Šut za 3 poena, trica ili trojka, doživjela je svoju premijeru u košarkaškim nadmetanjima još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, najprije u američkoj tzv. ABL ligi, 1961. godine, a zatim i u opskurnim uvjetima tadašnje druge američke profesionalne košarkaške lige koja ju je i popularizirala – one koja nosila je naziv American Basketball Association, skraćeno ABA. Nit’ je ABA bila drugorazredna, nit’ je sedamdesetih godina bila manje važnom od NBA lige u razvoju pravila igre košarkaškim balunom. Načinom igre i uvjetima u kojima je funkcionirala, ABA liga bila je svojevrsni pandan domaćem košarkaškom prvenstvu bivše Jugoslavije, mnogo više no što je to svojedobno bila NBA. Ove sličnosti i različitosti biće temom neke druge opservacije jer mojom vodiljom ođe jest životna linija šuta za tri poena.

Čisto tehnički, linija trojke u ABA (i današnjoj NBA) stoji na nekih 7,24m od koša, dok se u kutevima košarkaških terena logično skraćuje na otprilike 6,7m. Nakon raspada i integracije određenog dijela ABA lige s NBA ligom (1976.), šut za tri poena je uveden i u NBA u sezoni 1979-80. Nisu ni operativci NBA bili naivni – pričekali su neko vrijeme s uvođenjem linije trojke, da bi ipak odali određeni omaž ABA ligi, uvrstivši neke tamo implementirane novitete, a jednim od najznačajnijih bio je baš šut za tri poena. Ovaj element košarkaške igre bio je u startu prilično stidljivo prihvaćen od strane igrača profesionalne košarice, ali još u ABA ligi možemo detektirati prve specijaliste šuta za tri poena. ABA ligom je, u periodu od 1967. do 1976. godine, kraljevao stanoviti Louie Dampier, omaleni bek Kentucky Colonelsa, koji je u 9 godina ABA karijere ubacio rekordnih 794 trojki (plus još 119 u ABA plejofu), uz pristojnih 36% realizacije. U sezoni 1968-69 ostvario je apsolutni rekord ABA lige – 199 ubačaja iza linije za tri poena.

Košarkaška prvenstva bivše SFRJ, i prvenstva ostalih država, ali i američka sveučilišta, pričekat će sa uvođenjem trice sve do sezone 1984-85. U NCAA je trica imala premijeru u sezoni 1980-81, ali samo u Južnoj konferenciji. U međuvremenu će se na NBA terenima pojaviti košarkaši koji su integrirali trojku u svoj repertoar. U inicijalnoj sezoni s tricom u službi, NBA ligu je po broju uspješnih pokušaja (90) predvodio Brian Taylor, a majstorima šuta s perimetra u osamdesetima postaju Darell Griffith, Larry Bird, Danny Ainge, Dale Ellis… Poprilična je šteta da linije za 3 poena nije bilo i u Prvoj saveznoj ligi bivše Jugoslavije tih sedamdesetih i ranih osamdesetih prošloga vijeka, jer karijere mnogih igrača bile bi upamćene drugačije. Pokušajte zamisliti statistike jednog Mišovića, Varajića, Georgijevskog, Delibašića, Šolmana, Skroče, Kićanovića, Simonovića, Plećaša i mnogih drugih, da su na raspolaganju imali i ovo oružje u svome košarkaškom arsenalu. Brojni košarkaši koji su još aktivni dočekali uvođenje pravila trice 1984. godine, revitalizirali su svoje karijere. Dalipagiću je trojka u Italiji produžila karijeru – prosto ju je prigrlio k’o da mu je rođena. I pored toga što su veći dio svojih karijera proveli streljajući duge dvojke, Ivica Dukan, Peter Vilfan, Željko Obradović, Srećko Jarić i mnogi drugi, dočepali su se pravila koje im je na terenima donosilo novi vid moći koju dotad nisu posjedovali .

Elem, FIBA uvodi tricu u svoja natjecanja u sezoni 1984-85 tako da je evropska linija šuta za tri poena, udaljenosti 6,25 metara od koša, postala standardom koji će sljedećih tridesetak godina ostati nepromijenjen (sve do nedavno, dok nije produžena za pola metra). Prva sezona trice u košarkaškom prvenstvu SFRJ (ne samo u Prvoj saveznoj ligi) odmah je iznjedrila hrpu gurmana koji konzumirali su je do krajnjih granica. Trojke su donijele slavu kratkog daha jednome od osebujnijih igrača bivšeg prvenstva, igraču splitske Jugoplastike Ivici Dukanu, autoru prve trojke prvenstva SFRJ, koji ih je u inicijalnoj sezoni trice pogodio najviše (66 u regularnom dijelu sezone) i jedinim je igračem te godine koji je ostvario više od 3 trice po utakmici prvenstva. Dukan je ubacivao gotovo 60% svojih koševa iza linije 6,25! Nije da je bio jedinim ljubiteljem dalekometnog šuta jer sezonu 1984-85 još su Vladimir Androić (Šibenka), Dragan Arsić (Borac Čačak) i Aleksandar Petrović (Cibona) ostvarivali preko dvije trice u prosjeku, dok su konstantnom opasnosti iza 6,25m bili i Petar Popović (Zadar), mlađi Petrović (Cibona), Kurčubić iz Borca, Milan Zečević u Šibenci, Željko Obradović u Partizanu, Dašić iz kraljevačke Sloge, veteran Srećko Jarić u IMT-u, Antić u Budućnosti, Sunara u Zadru… Aleksandar Petrović je ponio neslužbeni naziv kralja dugih šutova – publika ga je nagradila nadimkom Aco Trica. Momčad koja je najviše profitirala uvođenjem pravila za 3 poena bila je zagrebačka Cibona koja je predvodila Jugu sa 5 ostvarenih dalekometnih ubačaja po susretu, dok je tijesno iza bila Šibenka. Momčad koja je postigla najmanje trojki po kolu prvenstva bio je beogradski Radnički – samo 1,7 – i za to je bio nagrađen ispadanjem iz Prve Savezne lige. Već premijerno predstavljanje novog pravila bilo je znakovito – momčad s najviše realiziranih trojki postala je prvakom, dok je ona s najmanje istih napustila prvoligaško društvo.

Cibona je ustvari bila prva evropska momčad (a možda i šire) koja je promovirala tricu kao ubojito oružje. I pored toga što je Aco Trica bio na odsluženju vojnog roka u sezoni 1985-86, Cibona je te sezone ostvarila nenormalnih 10,3 trojki po susretu! Dražen Petrović podigao je svoju šutersku normu na 4,5 pogođenih dalekometnih šutova po susretu, a Ciboni je uvelike pomogao i dolazak sjajnog Danka Cvjetičanina (2,7 realiziranih trica po susretu) koji po postotku uspješnosti uopće nije zaostajao za Draženom. Sven Ušić ubacivao je te sezone 2,2 trice, a oduška su si znali dat’ i Mihovil Nakić te Zoran Čutura. Druga najuspješnija trojkaška momčad te sezone bio je skopski Rabotnički koji je ubacivao nekih 6 trica po susretu. Iza Dražena Petrovića i njegove rekordne sezone, Vladan Dašić je u kraljevačkoj Slogi ostvarivao ubačenih 3,5 trojki po kolu prvenstva, a u gornjem domu su se našli i stari znanci iz prošle sezone: Androić, Dukan i Petar Popović iz Zadra. Upravo je ovaj posljednji, onom narodnom „Bog dao, Bog uzeo“ – izrešetao Cibonu u majstorici domaćeg plejofa sa 6 trojki u završnici, oduzimajući naslov prvaka Jugoslavije aktualnim dvostrukim prvacima Evrope. Dražen Petrović je te godine par puta bio dvocifren u ubačenim trojkama po susretu, a apsolutni rekord oborio je još jedan košarkaš Zadra. Riječ je o Zdenku Babiću, koji je u svom rekordnom pothvatu od ciglih 144 poena u Kupu Koraća, pripalio nekim tamo Cipranima 28 trojki iz 36 lansiranja!

Da ne bih bio klasični Cigo koji svoga konja hvali, moram napomenuti da je trica postala općekorištenim izričajem i u ostatku košarkaške Evrope. Tog istog ljeta ’86, Sovjeti su razmontirali repku bivše Juge u polufinalu Svjetskog prvenstva s tri uzastopne trice u posljednjoj minuti – još jedna potvrda moći promjene pravila i novog doba u košarci. Nikad dotad još u velikim utakmicama nije dostignuta razlika od 9 koševa u posljednjih pedesetak sekundi utakmice. I to uz pravilo da faulirana momčad ima pravo izbora pucanja penala ili uvođenja lopte sa strane uz novi napad u iznosu od 30 sekundi! Stvarno ni danas ne kapiram kako se to dalo izgubit’; ovu tekmu moraju izanalizirati bolji košarkaški umovi od mene – možda najbolje oni koji su na licu mjesta i bili…

Cibona je svoj trojkaški primat, s desetak trica prosječno, zadržala i naredne dvije godine, ali na najviše se postolje prvenstva nije penjala – bolji i s više talenta bili su Jugoplastika i Partizan. Koncem osamdesetih svaki tim pokojne Prve savezne lige ima nekoliko kapacitetnih trojkaša u timu, šut za 3 poena koriste svi. A kad ih krene serija… Toni Kukoč je Amerima nakalemio 11 od 12 ispucanih na SP za juniore u Bormiu ’87, a tricu počinju koristiti i centri (s kojom godinom zakašnjenja u odnosu na Sabonisa). Kad Petrović napusti Cibonu, ova je u dva iduća domaća prvenstva (1988-89 i 1989-90) najslabijom momčadi što se realizacije trica tiče. Tih godina lideri su sarajevska Bosna s gotovo 8 ubačaja dugog luka i Crvena zvezda koja pogađa čak 10 šuteva za 3 poena prosječno po susretu u sezoni ’90. Ova trči- i –pucaj taktika trenera Slavnića je Beograđanima donijela finala domaćeg Kupa i prvenstva, ali tamo ih je čekala Jugoplastika i njezino najjače izdanje pa su crveno – beli ostali kratki. U posljednjem kompletnom košarkaškom prvenstvu bivše SFRJ, sezoni 1990-91, najviše pogođenih trica po tekmi je ostvario Zadar, skromnih 6,6. Kao da su i dalekometni specijalisti te godine naslutili neke čudne nadiruće vjetrove koji ometaju im neobično mnogo šuteva. Splitskoj Jugoplastici, odnosno POP-u 84 (kažem vam da je to bila vrlo čudna sezona), ni to nije zasmetalo da i po treći put zaredom osvoji Evroligu, i to nakon što je pogodila (Sretenoviću, Sretenoviću…) tek 1 šut za 3 poena na cijeloj utakmici.

Kad je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka započela masovna bežanija preko granica matične nam države, kad nestala je dobna granica za paljbu u pečalbu, brojni košarkaši bivše države pronosili su slavu jugoslovenske trice raznim meridijanima i paralelama. Neću sad da nabrajam sva ta od košarkaške trojke imena, ali posvetio bio par riječi onima koje smatram najznačajnijima za taj segment igre. Nakon što je svojim sposobnostima osvojio domaće i evropske terene, Dražen Petrović je svoje jedinstveno tricaško umijeće odnio u NBA i tamo već u svojoj prvoj sezoni bio jedan od najpreciznijih dalekometnih šutera. U četiri sezone preko bare, Petrović je postao sinonim za šut iza NBA linije 7,24m. Njegov postotak uspješnosti od skoro 44%  za 3 poena u regularnoj sezoni ostaje i danas kao jedan od najviših u historiji NBA loptanja. Dražen je dostojnog nasljednika dobio početkom ovog stoljeća u Predragu Stojakoviću. Ovaj je apsolutnim rekorderom za igrače sa područja bivše SFRJ s 1760 realiziranih trica u regularnom dijelu NBA sezone (malkice iznad 40%), a još 162 dalekometna pogotka zabilježio je u plejofu. Ipak, kada bih mogao birati kome ću dati loptu u zadnjem napadu u kojem trojka ostaje posljednjim utočištem nadanja, loptu ne bih dao niti jednome od dvojice navedenih…

Mojim izborom bio bi košarkaš koji nije uspio u NBA ligi. Riječ je, dakako, o Aleksandru Đorđeviću koji se uzmogao na svega par NBA susreta u dresu Portlanda. U NBA je pogodio tek 5 trica iz 7 pokušaja (71.4%), ali za njegovu slavu su zaslužne one s kraćeg rastojanja na evropskim parketima. Neobično mudovit u trenucima kad je stani, pa’ni  jedinom opcijom, Đorđević je u posljednjim sekundama donio evropski naslov Partizanu ’92, a pet godina kasnije je svoju trojku reprizirao u susretu visokih naboja i niskih strasti protiv reprezentacije Hrvatske na EP 1997. godine. Od mnogih tekmi u kojima je satirao protivnike ubačajima za tri poena, vjerojatno najviše ostaje u sjećanju finale Evropskog prvenstva ’95 protiv Litve, gdje Sale Nacionale pogađa 9 od 12 ispaljenih. U svom reprezentativnom debiju na velikom natjecanju, EP u Ateni 1987. godine, Đorđević je pogodio svih šest pokušaja za tri poena.

Trica nastavlja svoj život sve do današnjeg dana, dobijajući na svom dignitetu svakim novim srazom ispod koševa, bildajući svoju neizostavnu reputaciju košarkaškog krvnika. Bezbrojne su trojke mijenjale dobitnike prestižnih pokala i prstenja u posljednjim godinama, čak i ovi prostori bivše Juge znaju iznjedriti nekih pamćenja dostojnih, pobjedničkih, dalekometnih putanja. U proteklom desetljeću košarkaškog življenja, trica je evoluirala u ključni element napadačke igre, prvenstveno zahvaljujući američkim umjetnicima kakvima su Ray Allen ili Stephen Curry. Oni su realizaciju šuta za 3 poena odveli u neke nove visine, pogađajući iz driblinga ili trka, u padu ili klizeći korak, dva unazad, kako bi izbjegli blokove protivnika. Brzinom svojih dalekometnih izbačaja i savršenom sinkronizacijom pokreta, oni (a i neki drugi) više podsjećaju na rampe za ispaljivanje teledirigiranih projektila. Zahvaljujući takvim inovatorima, realizacija šuta za tri poena nikad nije izgledala jednostavnije. Koji je sljedeći korak u razvoju košarice? Možda linija za 4 ili 5poena…

Svako vrijeme nosi svoje; ono što je Curry danas na globalnom nivou, to je za naša, košarkaški uvijek naložena južnoslavenska plemena, bio Dukan prije trideset godina. Nezahvalno i neobjektivno je uspoređivati babe i žabe, reći ćete vi. Jest, slažem se s vama u mnogočemu, ali sam također sretan da je Curry za pripremu i realizaciju svoje (re)evolucije u pucanju trojki imao puno bolje uvjete od Ivice Dukana. Naime, nije bilo lako pogađati ni ovome drugome u uvjetima oskudno osvijetljenih dvorana gdje se nikotinski dim mogao nožem sjeći, uz kišu upaljača, kovanica i pljuvačke, te neizbježno spominjanje najbliže familije…

Photo: MN press