Svaki iole normalan Hrvat, ne mora nužno muškoga roda, još uvijek nije zaboravio da postoji košarka kao sport. Nekako smo se reprezentativno zagubili u tranziciji vrijednosti novog milenija, ne osvojivši niti jednu medalju na velikim takmičenjima kao produkt samostalnog hrvatskog rada, a transformacija Hrvatske u košarkašku banana-državu davno je dovršenom pričom. I pored svega toga, košarka i njezina ostavština žive i dalje kao slabašni, sporo gasnući plamičak prasjećanja.

Svjetsko prvenstvo iliti Svjetski kup u nas i dalje dobiva određen medijski prostor, mada ni približno nalik onome pred dvadesetak i kusur godina. Kako rekoh, svaki iole normalan Hrvat i Hrvatica znaju za svjetsku priredbu i, naravno, navijaju za komšije. I jedne i druge, pošto (još uvik) graničimo i sa Srbijom i sa Crnom Gorom. Ima nekih koji svoju podršku ne smiju javno da izraze jer su članovima određenih ergela koje im to formalno ne dozvoljavaju, ali zato krišom, znojnih dlanova i drhtavih koljena, oni će svoj obol podrške susjedima dati, ma kud puklo da puklo. Naravno, ima i onih drugih, manje normalnih, koji jedva čekaju da nekome crkne krava kako bi napojili nejake duše i ejakulirali po portalima. Kojih je više? – pitanje je sad.

Pravo da vam velim braćo, dopao mi se mnogo tekst Milivoja Kovačevića o (ne)navijanju sopstvenih za rođene, i čemeru crnogorske prćije u kojoj je košarka jednom od rijetkih pozitivnih komponenti. ‘Ajde neko više pošteno da istrese i svoju bananu, mislin si ja. Od Crne Gore lično ne očekujem apsolutno ništa, sam plasman na SP je ogroman uspjeh za kantonić populacije grada osrednje veličine. Isto tako ništa ne očekujem ni od sjajnog momčine, Nikole Vučevića, koji je na dosadašnjim FIBA takmičenjima izgledao kao da je članom druge lige Južnog Sudana, a ne NBA svijeta. 

Naravno, najviše prostora u hrvatskih medija posvećeno je šansama Srbije da s trona skine Amere koji su na takmičenje došli s najslabijom NBA selekcijom ikad. Iskreno – cila moja velika porodica, raspoređena od Dubrovnika do Kumrovca, druka za Srbiju punim plućima, mada mora da se stišavamo ponekad jer moj komšo s gornjeg sprata nosi neke gelere iz prošlog rata pa ponekad ume kulturno da kucne na naša vrata.

O samoj igri, koncepciji i malim varijacijama na temu svičanja, spejsinga, rostera i difensa – više u sljedećem javljanju. Što se inicijalnih rapsodija Srbije i debakla Crne Gore tiče – možda grdno se varam – nit su prvi toliko dobri, nit su drugi toliko loši. U svakom slučaju – njihove košarkaške banane trenutno duže su no u ostatka ex-YU bratije, a nama, ljubavnicima igre, ostade nezahvalan, ali ne i pretežak zadatak da uživamo u tuđem južnom voću.