Souly: Kuliranje Bobana Petrovića
- March 26, 2016
- 3 comments
- Aleksandar Ostojić
- Posted in BLOG: SOULY
Znate kako je – svaka, pa i ona najbeznačajnija persona ovog našeg sistema življenja i vrednovanja stvari, htela bi barem jednom u životu da bude kul, da je tako doživi i njezina okolina. Henri Miler jednom napisa je – da bi jednom u životu ispao frajer, čovek (čitaj muškarac) mora da ispadne seljačina stotinu puta. Malo porazna matematika. Svi bi mi hteli da budemo cool, neko više, neko manje, a i u globalnoj mitologiji svita i pop-kulturi novije mu istorije ništa drugačije nije stanje. Postoje neke ličnosti koje simbolima su pojma – biti kul. Ako neko sjeća se pokojnog američkog glumca imenom Stiv Mekvin – e taj je slovio kao superseksi, megamačo simbol nečega što danas nazivamo kul – bio je i više – neoficijalni Kralj Kula.
I u basketu je moguće biti izuzetno kul. Evo vam primer. Neki mnogo i opštepopularni košarkaški umjetnici su već svoj prvi koš na tekmi proslavljali kao da se radi o pogotku koji rešava pitanje opstanka galaksije. E – to baš i nije bilo preveć kul u mom svetu, iako neki ljudi vole i takve. Valjda se malo poistovjete s njima. Za mene primjer – biti košarkaški kul – jest recimo potez Praje Dalipagića iz kasnih sedamdesetih i tradicionalnih sudara Juge i Sovjetskog saveza. Pretpostavljam da znate ko su Tkačenko (preko 220 i 140 kg) i Belostenij (215 – 130 kg), džinovi zbornaje komande. Jednom tako Kinđe puca, fali, Praja se zaleće ovoj dvojici mastodonata iza leđa, naskače na njih i prikucava promašaj tako silovito da lopta udara u obruč, prolazi kroz njega i udara Tkačenka u vugla. Ovaj se gleda s Belostenijem u totalnom bunilu… A Dalipagić? Ma ništa posebno braćo, vraća se u obranu ka da se samo dobro isprdio, bez stisnutih pesnica, bez busanja u prsa, bez smeška na licu (još se činio pomalo i nadrkan, možda je hteo da pošalje nekog u bolnicu, a nije mu pošlo za rukom)… To vam je moja definicija – biti košarkaški kul.
Tko su bili bivši jugoslovenski košarkaši koji su bili najkul? Onako, po sjećanjima personalnim i brojnim, rekao bih da je Damir Šolman bio izuzetnim kulerom, a za Mirzu Delibašića vam to garantujem. Najbolji izvođač penala u povijesti YU-basketa je svoje protivnike redovno obeshrabrivao u odlučujućim trenucima važnih susreta, baš tim svojim hladnokrvnim, kul pristupom, još uz malu dozu neobavezne šege za narode i narodnosti. Lista tih majstora jugoslovenskog košarkaškog kula bila bi bit’ i duža, ali ovaj put osvrnuo bih se na jednog momka čija je najveća košarkaška mana bila ta da je često bio – previše kul. Radi se o Slobodanu Petroviću, popularno zvanom Boban, bivšem košarkašu beogradskog Partizana, ljubljanske Olimpije i reprezentacije SFRJ.
Ako je Duje Krstulović iz mog prošlog sjećanja imao poprilično sreće u karijeri, za Bobana bi se pre moglo reći da je bio baksuzom. Krilo od preko 205 cm, za tadašnje pojmove revolucionarno visok, solidne brzine, atletike, spretnosti i šuta, Petrović 1976. debitira za aktualnog prvaka, beogradski Partizan i već nakon prve sezone debitira i za državni tim. U prvih par sezona, vitki mladac je ispomoć Kićanoviću i Dalipagiću i uglavnom igra na mjestu četvorke. Njegovim prvim trofejom karijere jest Kup Radivoja Koraća 1978. u legendarnom finalu protiv sarajevske Bosne. I Boban i Partizan imali su izuzetnu sezonu 1978-79. Osvajaju trostruku krunu te godine, a Petrović se sad specijalizira na poziciji niskog krila, uz Arsenija Pešića (4) i Miška Marića (5). Osim domaćeg prvenstva i Kupa, Partizan ponavlja uspjeh u Kupu Koraća, a Boban u finalu protiv talijanskog Rijetija pripomogne trijumfu sa svojih 12 poena.
Sad već gotovo standardni državni reprezentativac, Boban je uzeo mediteransko srebro ljeta ’79 u Splitu, ali njegova igračka karijera mogla je biti i drugačije upamćena da se nije povredio pred Olimpijske igre 1980. u Moskvi i da je bio članom zlatne ekspedicije. Zanimljivo je da je Boban iznimno doprinosio kad je tim Partizana predvodio Kićanović, ali znatno lošije je svirao kad je ansambl vukao Dalipagić. Sezona ’81 donosi novu prvenstvenu titulu Partizanu, a Boban uživa u najboljoj sezoni života. Razigran ubojitim Kićom, ubacuje 18,5 poena te sezone, sjajan je u skoku, a njegov dalekometni šut, iznimno visokog luka, funkcionira bez greške u kombinaciji s povremenim, atraktivnim zakucavanjima. Najbolje tekme sezone odigrao je protiv najvećeg takmaca za naslov, zagrebačke Cibone; u oba susreta ubacuje po 26 koševa. Sljedeću sezonu, u kojoj je Partizan posrnuo i u domaćem prvenstvu i u Kupu šampiona, Boban je (bez Kiće, uz Dalipagića i Slavnića) odigrao znatno slabije, ali je obe te godine bio u sastavu repke na velikim takmičenjima, osvojivši evropsko srebro i svjetsku broncu. Na EP ’81 u Čehoslovačkoj, Petrović bilježi 7,1 poena i 3,2 skoka prosječno, a na SP ’82 u Kolumbiji je na 10,6 koševa i 4 skoka. Najbolju partiju turnira odigrao je u srazu za broncu protiv Španije đe zabije 19 poena i uhvati 6 lopti.
Boban je ostao jednim od boljih košarkaša Juge još nekoliko godina, mada nije bio reprezentativcem na iduća dva velika takmičenja. Njegov oproštaj s Partizanom, ali i državnom selekcijom, desio se u sezoni 1984-85. Beogradski kolektiv tih je godina bio u sjeni Cibone, novog prvaka Evrope, ali je Boban solidan doprinos (10,5 poena i 6 skokova – prvi u repki) dao i na turističkom proputovanju Njemačkom ljeta ’85 di su naši junaci završili sedmi na kontinentalnoj priredbi. Petrović je sljedeće dvije godine odlično igrao u Francuskoj, za ekipu Remsa (25-30 poena prosečno, 7-8 skokova), da bi se za sezonu 1987-88 vratio domaćim košarkaškim daskama, sada u stroju ljubljanske Olimpije, pored basket-brata mu Petera Vilfana, sa kojim je još u plejofu ’83 razgalio srca košarkaške raje u predstavi dodavanja igrača suparničkih ekipa, totalnom zbunjozom sudija i završnim Vilfanovim striptizom.
Olimpija je te sezone ’88 imala strašan tim, osim Bobana i Pere igrali su i Jure Zdovc, Dušan Hauptman, Slavko Kotnik, Žarko Đurišić, Radisav Čurčić, Matjaž Tovornik… Nije išlo bolje od 4. mesta u prvenstvu pored tri ponajbolje evropske košarkaške ekipe – Jugoplastike, Partizana i Cibone. Boban je u dvi sezone sa „zmajčekima“ ostvarivao petnaestak poena i 5-6 skokova, ali je ondak jope otišao u inostranstvo – jednu sezonu nosio je dres španske TDK Manrese (nekih 16 koševa i 4 skoka). Početkom devedesetih, Petrović se vraća u matični Napredak iz Kruševca, za koji je kulirao par sezona u nižim razredima raspadajućeg Yu-okruženja, a košarkašku karijeru je okončao 1994. godine u Belgiji. Pre par godina čuo sam od Pere Vilfana da se Boban skrasio u Južnoj Africi, negdi još za vreme balkanskih ratova.
Pet klupskih trofeja u karijeri (sve s Partizanom) i dvi medalje sa velikih reprezentativnih takmičenja nisu lošim ostvarenjima, mada, kako već rekoh, moglo je i više jer Boban, kao uostalom i Duje i mnogi drugi bivši košarkaši bivše države, nikada se nije u potpunosti posvećivao samo igranju košarke. Za reprezentaciju je nakupio 92 nastupa, a u domaćem prvenstvu je dosegao ukupno 3.343 poena na 246 susreta (prosjek 13,6). Jedan je od boljih strelaca Partizanove istorije sa ukupno 3.618 postignutih poena. U Jugoslaviji je bio prilično popularan, među kolegama uglavnom omiljen, a sjećam se da se znao pojaviti i u filmovima domaće produkcije. Po meni je Boban Petrović bio NBA potencijal igrača. Znam da će mnogi da kažu – nema šanse, ali ako se malo podsetimo, u petorci NBA šampiona, LA Lejkersa iz osamdesetih, nalazio se i jedan Kurt Rembis. Bio je on možda agresivnijim košarkašem od hodajuće flegme imena Boban, ali njegov šut nije bio ni blizu Petrovićevom, njegove predispozicije također, a ipak se okitija naslovima NBA prvaka. Osnovni razlog zašto tripujem da je Boban mogao igrati u NBA ligi, možda i bolje od Rembisa, jest onaj glavni motiv ovog teksta – za razliku od Kurta, Boban bi jednostavno bio kul i u društvu holivudskih kraljeva.
Photo: MN press i privatna arhiva
Nista spec. samo da potvrdim da je tekst verodostojan i da je kao retko ko Boban bio Super cool, i nevidjen drug. Imao sam tu srecu da u prilicno avanturistickom poduhvatu, igramo zajedno za Napredak 91 u Prvoj B ligi, iako smo obojica ziveli u BG i putovali samo na treninge petkom i utakmice. Veliki Boban!
Hvala što nas nešto mlađe podsećate na junake zlatnog perioda yu košarke. Sjajan tekst
Bio je clan Partizana, koji je pod vodjstvom Ranka Zeravice, prvi u bivšoj Yugi počeo da igra po dubini, sa visokim, pokretljivim igračima, za ono vreme, sa dominacijom u ofanzivnim skoku. Bilo je to 70. tih prošlog veka, kada je Partizan, u Srbiji preuzeo primat CZ, i postao jedan od najboljih klubova u Yugi.
To je bilo vreme kada se je YU košarka sa otvorenih igrališta seli u dvorane