje može ozbiljno da se računa.
Da li je teško voditi ženski tim obzitom na sve specifičnosti?
– Uh, mislim da jeste. Kod nas vam je dovoljno da neko kaže – ej, ružna ti je frizura, pa da vam neće u igri da doda loptu, hahaha. Mnogo stvari van terena utiče na ono na terenu. I to jeste specifično. Idemo iz krajnosti u krajnost. Žena sve pamti. Mislim da je tajna našeg uspeha ove godine, između ostalog i to što smo sve te stvari ostavile iza nas, što toga nije bilo. Kada smo se formirale kao osobe, lakše se i bolje ophodimo prema drugima. Marina uvek kaže da moramo da budemo emotivno stabilne da bi igrale košarku. Naša atmosfera nije bila ništa drugo do jedna zdrava, prava atmosfera.
Da li će kruna ove generacije biti Tokio i Olimpijske igre?
– Trebalo bi. To bi bilo 8 godina na najvećoj svetskoj sceni, i to je kontinuitet. Ako je prvi cilj bio ovo Evropsko prvenstvo, jer je bilo kvalifikaciono, a i igralo se kod kuće, onda smo sada sve okrenute tim kvalifikacijama za OI. I svoju operaciju kolena planiram tako da se vratim na vreme i da odigram mesec, dva pre tih kvalifikacija. A onda da odemo u Tokio i da opet budemo deo olimpijske porodice jer smo u Riju videle šta to znači, i to se rečima ne može opisati.
Kada malo pre pomenuste emotivnu stabilnost, vi sad i to imate. Milos Vasić, reprezentativac Srbije u veslanju, je vaš verenik, uskoro i suprug?
– Mi baš ne volimo da pričamo o nama u medijima i da to iznosimo u javnost. Sada me Miloš zeza i pita šta je ovo, svuda ga ima, u svim novinama je. Košarka mi je eto i tu pomogla, da odem u Rio i da ga upoznam. Da nije toga, pitanje je da li bi se ikada upoznali. Imala sam sreće da nađem nekoga iz sveta sporta koji sve razume i sve shvata. Naši životi su totalno različiti od života drugih ljudi. Dnevne navike, obaveze, karijere, vreme trajanja karijere, ono što dolazi posle toga, sve je to drugačije. Imati nekoga ko sve to razume mnogo znači. A dobro je da nije iz košarke jer bi to ipak bilo previše, hahaha. Ja sam previše kritična, mnogo anlaziram i znam da upadnem u neku dramu, da je sve gore nego što jeste, i onda me Miloš umiruje, spušta loptu i jako mi je bitno da ga imam u svom ćošku jer sve sagledava daleko realnije.
Da li se Miloš bolje razume u košarku ili vi u veslanje?
– On u košarku, definitvno! Mada, moram da se pohvalim da sam proširila svoje znanje iz veslanja. Pre sam znala da postoji samo čamac, veslo i voda, a sad već mnogo bolje sve poznajem. Imali smo sreću da se upoznamo u periodu života kad smo već sportski ispunjeni i možemo da se posvetimo jedno drugome. Nekada sam bila usmerena na košarku, i sve oko košarke, i kada sam ostvarila sve za šta sam radila verovatno sam postala spremna da naiđe neko kome ću moći da se posvetim. Ljudi oko mene se šale i kažu da, kada sam ga upoznala, igrala sam svoju najbolju košarku jer sam prestala da se opterećujem njome, i počela sam da se igram košarke. Kao kad si mlađi i igraš samo iz ljubavi i ne opterećuješ se mnogo time. Ali, specifično je. Ja često kažem da naša veza živi u koferima. Iako smo se u Beogradu, najmanje boravimo tu. Ali dobro, to je put koji smo mi izabrali. Uložili smo dosta u to i vraća nam se.
Još jedna promena vas čeka, promena kluba?
– Da, idem u Španiju, u Đironu. Iskreno, bilo je drugačije donošenje odluke za mene ovoga puta. Ja jako rano donosim odluke, već u januaru, na više godina. Ove godine sam menadžeru rekla da nisam sad spremna na to. Dinamo je želeo da produžimo ugovor, bilo je drugih ponuda, odlične su bile, ali nekako osećaj u stomaku mi nije govorio da je to to. Racionalno gledano da, ali nešto iznutra je govorilo drugačije. Sve dok se Đirona nije javila. Dosta sam pratila ove godine taj klub, drugarica Marta mi tamo igra, osvojile su prvenstvo, u FIBA Kupu su daleko dogurale, a imaju jako dobrog, mladog trenera i, naravno instituciju ženske košarke Laiju Palau, i to su već bila dva plusa za mene. Vremenom su se ti plusevi povećavali, blizu je i veslački centar španske reprezentacije, jer moram da donosim odluke gledajući bračnu zajednicu, i stomak je počeo da govori da je to to, rekacije iz Đirone takođe, i mislim da sam donela pravu odluku.
Kada se osvrnete iza sebe, rani odlazak od kuće, strepnja, dokazivanje, ozbiljne povrede, operacije, uporedo studiranje, trofeji, slava…da li ste zadovoljni?
– Jesam. Apsolutno. Neću još dugo igrati. Činjenica da mogu da se s tim pomirim je upravo zato što se osećam ispunjeno, nemam za čim da žalim u karijeri. Bio je trnovit put, bilo je svega, ali sam imala karijeru za primer, najpre u klubovima za koje sam nastupala, i onda sve to začinjeno sa reprezentativnim uspesima bez kojih ne bi bila ovo što jesam.
Zadovoljni ste i s tim što ste odigrale jedno veliko takmičenje u svojoj zemlji?
– Obavili smo dobar posao kao zemlja. Priča se o popunjenosti dvorana, ali cela organizacija se dobro nosila sa svime što iziskuje jedno ovakvo takmičenje. I da vam kažem, naši najveći navijači su deca. Bez obzira da li je uspeh, da li je neuspeh, da li pobeđujemo ili gubimo, oni nas podržavaju. Uspostavile smo poseban odnos s njima, i to što mi imamo s njima retko koja reprezentacija ima. Bez njih, bez sve te divne dece, ni mi ne bi bili ovo što jesmo.
Photo: MN press, twitter