Souly: Kukoč za siromašne
- March 5, 2017
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Bivša Juga i njezina škola dadoše toliko velikih košarkaških imena da je prosto sasvim normalno preskočiti ponekog u procesu napajanja se igrom narančastog baluna, i u kasnijoj revalorizaciji učinka određenog basketaša. Kad sam malo bolje zamozgao, i detaljnije zaguglao, moram priznati da i sam činim mnoge nepravde izbacujući brojne vrsne košarkaše iz svojih kontemplacija o velikima, većima i najvećima. Sasvim nedavno, pade mi na pamet jedno ime koje sam nekako izignorirao u onoj burnoj tranziciji devedesetih. A čovjek kojem ovdje ću da posvetim koju – stvarno umio je igrati košarku, još i više, bio je ono ća bi Ameri rekli poor men’s Kukoc iliti po naški – Kukoč za sirotinju.
Ne bih nikako da ovo zvuči potcjenjivački jer i slabija kopija velikog Tonija meni zvuči sasvim solidno. Ja sam ovo zamislio kao kompliment jednom od zaturenih, a ipak briljantnih talenata Jugo-škole basketa – Teomanu Alibegoviću. Usporedba sa Pink Panterom stoji mi prije svega zbog sličnih karakteristika te dvojice basketaša – gotovo identični su generacijski, igrali zajedno za onu zvjezdanu generaciju juniora Juge, visinom, donekle i ljevorukim stilom igre. Teoman je sa svojih 206 cm visine mogao igrati obje krilne pozicije, ponekad i peticu, bio je odličan poenter i jak skakač, slabiji dodavač od Tonija, ali i u tom departmentu igre posve solidan. Ostavio je traga u domaćem prvenstvu, studentskoj NCAA, čak profesionalnoj ligi Amerike, istina manje vrijednoj CBA, a ne NBA, dok svoje uvrštenje na moju listu najvećih duguje revolucionarnom djelovanju u njemačkoj ALBI iz Berlina kojoj je umnogome pripomogao osvojiti prvi evropski trofej u istoriji njemačke košarke – Kup Radivoja Koraća.
Rodom iz Zenice, Alibegović je s košarkom počeo u Sloveniji đe se njegova porodica premjestila malo kasnije po njegovom rođenju. Sredinom osamdesetih, Teoman je debitirao u Prvoj saveznoj ligi, ali u dresu sarajevske Bosne. Nije da je u svojih par sezona sa Sarajlijama ostavio većeg traga u starom prvenstvu ili osvojio neki trofej, ali je već u sezoni 1985-86 demonstrirao svoj talent, naročito solidan je bio u Kupu Koraća gde se Bosna te godine takmičila. Istovremeno, Teo je kao član čuvene juniorske generacije osvojio zlata na EP za juniore 1986. u Gmundenu, onda i na opjevanom SP za juniore u Bormiju dogodine. Iako je bio zasjenjen predstavama čuvenijih imena poput Kukoča, Rađe, Divca i ostalih, imao je tu čast pripadati najpotentnijoj generaciji Yu-košarke.
Nakon prvenstvene sezone 1987-88, i nakon što je u međuvremenu debitirao i za A repku SFRJ, još uvijek nedokazan na domaćim košarkaškim daskama, Alibegović je zapalio na studije biznisa i komunikacija u NCAA, uklopivši se u prvu petorku Oregon Stejta đe mu je društvo pravio kasnije slavni Geri Pejton. Po svršetku studija, 1991. godine, Teoman nije izabran na NBA draftu, ali jest na novačenju one slabije američke (polu)profesionalne lige – CBA. Odabran od strane momčadi Quad City Thunder, tamo je jednu sezonu nastupao za drugi tim – Yakima Sun Kings, gdje je ostavio impresivne statistike od 28 poena i 10 skokova prosječno! Alibegović je nakon toga rekao zbogom američkim parketima i vratio se na stari kontinent, odgulivši povratničku sezonu 1992-93 u talijanskom prvenstvu u dresu Fortituda iz Bolonje: 20 poena i nekih 5 skokova po utakmici nagovještavali su da je momak pri vrhuncu svoje košarkaške karijere.
Teoman Alibegović pamti duele sa najslavnijim imenima evropske i svjetske košarke
Krunska potvrda igračke izvrsnosti Teomana Alibegovića stigla je za vrijeme njegovog boravka u berlinskoj ALBI – tamo je ordinirao tri sezone između 1993. i 1996. Nastavljajući tradiciju i djelo igračkih prethodnika u berlinskom klubu, Zorana Radovića i Emira Mutapčića, pod paskom sjajnog domaćeg stratega Svetislava Pešića, a u kombinaciji s još jednim znalcem ex-Yu košarice (i članom „stojke“) , Sašom Obradovićem, Teo je njemačkoj košarci osigurao respekt u vidu prvog međunarodnog klupskog trofeja. Nakon inicijalne sezone 1993-94 u kojoj je proglašen za MVP njemačkog prvenstva u kojem je postizao 19,3 poena i hvatao 6 lopti po kolu, Alibegović je u svojoj drugoj sezoni u ALBI ostvario još boljih 20,6 poena (8. strelac prvenstva) i 8 skokova prosječno. Još značajnije od toga bile su njegove partije u Kupu Radivoja Koraća te sezone.
Sezona 1994-95 dala je onaj ključni pečat karijeri Alibegovića. ALBA je te sezone znamenito plesala u Kupu Koraća gdje je na krilima Jugo trija Pešić – Obradović – Alibegović, stigla do finala. Teoman je u takmičenju ostvario 22,7 poena po tekmi, uz 5,6 skokova i 2 asistencije prosječno, a najbolje je odigrao kad je bilo najpotrebnije – u finalu protiv superjake Olimpije iz Milana (bivši Stefanel) koja je također bila predvođena Jugo-kolonijom (trener Tanjević, Bodiroga i Fučka na parketu). U prvom susretu finala odigranom u Milanu, ALBA je izvukla neriješenih 87-87, uz 34 poena Saše Obradovića i 21 poen i 6 skokova Alibegovića. Senzacija je kompletirana u berlinskom uzvratu kad je Teoman odigrao ponajbolju partiju karijere, začinjenu sa 34 poena, uz monstruoznih 14-17 iz igre (!) i 11 skokova u pobjedi ALBE 85-79. Jedan od protagonista koji je uzdigao njemačku košarku na viši stepenik kvalitete, Alibegović je u Berlinu proveo još jednu sezonu (22,2 poena prosječno, 4. strelac njemačkog prvenstva), a onda nastavio svoja košarkaška putovanja i pritom omirisao čari turske, španske, ponovo talijanske, a onda i grčke lige.
Proslava prvog međunarodnog trofeja njemačke košarke , Kupa Radivoja Koraća, u čijem osvajanju je Teoman (prvi sleva) odigrao kolosalno
Nakon boravka u ALBI, Alibegović je pokušao i u kampu NBA tima Miami Heat ljeta ’96, ali nije stavio potpis na ugovor. Svih tih devedesetih, nakon raspada bivše države, Teoman je figurirao kao jedan od stupova Slovenije koju je odabrao za svoje reprezentativno i životno utočište. Već na Eurobasketu ’93 ostvario je 17 poena po meču, da bi dvije godine kasnije imao impresivnih 20,2 poena i 4,3 skoka prosječno. Državnom timu Slovenije to ipak nije bilo dovoljno za više od 12. mjesta na ovoj kontinentalnoj priredbi. Alibegović je za Sloveniju upisao ukupno 52 susreta i zabilježio 990 poena, što mu daje zavidan prosjek od 19 poena po odigranom meču, pothvat koji mu je donio titulu tad najboljeg strelca reprezentacije Slovenije.
All-Star evropskog susreta 1995. i MVP istoimene njemačke predstave, Alibegović je osim svoje košarkaške karijere poznat i kao otac sinova Mirze, Amara i Denisa koji su poput oca kročili na košarkaške staze. Teoman osim navedenog pothvata u Kupu Radivoja Koraća i nema nekih drugih trofeja u karijeri, nikad nije nastupao za neku prestižnu ekipu, a s reprezentacijom Slovenije bolje i nije mogao. Možda mu je pomalo naštetio i raspad SFRJ, uzimajući mu i zadnju teoretsku priliku za neku sjajniju reprezentativnu medalju, mada je istina da bi pored Kukija, Paspalja i gomile kvalitetnih četvorki teško mogao do dresa s državnim grbom. Pored svega toga, Alibegović je figurirao kao jedan od boljih evropskih košarkaša devedesetih i jedan je od uspješnijih domaćih gastarbajtera, dopadljivog stila igre, tako da sam podlegao njegovim igračkim čarima. Osim toga, bio je korektnim i promućurnim čovjekom koji je osudio i bijeg Hrvata s pobjedničkog postolja, ali i troprsto slavlje srpskih trijumfatora na epohalnom Evropskom šampionatu u Ateni 1995.
Nakon onog lipog vrhunca karijere u ALBI, Teoman je još igrao za turski Ulker, španjolski Caceres, talijanski Snaidero iz Udina, a posljednju sezonu karijere, 2002-03, odigrao je za grčki Ionikos iz Soluna. Mada bez trofeja, svuda je stigao ostvariti sasvim solidne brojke i ostaviti pozitivne dojmove svojim načinom loptanja. Član one najtalentiranije, ali pomalo neostvarene generacije jugoslavenske košarke, one koja je amerikanizirala domaću igru, izjednačujući nivo iste sa onom iz postojbine košarke, i jedan od boljih evropskih košarkaša devedesetih, jednostavno je bio predobar da bismo ga zaboravili. I na to će nas još dugo podsjećati onom nezaboravnom predstavom proljeća ’95, predstavom koju je iscedio baš nekako u onom najvažnijem klupskom finalu igračke karijere.
Photo: YouTube