Souly: Milun, kralj Krsta
- September 19, 2019
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
U nas na otoku često se reče – Zajebi malo Mitra. Potpuno značenje ove formulacije nikad neće mi biti jasnim, ali kad netko od prisutnih to izjavi, onda pilamo naopako ili u hipu spuštamo i okrećemo jedro kontra vitra, fatajući novi pravac. Tako ću i ja da izvalim koju o tipu koji bi ovih dana, 15. septembra 2019, imao 72 godine po mom kalendaru, kristalno memoriran, misterioznog podznaka, i naizgled bez neke veze sa ovom svjetskom priredbom u Kini. U stvari, i on je, jedared, istina pred 35 godina, sudjelovao na istom ovom takmičenju i vratio se kući kao srebrni, pola koša udaljen od zlata. Uzmite, molim ponizno, u obzir da ovo nije neki posebno prikladan čestitarski tekst, tek nedolično skromna crtica u nepreglednom moru ličnih fantazija o košarkaštvu.
Milun, nadimka Mek, bio je jednim od posljednjih mušketira domaće košarice koji je igru igrao iz čiste ljubavi. Od početka do kraja karijere ostao je vjeran svom Radničkom i jednim je od najzaslužnijih, ako ne i ključnim čovjekom, jedine prvenstvene titule za tim s Crvenog krsta. Sve to uz neke čudne okolnosti koje su potpuno nezamislive u modernoj košarci. Naime, Marović se košarkom krenuo baviti kad je bio na pragu 20 godina starosti! A pod dva – nakon što je u roku savladao devet semestara geologije na Rudarsko-geološkom fakultetu i diplomirao sa 23 godine, Milun je u toku svoje košarkaške karijere zaradio i magisterij temom „Neotektonske karakteristike šire okolice Gučeva“, da bi posljednji dio igračke karijere nastupao kao doktor čovek. Ne znam baš previše košarkaša sličnog obrazovnog slučaja.
Naravno, sve to vam neće ni približno reći koliko dobrim košarkašem je bio Milun, ali zato ću ja pokušati da približim u skromnim crticama. Taj 206-207 cm visoki, jedva 90 kg teški, Crnogorac porijeklom, rođen u Čačku, a odrastao u Novoj Pazovi, volio je zabavnu (tadašnji termin) muziku mnogo, pa je pre košarkaške karijere imao i bend imena „Elektroni“ u kojem je on svirao gitaru i pjevao. Sastav se raspao, a Marović se, na sreću, počeo zanimati za košarku po preseljenju u Begeš. Pokušao je najprije u Crvenoj zvezdi, ali nije im se pretjerano dopao onako štrkljast, sama kost i koža. Igrom slučaja, probao je i u Radničkom, a Piva Ivković je vidio nešto što drugi nisu i tako ljeta ‘67 kreće košarkaška bajka Miluna Marovića koju teško da bi složio i takav majstor fikcije kakav je bio Frederik Ešton, otac Luna – kralja ponoći, najtiražnijeg roto–romana jugoslavenske povijesti.
Nije da je Marović pokazao svoj talent trenutno; malo je poboljevao u početku karijere, ali nakon što je diplomirao na faksu, njegova košarkaška karijera kreće uzlaznom putanjom. Već početkom sedamdesetih, po turbulentnom ispadanju i ekspresnom vraćanju Krstaša u najviši rang, Marović se izborio za dres reprezentacije, a prvim velikim takmičenjem koje je odigrao bjehu Olimpijske igre u Minhenu 1972. gdje je Juga završila van zone medalja. Nakon tog slijedi čuvena prvenstvena sezona 1972-73; sezona koja je i Miluna i Radnički lansirala u stratosferu domaće košarke. Svi znamo da je tim s Crvenog krsta te sezone osvojio svoju jedinu titulu, a za one koji možda ne znaju – Milun Marović bio je glavnim čovjekom u osvajanju iste. Drugi strelac Radničkog te sezone (18.1 ppg), iza svog kuma, Dugog Damnjanovića, Mek je bio dominantan pod koševima, kupeći enorman broj promašaja, zaustavljajući protivnike nebeskim rampama, iznenadivši ljudstvo pokretljivošću rijetko viđenom u centra, odigravši najbolje kad je bilo najpotrebnije.
Iako je MVP tog prvenstva bio debitant u istome, Dragan Kićanović, a za naboljeg košarkaša godine izabran je Damir Šolman, za mene je Marović realnim dobitnikom najviših priznanja te sezone. Njegovi najljepši reprezentativni momenti slijede nakon te titule; samo par mjeseci kasnije, Juga osvaja svoju prvu evropsku krunu u Španiji, a Mek je neizostavnim inventarom slavljeničke selekcije, zarađujući svoju prvu veliku medalju. Druga, nažalost i posljednja medalja s velikih smotri za Miluna, bilo je svjetsko srebro 1974. u Portoriku, gdje je državna selekcija za pola koša ostala bez zlata, a Marović bio trećim centrom u supersnažnoj rotaciji Jugoslavije, bilježeći 5.4 poena i 4.7 skokova u petnaestak minuta minuta akcije iza Ćosića i Jelovca. Reprezentativna priča prekinuta je odsluženjem JNA, tako da je tadašnji selektor, Mirko Novosel, prekrižio Marovića sa svog spiska tik prije domaćinskog Evropskog prvenstva, održanog diljem zemlje. Novosel je tih godina (Mek je bio u 28. godini) dao prednost mlađima, uvodeći Rajka Žižića u ekipu ‘75, a dogodine i Andru Knegu, premda je Milun bio iskusnijim i boljim košarkašem od te dvojice, barem u tom trenu. Marović ne da je mogao uzeti još koje odličje s državnim timom – mogao ih je uzeti još 3-4, barem po nivou na kojem je igrao drugu polovinu sedamdesetih.
Sezona 1975-76 donosi Radničkom trijumf u Jugokupu (Mek 17 poena i 11 skokova Rabotničkom u finalu), a Marović ostvaruje sve bolje brojke kako se bliži tridesetoj. Valjda kako je kasno krenuo s košaricom i nije se potrošio rano, on igra sve neumornije i zrelije. Nakon sezone ‘77 (ponovo dvadesetak poena, pregršt skokića i južnog voća) i proigranog finala Kupa kupova protiv Forsta iz Cantua (Milun u finalu sjajan, 29 poena) ponovo je, od strane Profesora Nikolića, pozvan u državni tim za EP u Belgiji, ali odbija ponudu zbog obaveza na fakultetu, da bi svoje najbolje brojke karijere dosegao u sezoni ‘78 s punih trideset na plećima. Kako je Damnjanović bio u JNA, zaključavši srce u Kutiji šibica te sezone, Milun je nadoknadio njegov učinak statističkim vrhuncem svoje karijere, ostvarujući 26.2 poena po susretu (6. u prvenstvu, najefikasniji centar). Ne da je mogao za repku odigrati još koje veliko takmičenje, već je mogao igrati iznimno uspješno još cijeli olimpijski ciklus.
Osim evropskog zlata i svjetskog srebra, Milunovi uspjesi s državnim timom uključuju i mediteransko zlato iz 1971. te dva balkanska zlata iz godina ‘72 i ‘73. Što se broja nastupa za najbolju državnu vrstu tiče, naišao sam na tri različita podatka – 86, 92 i 96 odigranih susreta. U svakom slučaju – nešto manje od stotke. Kako su godine napredovale, ja odrastao uz neke nove prolazne junake, tako razišla se i ta čuvena generacija košarkaških romantičara s Krsta ka’ rakova djeca. Jedini koji je ostao vjeran Radničkom do kraja – bio je Milun. Sad već čovek s doktoratom i ozbiljnim poslom, Marović je početkom osamdesetih predvodio tim u kojem su stare asove zamijenili neki novi Milovanovići, Vučurovići i Kovačevići od kojih se očekivalo prilično, ali nije im bilo suđeno.
Petnaesta i posljednja prvoligaška sezona za Miluna bila je sezona ‘83, a on je još uvijek isporučivao svojih petnaestak poena i hvatao popriličan broj lopti. Te godine gledao sam ga u Domu sportova kako igra protiv Kreše Ćosića koji je također igrao svoju zadnju sezonu. U jednom od napada Cibone, Krešo je pokušao fintirati Miluna prizemnom varkom, ali ovaj se nije dao i zveknuo mu je bananu koja je završila u publici. Obojica su nakon toga nabacila kez širok ka somborski sokak, a Krešo ga je zagrlio. Tada sam posljednji put u životu vidio Miluna Marovića.
Radnički se ubrzo nakon toga izgubio s prvoligaške mape, a moje uspomene na Meka i njegov tim s Krsta počeli su prekrivati ruzmarin, snjegovi i šaš. Potrajao je taj moj zaborav punih četvrt vijeka, a kad sam odlučio ponovo iskopati sve te junake mog djetinjstva, nemalo sam se iznenadio kad sam na nekoj sličici iz nekog košarkaškog albuma s početka osamdesetih uočio Miluna i njegovu bradu karakterističnu za posljednju etapu njegove karijere. Jebote, pomislih – Pa đe je sada Mek? Šta radi? Kako sam tako pozaboravio temeljne stvari? Zaguglah i naježih se u trenu kad pročitah da je Milun Marović, čovjek koji se ostvario u igri košarke, uz to ugledni geolog, preminuo svega nekoliko tjedana ranije u Libiji u automobilskoj nesreći.
A to što ponekad poredim pokojne Meka i Žižu jest i činjenica da su obojica bili centarskim zvijezdama dvaju legendarnih beogradskih timova, a da nisu bili ni iz Partizana, ni iz Crvene zvezde. Rajko Žižić je neusporedivo trofejniji na reprezentativnom nivou, ima sva velika zlata, ali nikad nije osvojio klupski trofej kao igrač. Rajko nije bio u stanju svojim timovima garantirati prvenstveni naslov, ni OKK Beogradu, kasnije niti Zvezdi, koja je osamdesetih imala štofa za to, dok je Milunova igra isti donijela u vitrine Radničkog. Istina jedan i usamljen, ali nezaboravan. Zato tik ispred Žiže, uz, za današnje klince nezamisliv životopis i nevjerojatan podatak da je cijelu svoju karijeru ostao vjeran dresu tima s Krsta. Neko mi reče da je sredinom sedamdesetih Partizan bio zainteresiran za Meka, ali do transfera nije došlo. Da je zaigrao za crno–bijele, Marović bi zasigurno osvojio dva ili tri puta više trofeja no što je uspio osvojiti, a zašto je ostao u matičnom jatu sve do kraja svoje košarkaške priče – e, to ćete morati da priupitate ekipu iz Radničkog.
Photo: Printscreen