Souly: Saša Đ. u raljama života (1)
- November 21, 2018
- 4 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Vrijeme radnje: Svibanj/Maj 1991. godine
Mjesto radnje: Beograd
Ide vreme, a ja se bližim 24. godini života. Više nisam čak ni košarkaški talenat, bio sam to pre 5-6 godina. Kako brzo protiče ta karijera, kako šiba život neodlučnima, kako je sve to prolazno… A ja? Ja opet nisam upao u najbolju selekciju Juge za veliko takmičenje, čak ni nakon što je Dražen otkazao učešće. Upalo je šest drugih bekova, ali ja ponovo nisam. Znači – ja sam u najboljem slučaju osmi najbolji bek države ako se pita Duda Ivković, a moja rezerva u klubu biće kapiten posljednjeg košarkaškog tima SFRJ. Kad sam čuo Dudinu odluku, oćelavio sam za puni kvadratni santimetar. A i nije da nisam zaslužio ovakav tretman…
Možda bio sam mnogo drčan, možda bezobrazan prema krivim ljudima, možda mnogo previše… Prisećam se svog debija u košarkaškom prvenstvu, sad već bivše države, još u sezoni 1983-84, pa prvih značajnih partija u dresu Partizana koje su došle one sezone naredne, onda i konačne potvrde sposobnosti u sezoni 1985-86 kad sam debitirao i za najbolju selekciju Juge. Jeste da su tih sezona imali neviđenog strpljenja sa mnom, stvarno kapa im dole jer i nisam igrao kao pravi plej, više kao nekontrolisani cepač srca tinejdžerki koje su vrištale na svaku moju pogođenu trojku. Uh, kako su vrištale… A možda su me trpeli najviše zato što sam Batin sin. Ne znam… Ali znam da već tad bio sam najbolji, najjači, no niko drugi nije znao. Juniorska zlata s Jugom i nisu bila nekim dostignućem, jebiga, pored Vlade, Tonija i Dina – osvojio bi ih svako. Ali Krešo… Naš Ćosa…
Taj je dobro osećao ko sam ja, odmah je iskapirao moje kuglice ispod pojasa. Krešo me je gotivio kao selektor, a i ja njega. Vodio me na evropski šampionat ’87 u Grčkoj, mada to i nisam zasluživao u potpunosti jer bilo nas je mnogo dobrih u vreme Ćose. U Grčkoj smo pali mnogo puta, Galis nas je pojeo, a bili smo na rubu katastrofe i u meču za bronzu protiv Španije, ali onda sam se pojavio ja! I pokazao sam svima koliko vredim i kako mogu, iščupao sam tu medalju iz španskih ruku, a na tom Eurobasketu nisam mašio niti jedan pokušaj za 3 poena, šest od šest, i znam da je Krešo ostao selektorom da ne bi došle one gladne godine nakon toga.
Ali usrao sam toliko stvarci… Ufff, kad se samo setim… Ta baksuzna sezona ’88 kad smo bili tako blizu osvajanju te Evrolige, a ja nisam dao onoliko koliko sam trebao ni na F4 u Ganu, a bogami ni protiv Jugoplastike u finalu domaćeg plejofa. Pa sezona naredna kad sam se iskontrolisao u Mariboru, a mi još uzeli i tad prestižni međunarodni Kup Koraća. Ni te godine Jugoplastiku nismo oborili, a na domaćem EP u Zagrebu opet su igrali oni koji pametnije rasporedili su svoj igrački takt… I onda ono, možda i nepotrebno gubljenje vremena u JNA sezone ’90, novi, treći uzastopni izostanak iz repke na velikim takmičenjima, neuspeh u letnjem kampu Boston Seltiksa… Gadan bedak drugovi…
I sad, prolaze dani, a ništa novo se ne dešava. Mislim, ništa… U finalu posledjeg domaćeg plejofa pregazila nas opet splitska, žuta mašina, a ja sam izgledao kao školarac na dopustu, još jednom, i valjda zato se Duda odlučio za Sretu. Ili možda ima nešto i u tome što me Souly i njegovo društvance iz zadnjeg košarkaškog budžaka godinama gledaju i Duleta proklinju za strpljenje bez pokrića – Vadi ga više napolje i daj Želimira da stane na loptu! Ili zato što uopšte nisam razumeo značenje reči odbrana, nepotrebne mom košarkaškom vokabularu ili zato što sam popapao tonu banana na naivnim a siledžijskim pokušajčićima ulaza pod koš. Nemam pojma, možda dresing svega navedenog i – nema veze sve to – važno je da opet nisam u sastavu reprezentacije za EP u Rimu ’91. A ja sam najbolji evropski plej devedesetih, samo što sam izgleda takođe jedini koji to zna…
Ovako je u nekom paralelnom svemiru mogao izgledati podosta uprošćeni monolog junaka naše priče u datom mjestu i vremenu, i mogao bi on još beskonačno lamentirati nad svojom sudbom, a mi, košarkaška raja Juge, mogli bi imati potpuno drugačije uspomene na istoriju igre da se tog ljeta 1991. nije desilo nekoliko stvari koje su bivstvovanje Aleksandra Đorđevića, današnjeg kormilara srpske reprezentacije, dotakle kao nijednog drugog košarkaša bivše države. Strpljivo podizan i nevjerojatno toleriran svih tih godina od strane Partizanovog vodstva, Đorđević dotad ni blizu nije iskoristio svoj puni potencijal i pitanje je što bi se s njim desilo da se pomenutog ljeta nisu desile sljedeće stvari:
U jeku priprema za Evropsko prvenstvo, Željko Obradović, novopečeni kapetan reprezentacije SFRJ i Đorđevićev saigrač u Partizanu, naprasno prekida igračku karijeru postajući preko noći trenerom Partizana. Za Sašu to znači mjesto u državnom timu i simboličan doprinos njegovom prvom zlatu. Da nije bilo otkaza u repki i da je Juga ostala cijela, mislite li da bi Saša imao mjesto u timu na OI ’92 ili SP ’94 (koje se trebalo održati u Beogradu)? Ja nisam sasvim siguran. A šta je nastavak partizanske priče i suradnje donio Saletu i Želimiru – znaju i najneupućeniji.
Do tog istanbulskog trena trijumfa i herojstva Đorđevićeve trojke posljednjih sekundi ne bi ni došlo da FIBA prije sezone 1991-92 nije promijenila format takmičenja. Pazi, baš nekako u skladu s raspadom Juge. U ranijim izdanjima, samo prvak države mogao je učestvovati u najprestižnijem natjecanju, a zna se da je Jugoplastika bila za crno-bele nepremostiva prepreka na domaćim parketima. U sezoni ’92 tri su kluba sa područja bivše države nastupali u najprestižnijem klupskom takmičenju – Cibona, Split i Partizan – i svi su svoje domaće utakmice igrali u Španjolskoj. Partizan je postao prvak Evrope s najmlađim timom u povijesti, baš Saletovim čudom u Istanbulu.
Sankcije koje su uslijedile netom nakon Partizanove titule proljeća ’92 dodatno su pripomogle Đorđevićevom statusu sportske ikone u Srbiji, a vala i šire. Najzaslužniji za posljednji košarkaški trijumf prije sankcija, Sale je postao Nacionale u povratku SR Jugoslavije na teren nakon sankcija. Taj comeback istovremeno bio je povratak na tron, a Saša je u titanskom finalnom duelu protiv Litve odigrao čudesnu životnu partiju začinjenu s 41 poenom i 9 pogođenih trica. On je komprimirao crni period međunarodnih sankcija, mračnog vremena za narod svoje domovine (i još nekih komšija), pobjedničkim, životnim trijumfima, postajući u očima mnogih najvećim srpskim košarkašem. Ne mogu to tim ljudima da uzmem za zlo.
Baš tih ranih devedesetih, baš u momentu igračke eksplozije Aleksandra Đorđevića, dolazi i do pojave koju smo već imenovali – fragmentacija košarke. Osim pomenute promjene formata najprestižnijeg klupskog takmičenja u Evropi, dolazi i do raspada SSSR-a i Jugoslavije, nastaje više košarkaški spremnih državica, otvaraju se granice košarkašima iz istočnih zemalja, pravilo Bosman dolazi na snagu… Košarkaška moć na starom kontinentu više ne leži isključivo u rukama 2-3 reprezentacije. Također je bitno spomenuti da su sredinom devedesetih, u vrijeme najveće igračke snage Saše Đorđevića, najbolji evropski (čitaj jugoslovenski) košarkaši igrali u NBA ligi, a ne u Evropi. Navedene okolnosti svakako nisu naštetile karijeri Đorđevića juniora.
(Nastaviće se)
Pre neki dan prolazim pored biloborda na kom je Saletova slika, i ja stanem mirno na 3 sekunde da bacim rispekt za nase NBGD dete, najveceg medju najboljima.
Izgleda da nisam shvatio poentu teksta, da li ovo treba da umanji to sto je Sale uradio u karijeri, da li su kosarkasi koji su tada igrali u Evropi bili prosecni kao danas, a tu je bilo igraca da se onesvestis, da li Sale treba da se zahvali raspadu Juge i SSSr-a. Mada ipak po jeziku na kojem je pisan tekst, mislim da i dalje mnogo boli ona trojka iz 1997.
Nisi. Ako ti je prva premisa nacionalna, a jeste, mora još mnogo mentalnog kačamaka da smažeš. Ali i ne moraš – država voli takve, bićeš joj korisniji ‘vako. Saletova ostvarenja ne može niko da umanji, ali on čovek je ka i svi mi, tuguje i veseli se, plače i skače – nije božanstvo i imao je svojih vrhova dna…
Ma nije prva premisas nacionalna, uopste ne gledam ljude tako, to nema poentu, svi smo mi isti, to je jasno kao dan. Nego mi je Sale kao bozanstvo, pa sam malo vise pristrasan kada se govori o njemu, samo to.