Kreten kao izraz – bez ikakve sumnje – zvuči kao apriorna uvreda ako je nakačimo bilo kojoj individui ili pojavi naših unutarnjih kozmosa. Kako je moj košarkaški „tristać“ tehničkim specifikacijama potpuno drukčiji od hibridnih prometala današnjice, tako je i riječ kreten često obrnutog, čak pozitivnog značenja kad se o prahistorijskoj košarci bivše Juge radi. Ako se (ono baš) desi da me košarkaški artista stvarno razgali nekim potezom na terenu – nebitno da li genijalnim ili potpuno promašenim – rabim termin „kreten“ iz naive spontane milošte spram neponovljive basketaške kreative kova južnoslavenskoga.

Kreten si bio ako si toliko dobar da te kao kretena pamte. Takvo je bilo vrijeme. Prva petorka totalnih kretena negdašnjeg Yugo-basketa, po mojim ličnim guštima, bila bi jedna od čudnijih, neki stručnjaci zasigurno će da vele i najbezveznijih ikad sastavljenih. Ako sam već kao startnog centra instalirao Milićevića Mirka iz razloga znanih, kakav li bi tek bio ostatak tog pentagrama, najzad i kompletnog dvanaesterca, tj. čira na istome, totalno pozitivnih kretena domaćeg košarkaštva?

Za tako nešto moraću malo dalje u prošlost, jer danas kretenluka na košarkaškim daskama Balkana sve više mi manjka; sve ozbiljni igrači, veliki treneri i klubovi, još veći i bogatiji menadžeri, odlikovani novinari, sve piše na internet, i svi normalni, logični, iako na planu internacionale postižu sve manje i manje, svakim danom pada onih bivših procenata totalnog kretenluka stanje.

Danas možda cijeli taj sastav totalnih kretena ne vrijedi kao dvije logične minute Davidovca Dejana u završnici treće četvrtine neke periferne euroligaške tekme iz ovog baroknog perioda patera Bertomeua. Međutim, kako se te dvije logične, normalne minute, posve normalnim Davidovcima današnjice nekako rijetko dešavaju, red je da kažem riječ-dvije o stotinama nezaboravnih, nelogičnih i kretenskih minuta koje mi je bek imena Ante Matulović priuštio u onom periodu renesanse jugoslavenske košarke.

Igrao se on dobrog basketa tamo neđe još od sredine sedamdestih u Zadru i kad je (također ne baš sasvim normalni) Pino Đerđa okačio patike o klin, Matulović Ante krenija je da se upisuje u povijest igre ovih prostora, odmah isporučivši dozu posebnosti. Izgleda pospanog i poluzainteresiranog za događanja na parketu, mršav i koščat kao sama smrt, Matulović je iz te prividne letargije znao ući u nevjerojatne serije genijalnih poteza, koje bi trajale po nekoliko minuta, a rjeđe, ali, ipak, ponekad i par utakmica u nizu, igrajući basket jedan na pet ako treba, da bi onda opet upadao u zatišja u kojima je bio ili potpuno neprimjetan, grickajući nokte na klupi, ili, pak, bješe jedan od najgorih na terenu.

Ako pitate prosječnog poznavatelja domaće košarke nešto više o Anti Matuloviću, reći će vam da je bio prvakom države sa Zadrom u sezoni ’86, da je znamenito odigrao u toj majstorici prvenstva protiv Cibone (14 poena) i u njojzi izuzetno kulirao, kao da je prije tekme poduvao neki sveti Kush i pročitao epizodu Morta Cindera, još i da je još krajem sedamdesetih debitirao za repku Juge i igrao sredinom svoje karijere za Jugoplastiku, ali iza svake (ne)službene priče čuči puno više…

Nije da je Ante imao nekih velikih, nezaboravnih tekmi – možda koju za nas košarkaštva šanere, ali pamtim njegovih 9 asistencija samo na zicer i kucanja protiv nekih Španaca u jednoj tekmi Kupa Koraća u dresu Jugoplastike, pamtim i kako je jednoručnom tehnikom slagao čuvare na parket i kako je u publike zaslužio nadimak Sveti Ante, a da ni sam nije bio potpuno svjestan zašto. Za našu supermoćnu repku i renomirane selektore jednostavno nije bio dovoljno dobar, ni na „kecu“, niti kao bek-šuter, ali to ga nije spriječilo da više puta demolira uglednije protivnike kad bi u njeg unišla ta njegova misteriozna iskra.

Naslov u prvenstvu sa Zadrom donio mu je i sezonu u Evroligi ’87 gdje je demonstrirao klasu (15.7 poena, 4.3 asistencije prosječno), a njegova najčuvenija međunarodna predstava je vjerojatno ona začinjena sa 36 poena Makabiju u Tel Avivu. S prvoligaške mape Ante mi se izgubio krajem osamdesetih da bi onda punih dvadesetak godina egzistirao na krajnjim marginama moje podsvijesti.

A šta točno uvodi Antu u ovo renomirano društvo YU košarkaštva? Gomila detalja ako se mene pita, poput brojnih, nikad više ponovljenih sekvenci autentičnog kretenluka. Konkretno, ljeto ’86, nakon osvojenog naslova, Zadar je vratio Branka Skroču iz Belgije s namjerom da im ovaj u Euroligi žešće pomogne, a Matulović i Skroče su neviđeno dominirali tog ljeta na predsezonskim turnirima. Na jednom od njih, protiv nekih uglednih Talijana visokog budžeta, Zadar gubi sve dok se gegajući Matulović, potpuno mamurne vizure i razbarušene frizure, ne skine u dres krajem prvog poluvremena. Uzima loptu u ruke i neshvatljivom lakoćom pogađa prvih par šutova, a kad ga protivnički bekovi stisnu, on iscijedi tri uzastopne asistencije za laka polaganja.

U drugom poluvremenu nastavlja tamo gdje je stao u prvom i utakmica je više-manja odlučena sredinom drugog dijela. Matulović igra opušteno, sve sigurniji u svojoj meraklijskoj izvedbi. U jednom trenutku, već u primanju lopte, Sveti Ante zatetura ulijevo kao da ga je žignula srčka, a njegov čuvar zaglavinja također i zabija se u svog centra koji se rve sa centrom Zadrana u bloku. Anti se otvara ulazak u reket, i on ubrzano baulja udesno, izmičući drugom protivničkom beku, ali u reketu ga čeka drugi centar talijanskog tima. Matulović mu prodaje lažnjak dodavanja desnom iza leđa, kao da će Skroči koji se stuštio u reket, Žabar se neviđeno primi na isti, putujući do najbliže ćevabdžinice, dok Ante vraća loptu na polaganje, sam kao duh na desnom ziceru. Kako diže loptu da je položi u koš, ova mu prelazi preko prstiju, ispada iz ruke i, kako je publika nekad sjedila bukvalno metar od terena, razbija nos gospodinu u prvom redu.

Da li je možda lopta bila natopljena znojem, ili je Ante, nedovoljno koncentriran, već smišljao šta će da izvede u sljedećem napadu, ili se desilo nešto potpuno treće – nemam pojma. Tek – gledatelju rujna krvca lipti po bijeloj košulji dok mu se Matulović izvinjava slijeganjem ramena, a cijeli tim Zadra i pola publike grče se u potpunom deliriju. Bravo majstore!

Znam da bi Vlade Đurović sigurno rekao da sam žešća budalina da mu se kojim slučajem desi da pročita ovo. i nije da ne bi bio u pravu jer imao je posla s više njih iz mog sastava totalnih kretena. A samog junaka ove priče, Svetog Antu, sretoh sasvim slučajno jednog sunčanog dana pred godinica desetak, dok promatrah agresivno jato lice kako pravi gadnoga zijana na zadarskoj rivi, ali to je već neka druga, malo duža priča…

Photo: Twitter