U čemu je Sašina krivica?
- September 15, 2019
- 1 comments
- Aleksandar Ostojić
- Posted in Svetsko prvenstvo
Priznajem da sam ovu kolumnu počeo da pišem mnogo davno, a mislim da je ni danas neću dovršiti. Naravno, tema je košarka. Naša košarka, naša reprezentacija, Svetsko prvenstvo u Kini. Ali i šire…
Pre svega, moram po ko zna koji put ponoviti mudrost koju sam čuo od jednog Amerikanca – u košarci niko nikad nije PORAŽEN, nego je uvek neko nekog POBEDIO! Ako to shvatimo, lakše ćemo analizirati i rezultate naše reprezentacije, pa čak i odluku Saše Đorđevića da iskoristi kraj svog ugovora za završetak priče sa “orlovima”.
Dakle, naša repka nije izgubila mečeve sa Španijom i Argentinom, nego su ova dva protivnika pobedili Srbiju. Sve drugo bi bila senka na njihov uspeh, a to bi bilo nezasluženo.
Ono što ovde najviše iritira ljubitelje košarke jeste da smo poraženi od “raspalih” ekipa prepunih veterana i isluženih igrača. Ali je isto tako istina da su ti veterani i isluženi igrači igrali na ovom prvenstvu upravo onako kao što je Srbija igrala na Mundijalu 2014, ili Jugoslavija u Indijanapolisu 2002. Imali su tim, pre svega tim. Zatim zajednički duh koji ih sve pokreće, odgovornost da jedan za drugog ginu u odbrani, entuzijazam da sede na klupi i raduju se svakom pogotku, verovanje u svaku reč trenera. Eto – zato su nas pobedili.
A krenuli su da nas pobeđuju još mnogo, mnogo ranije, još u vreme kad smo mislili da smo nepobedivi i da samo treba da odemo u Kinu i uzmemo to zlato koje nam pripada. Bio sam na pripremama naše reprezentacije na Kopaoniku, i uverio se u ono o čemu Saša Đorđević nije hteo da javno govori: da su se NBA igrači uključili jedva tri nedelje pred početak Mundijala, da su sponzori čekali da oni dođu pa da počnu da snimaju reklamne spotove, i da je to trajalo tri-četiri dana, da ni tih priprema na Kopaoniku ne bi bilo da nije u susret izašao prijatelj košarke, biznismen Miodrag Kostić, i stavio svoj hotel “Grand” na raspolaganje, da se u Savezu, kao i godinama unazad, nije znalo ko treba da juri sponzore, pa je taj posao pao na pleća selektora Đorđevića…
Povrh svega, povredio se ključni igrač reprezentacije Miloš Teodosić, kapiten, alfa i omega tima oko koga su se vrtele sve kombinacije, majstor kakvog Evropa nema. Pre njega otpisan je Milan Mačvan, startna “četvorka”. Sledila je teška povreda Dragana Milosavljevića, igrača koji je trebao da bude naš “košarkaški Nemanja Matić”. O svemu tome javnost je korektno obaveštena, ali su se mediji išpak neuporedivo više bavili pitanjem Nikole Kalinića i Nemanje Nedovića, koje Đorđević nije ni pozvao na pripreme.
Dakle, sa velikom hipotekom problema krenulo se put Kine, a tek tamo je naš tim čekalo naporno putešestvije. O svemu tome malo se pisalo, skoro isključivo se košarkaška javnost bavila time ko će nam biti protivnik u finalu, i sa kojom razlikom ćemo ga pobediti.
U takvoj situaciji Saša Đorđević je izvukao maksimum iz ovog tima! To smelo tvrdim, pouzdano znam koliko je truda on lično uložio baveći se svojim selektorskim poslom, i ubeđen sam da niko drugi na njegovom mestu ne bi bolje prošao.
Saša Đorđević je časno završio svoj mandat. U trenutku kad je saopštavao da više neće biti selektor Srbije nije pominjao ni sudije koje je FIBA negde pronašla, i kojima su se smejali čak i košarkaški neuki Kinezi. Nije se dotakao ni famoznih “prozora” kroz koje smo se jedva provukli igrajući bez dvadesetak najboljih igrača. Ali je verovatno očekivao da mu neko od igrača pruži podršku, makar onakvu kakvu je imao njegov kolega Greg Popović, selektor Sjedinjenih Američkih Država.
– Od 1-12, od vrha do dna, ovaj tim, ovaj roster je toliko toga žrtvovao za našu naciju. Naša leta, naša tela, naše umove. Nismo postigli uspeh i niko ne može da bude uznemiren više zbog toga od nas, ali odbijam da tolerišem bilo kakve prozivke za našu igru. Ne možete da stavljate u pitanje naše srce, naš karakter, naš duh, sve smo to stavljali na crtu pred svaku utakmicu. Nemojte imati nepoštovanja za nas, ovaj stručni štab ili reprezentaciju kao celinu, ali poštujte da je svetska košarkaša međunarodna igra, ove zemlje su talentovane.
Ovo je izjavio Majls Tarner, centar američke reprezentacije koja je završila takmičenje na 7. mestu.
Lično, voleo bih da nešto slično izjavi i neko od naših reprezentativaca. Možda i hoće. A verujem da će i naša Kuća košarke imati pune ruke posla ove jeseni, jer nije izbor selektora A tima jedini problem. Tema neke analize trebalo biti i:
– reprezentacija do 20 godina, ispala je u evropsku B diviziju;
– reprezentacija do 19 godina, zauzela je 7. mesto na Svetskom prvenstvu;
– reprezentacija do 18. godina je 10. na Evropskom prvenstvu;
– reprezentacija do 17 godina je 10. na Svetskom prvenstvu;
– reprezentacija do 16 godina je 7. na Evropskom prvenstvu…
Našlo bi se tu još tema…
Photo: FIBA
(Izvor: maxbetsport)
Fer komentar sa kojim se većinom mogu složiti, ali ja bih dodao da postoji i te kako odgovornosti za nedostatak vizije. Ili bolje reći sebično zanemarivanje vizije u korist lične ambicije. Đorđević je na prvenstvo došao sa ciljem da uzme zlatnu medalju znajući mesecima unazad da će se posle oprostiti. Žrtva toga je naša budućnost, jer nije uveo nijednog mladog igrača u sistem. Umesto isluženih Simonovića, Raduljica, Birčevića i četiri petice s kojima je ziheraški računao da su bezbedniji za ostvarivanje cilja (a nisu mu vratili ništa) — razni Marinkovići, Davidovci i Simanići mogli su imati jedno prvenstvo u nogama. Što je u neku ruku čudno za igrača sa onolikim mudima.