Ovo nije tekst o ovom vremenu, ovoj godini, ve’ nas vodi u prolje’e 1980. godine, u vrijeme kada je u redove Cibone stigao Krešo Ćosić, pretposljednji velikan Cibone. Nakon njega, samo je Dražen Petrović upisan u knjigu velikana, prije njega Nikola Plećaš, u klubu sjajnih igrača Knege i Nakića. Da ne spominjem mnoge druge, koji su proslavljali Cibonu tih godina, ali ova trojica su razina više, vizionari, karizmatici, inovatori i genijalci, kakvih je malo u sportu općenito.

O Ćosiću je puno rečeno, napisano, pa i ove godine, od njegovih najbližih, isto tako i na ovom portalu tokom godina, a ja, kao veliki navijač Cibone koji, nažalost, dugo godina gleda unazad (pozdrav ignorantima iz Francka ovom zgodom), imam potrebu napisati koju o tom majstoru.

Uz Ćosićevo ime vežemo Zadar, sveučilište u Americi, reprezentaciju, religiju, diplomaciju, ali ne toliko Zagreb i Cibonu. Spomenutog proljeća, Ćosić je, na neki način, zatvorio poglavlje u svom životu došavši u Cibonu, vrativši se u grad u kojem je rođen nakon, danas vec zaboravljenih, čestih klupskih seljenja (kao igrač). Zadnje tri sezone je odigrao u Ciboni, do proljeća 1983. godine, uzeo je Kup pobjednika kupova 1982, Kup Jugoslavije tri godine zaredom, Prvenstvo Jugoslavije 1982. Uz te značajne trofeje, koje je, svojim dolaskom u košarkaški Zagreb poduplao u odnosu na sva ona sušna razdoblja od 1945. godine do 1980, jer ta su prevladavala, nije bilo natjecanja gdje Cibona nije igrala značajnu ulogu. Uz respektabilnu igru, osim onog najvećeg, Kupa prvaka 1983. godine, o kojem sam pisao u jednom od tekstova o Srebrenku Despotu. Za sve postoje iznimke, pa i za izvrsnost, koju je Ciboni pružio ponajprije Krešo u tom razdoblju, no taj ću pad objasniti objašnjenjem koje poseže u kozmičku pravdu nekih drugih velikana Jugo-košarke, o čemu ću detaljnije u idućih par redaka.

Kup Jugoslavije 1981. bio je samo uvod za prekaljenog majstora Ćosića, mlako ugrijano predjelo koje je više  vrijedilo sezonu prije, u klubu, kako rekoh, u kojem je vladala poprilična suša trofeja. Iste godine, zabolio ga je poraz od Partizana u prvenstvu, više od dubljenja na glavi i njegove statistike, najviše ga je zabolio odnos sudaca, u najmanju ruku suspektnih likova, o čemu se nije libio strastveno kritički progovoriti na konferenciji za medije, netom iza spomenute utakmice. Nešto, samo njemu svojstveno, ćudljiv karakter, prgava narav, usporediva jedino s Plećašem i Draženom u klubu iz Zagreba, nešto što se samo njima opraštalo, jer na neki način, oni su uvijek bili u pravu (ili su to pravo zaslužili više nego drugi). Naplatio je, s kamatama, dogodine tom istom Partizanu, kojemu ni moćni tandem Slavnić-Dalipagić nije pomogao da nadvisi Krešu, Acu i prijatelje iz Zagreba te sezone. Lukavi Novosel ga je dobrano koristio, pa i na poziciji razigravača i protiv Real Madrida u istoj sezoni da, uz prvenstvo, lakše dograbi i Kup kupova protiv Delibašića i velikana iz Madrida.

Bila je to Krešina godina, 1982, koga zanima, Google, Youtube, rijetke izvedbe Ćosića u Ciboni su tamo, za one koji imalo znaju o basketu, sve će biti jasno nakon što odgleda te klipove. U jednoj utakmici su pali Moka i Praja, u drugoj Kinđe, reprezentativni suigrači, sa znanim lutkarom Novoselom, ukrstili su sudbine na tim utakmicama, Mirko i Krešo su oba puta izasšli kao pobjednici.

Na osvetu nije trebalo dugo čekati, u sezoni 1982/1983 u Real Madridu su skupa zaigrali Praja i Kinđe koji su, posebno na utakmici u Zagrebu, propisno osramotili Mirka i Krešu, uz asistiranje Čuture, Despota, Perinčića i drugih u toj sramoti. Navijači nisu bili ogorčeni, naprotiv, uživali su u potezima Praje i Kinđeta, posebice u jednoj kontri koju sam i ranije u tekstovima spominjao. Kozmička pravda je namirena, barem za Mostarca i Tuzlaka, a vjerujem i da se prgavi Srbin Moka negdje, po putu, tokom godina, namirio s tom Cibonom, i da je kozmička pravda izvršena i u njegovom slučaju.

Nakon toga, u ludoj 1983. godini, Ćosić osvaja posljednji igrački trofej, Kup s Cibonom, kao slabu utjehu za tu europsku sramotu. Kasnije ostvario se kao trener, funkcioner, diplomat, uvijek vizionar, uvijek vođa, uvijek na braniku, prvi, protiv nevremena, ili bilo kojeg vremena, velikan, koji je svoj igrački put završio u Zagrebu, a životni u Americi 1996. godine. Živio je ispred svog vremena, umro je prije vremena, jedan jedini, veliki, Krešo Ćosić, počivao u miru!

Photo: Printscreen