Pošto smo mi, zahvaljujući brojnim mudracima koji kroje sudbinu srpske košarke, odlučili da našim timovima damo voljno u vreme kad bi sezona morala da dostigne vrhunac, preostalo nam je jedino da, kao milioni Amerikanaca, “poludimo” i zajedno sa njima ispratimo plejof NKAA (univerzitetske NCAA lige). Na sreću, završnica najpopularnijeg svetskog takmičenja donela je neslućena uzbuđenja, tako da smo prinudni odmor naših timova brzo potisnuli u drugi plan.
Neću da vas gnjavim finalnim scenama iz džinovskog hjustonskog nekada Astrodroma (45.000 gledalaca) koje su izazvale euforiju čak i među najvećim znalcima basket veštine, odnosno fantastičnim trojkama Markusa Pejdža i Krisa Dženkinsa, sve to ste verovatno već videli. Želim samo da vas podsetim na vremena davnašnja kada su naši najbolji košarkaši odigrali veliku ulogu u razvoju američkog basketa. Zvuči malo prepotentno, ali ima realnu podlogu.
U drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog veka počelo je otvaranje Amerikanaca prema svetu. U leto 1977. poslali su u našu zemlju izuzetno jaku studentsku selekciju koja se pripremala za Univerzijadu u Sofiji. Debitant je bio i mladi plavokosi Leri Bird, pamtim još Sidnija Monkrifa, Darela Grifita, Džoa Berija Kerola… Naši momci, pod komandom čuvenog profesora Ace Nikolića, tada u naponu forme, od četiri utakmice (u Ljubljani, Rijeci i Puli) dobili su čak dve (100-95, 91-90), a izgubili sa 88-93 i 84-86. To je bio prvi ozbiljniji udarac Amerikancima od Kiće, Praje, Ćose, Moke… i tada već širom sveta poznate družine. Tom prilikom, u Puli, prvi put u životu sam video monstruozno zakucavanje Darela Grifita, koji se odrazio čak sa linije penala! Malo kasnije on je na Univerzijadi u Sofiji iz čista mira preskočio jednog protivničkog igrača!? Tada je cela svetska sportska štampa pisala o tome.
Nepunu godinu dana kasnije skoro ista naša selekcija (bez povređenog Slavnića), 7. aprila 1978, na prvom Svetskom pozivnom turniru u Čepel Hilu, zavičaju čuvenog Univerziteta Severna Karolina, zadivila je svet kad je protiv SAD pala tek u produžetku (83-88) nesrećno izgubivši blistavi trofej! Kakvog su rivala “plavi” imali najbolje govori podatak da su Amerikance predvodili Medžik Džonson, Leri Bird, Monkrif, Grifit, Fil Ford i kasnije širom sveta poznato društvance.
Nekoliko puta tih godina naše uzdanice su čak i pobeđivale momke koji su “izmislili” košarku. Bio je to dovoljan razlog da Amerikanci, počev od osamdesetih godina, na svetska prvenstva počnu da šalju najjače studentske ekipe, pošto su definitivno shvatili da sa Jugoslavijom i Sovjetskim Savezom ne smeju da se šale. To se već videlo 1982. u dalekom Kaliju, u Kolumbiji, kad je čuveni Glen “Dok” Rivers, u poslednjem šutu Svetskog prvenstva za milimetar promašio zlato. Uh, kako sam tada navijao protiv nadobudnog “polkovnika” Aleksandra Gomeljskog!
Na kraju, moram da spomenem da su naši asovi definitivno, 1990. godine, naterali Amerikance da donesu odluku da ih na olimpijskim igrama i svetskim prvenstvima predstavljaju najveće NBA zvezde. Pred Svetsko prvenstvo u Argentini održane su u Sijatlu tada veoma cenjene Igre dobre volje. Poznati i već priznati stručnjak Majkl Križevski sastavio je tim koji je, jednostavno, morao da osvoji zlatne medalje i u Sijatlu, i kasnije u Argentini. Tu su bili Alonzo Mourning, Kristijan Lejtner, Keni Anderson, Li Mejberi, Bili Ovens, Kris Getling, Tod Dej, Kris i Dag Smit…
Jugosloveni, bez Petrovića i Divca koji su kasnili na pripreme, sa povređenim Rađom, šokirali su grad koji je iznedrio čuvene boinge, ali i čitav svet, i pred 14.000 gledalaca očitali lekciju (85-79) prepotentnim domaćinima. Au, kako sam uživao u igrama Jurija Zdovca (21 poen i maestralna odbrana), Kukoča (17), Paspalja (9), Perasovića (13), Ćurčića (10) i ostalih asova koji su sačinjavali verovatno najbolju belu ekipu koju je svet ikad imao! Bar tako tvrde najveći autoriteti ovog sporta. Taj duel je svakako jedan od najspektakularnijih kojima sam prisustvovao u gotovo poluvekovnoj karijeri.
Dvadesetak dana kasnije, u Buenos Airesu, u polufinalu Svetskog prvenstva, Dražen, Divac i kompanija su ponovili uspeh iz Sijatla (99-91) i definitivno naterali Amerikance da promene koncept rada sa najboljim košarkašima. U neku ruku, mi smo bili jedan od najvećih razloga za formiranje najčuvenije ekipe u istoriji svetske košarke – Drim tima.
Eto, koliko da se malo podsetite na dane kada je naša bivša zemlja krojila sudbinu jednog od najpopularnijih sportova naše planete.
Photo: YouTube