Souly: Jugo-futurizam
- March 9, 2016
- 1 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Pitam se ja da li ovu crnu seriju tekstova iz posljednjih par dana – koji k’o da su scenarij za svojevrsni Bulevar sumraka južnoslavenskog košarkaškog življa – uopšte čita neki (danas jesi, sutra nisi) moćnik narančastog baluna, neki Budžabaja koji u stanju je da menja kolektivnu košarkašku stvarnost. Ako i čita, možda naporno mu štivo il smara ga iskrene relevancije bit, pa – pored nove ljubavnice i Bugati džipa, privatizacije kombinata, presecanja vrpci na dnevnoj bazi, neisplaćenih plata i honorara, koktela i predsedničkog banketa – jednostavno ne stiže čoek da se malo više posveti šačici zanesenjaka i stadu ovaca koji sanjare da bi barem budućnost mogla ljepša bit.
Ne bi valjalo da se ovaj sajt pretvori u mračnu ordinaciju pesimističnih košarkaških namćora, mada ja, barem zasad, ne vidim tu opasnost. Vidim realnu, neophodnu kritiku upućenih umova koja izvire iz bazične ljubavi prema igri košarke. Konstruktivna kritika i preispitivanje vlastitih postupaka (a ne lažno podilaženje samima sebi i bliskoj nam okolini ) osnovom su svakog, pa i onog najmanjeg napretka. Pitanje je da li i čitatelji ovog sajta misle isto, jer ovo vrime konstantne promjene nedovoljno ustaljenih vrednosti tera čovjeka da stvari posmatra kroz lični, počesto zamagljeni, komformistički i nekritički nišan.
Pritom zborim gotovo isključivo o organizacionim problemima košarke i onima oko nje. I to ne samo na području Srbije i regiona. Ovaj kompletni mišmaš, neviđena lovatorsko-muvatorska bruka, potpuna dezorijentacija nesposobnih i alavih košarkaških nomenklatura u ovom mučnom, tranzicijskom periodu za cilu Evropu, dodatno će mi ogadi doživljaj same igre. Zar triba da usvojim jednu, za mene posve novu intenciju, da gledam na tursku Darufašaku kao na elitni evropski košarkaški klub i uživam u istome? I to poradi trenutačnog rasporeda pare u košarci. Možda i da – ali samo ako sam dovoljno zaluđen igrom basketa… A jesam li? Ili mi je ipak bolje da se do jeseni sklonim na pecanje? Pre će biti ovo drugo…
Još ako u tu cilu priču dodamo specifikum mirođije iz ovog našeg kotla zavađenih i zavedenih balkanskih plemena, zanesenih svojom sopstvenom, kakti, bezgraničnom, košarkaškom (i ne samo njom) kulturom, mitologijom i tradicijom… Ajme, mama…
Za razliku od većine kolega komentatora, saradnika i korespondenata ovog portala, ja se donedavno nisam zanimao košarkaškom antologijom i kritikom – spektar mojih životnih zanimanja bješe potpuno drugačiji – prvu kintu od košarke zaradio sam, biću potpuno iskren, prošle godine, i košarkaški sam autsajder. Naravno, slažem se da o košarci treba pisati (i) afirmativno, ali samo ako ona vraća bar dio uloženih emocija i vremena (Zvezda ove sezone) ili je na nekom logičnom putu ka tome. Koja je logika funkcioniranja jadranske lige i da li iko vidi svrhu postojanja brojnih „prvih liga“ na prostoru regiona? Ako da, molim ga najponiznije da mi javi adresu optičara kojeg posjećuje…
Kako ne mogu da se ograničim samo na prostor Hrvatske ili Srbije jer ja domovina imam i mnogo i nijednu, moram da kažem da me ipak pogađa stanje u široj regiji. Ne samo stanje košarke, ali stvari su ionako prožete. Već sam pisa o tome da smo se grupno distancirali od intelekta koji je nekoć bio jednom od osnovnih dominanti košarke, pa ne bih da se preterano ponavljam. Ono što me ljuti jeste osnovno nerazumijevanje tematike.
Većina ovih naših polupropalih, novokomponovanih, palanačkih sredina posjeduje jednu zajedničku crtu trpanja svega što govori kako bismo tribali da učimo iz prošlosti u fioku patetične jugonostalgije, a vidim da me tako doživljava i većina čitatelja ovog portala. Nije mi to bio cilj, nit sam sebe tako doživljavam, ali kako je zamjena teza najpopularniji oblik nezahtjevne, lične kontemplacije – ja ću da uvedem pojam Jugo-futurizam. Radi se o promišljanju i planiranju dalje budućnosti na osnovu nekih, možda retkih, ali konkretnih, pozitivnih stvari iz „one“ prošlosti. Još ću da kažem da ima par primjera iz regiona koji taj Jugo-futurizam već žive neko vreme, a volija bih i sebe da svrstam u to društvance. Jer, potpuno sam svestan da – ako mi se zalomi da zarakijam u Čačku ili Skoplju – više neću moći mamurluk idućeg dana da liječim na košarkaškoj priredbi đe Borac i Rabotnički nastupaju protiv nekog talijanskog ili španskog velikana. Pomirio sam se s tim. Ali ne i sa stanjem u kojem se više ne oslanjamo na našu moć grupne, zajedničke imaginacije koja ne ovisi samo o drmajućim, lokalnim igračima, zatvaranjem u što manju sredinu i uhodanim sistemima košarkaške Evrope.
Znam, mnogi će da kažu da sam blesav (a nije da nijesam), možda pomalo i lud, da ne vidim srž današnjice, muku egzistencije, ali zamislite da se težište košarkaških muka prebaci na mnogo teži, mučniji, dugoročniji, vizionarski proces integracije sa NBA ligom u kojoj će region da predstavljaju klub ili dva sa ovih prostora. Prosto da malo zajebemo tu Evropu na koju se već predugo, nesamostalno oslanjamo da će da reši naše probleme i frustracije. To je možda malo dalja, ali opet izvjesna budućnost, samo što smo se u posljednje vrime navikli samo se da gledamo kratkoročno jer je bezbolnije i komfornije. Čak sam poprilično siguran da postoji dovoljna lobistička snaga za ovo o čemu pričam. Adam Silver je otvoren za muvanje. Samo treba verovati. I delati… Mislite li da bi trust nekadašnjih velikih mozgova i vizionara (Stanković, Šaper, Popović, Nikolić, Soviti, Radović, Kristančič, Novosel, Tanjević, Maljković…) rekao da sam lud? Možda i bi… Možda je za ovaj Jugo-futurizam potrebna posebna vrst snage i odlučnosti, upravo dijametralno suprotna onoj koja hrani beskrvno, patetično jugonostalgičarsko kmečanje.
Ova serija crnih tekstova etabliranih košarkaških stručnjaka i zaljubljenika ustvari i nije tako mračna kako to neki doživljavaju, ona je samo jednom vrste katarze. A kako sam ja, kako već rekoh, potpuni košarkaški autsajder, mogu da budem i pomalo iskren. Naime, dugo već ja gledam K… od košarke, kako reče Mr. Šotra. Zato, ako neki gospodin moćnik od košarke čita retke kolega Ostojića, Šotre, Penka, Tegeltije (a teško mi je da u to poverujem) i mnogih drugih, ja ću da mu poručim – i to vrlo afirmativno – poserem ti se na te pare koje su svrhom same sebi.
Photo: ABA
Genijalno!! Ovakvo sportsko (a i zivotno) razmisljanje daje bar malo optimisticke inicijative nasim na pesimizam determinisanim umovima.