U osvrtu na prvu utakmicu naše reprezentacije na kvalifikacionom turniru za OI u Riju, moj „šef“ Vlada Stanković napisa kako je njegov imenjak Vladimir Štimac u svojoj epizodi od tri minuta, kao i uvek bio pun pozitivne energije. U toj jednostavnoj rečenici, rečeno je sve, ali istovremeno ne i dovoljno, o Vukanovom tati, kako sam sebe voli da opiše centar srpske reprezentacije.
Mislio sam da ovaj tekst naslovim drugačije, i da malo provociram, jer srpska zloba je bezgranična, pa je junaka ove priče često zvala – mahač peškirom, jer je u njemu videla samo onoga koji je u nacionalnom timu kako bi popunio kvotu od 12 igrača, ali da se naigrao, pa i nije. Koji minut, koji poen, ne baš upečatljiv sa linije slobodnih bacanja, poFatanih lopti pod oba koša – onako („upale mu u ruke”), i sve u tom stilu, a takve i slične tvrdnje se argumentuju brojkama iz statističkog pregleda utakmice.
Eno mi je statistika sa sinoćne utakmice sa Portorikom u kolima, pa mi se nešto ne silazi do parkinga. Ne pamtim brojeve, ali pamtim nešto drugo što cifre ne opisuju. Aplauz kojeg dobi Štimac kad uđe u igru. Njega navijači ne prepoznaju po tome što zabija trojke sa devet metara, ili zakucava loptu u obruč skačući već od linije za slobodna bacanja, već po nečemu, što izmiče brojevima.
On je čovek – armatura. Ako ozbiljno i od temelja hoćete da gradite kuće, onda morate da imate armaturu. Ona sve povezuje nikada se ne vidi kada kuću sazidate, ali bez nje nema zidova, ni tavanice, prozora, vrata i dimnjaka, jednostavno nema kuće, ali je drži!
Štimara je, kako reče sam Aleksandar Đorđević (samo citiram), „srce ove reprezentacije”. Kada je prošle jeseni, uoči odlaska nacionalnog tima u Berlin na Evropsko prvenstvo, postao prvi ispod crte, umesto da kuka kako je, eto, bio sve vreme na pripremama, a sada ga selektor neće, (uz – čestu – poruku u takvim situacijama, da će sve reći kada prođe šampionat), on je „zašiljio“ tvit, i samo kazao da mu je žao što neće osvojiti zlatnu medalju. Pre tri nedelje opet je bio prekobrojan, pa je zbog otkaza Bobija Marjanovića, naknadno pozvan, i umesto da izigrava uvredjenu zvezdu, selektoru je „odbrusio“ – šta me zoveš, samo pošalji poruku, i ja dolazim!
Ne znam gde je, i kako je izgradio i sačuvao odnos prema reprezentaciji, kojeg smo i mi matori pomalo (ili prilično) zaturili. Njegov patriotizam je poput neke dragocenosti, davno zaboravljene, koju odjednom nađete, preturajući po starom ormanu, najčešće trokrilnom, od tvrde ora’ovine, pa vas taj pronalazak ozari, ne zbog upotrebne vrednosti te stvarčice, već zato što vam vrati uspomene na vreme kada je čast bila Čast, rodljublje – Rodoljublje, a poštenje – Poštenje!
Ne znam šta se vrzma po glavi selektora A.Đ, ni da li će ponovo Štimca da precrta, ili će mu jedan od najboljih bekap centara (kako ga ja ocenio Svetislav Pešić) biti „samo“ dvanaesti, na dalekom putu ka Riju. Ali znam, da i za mahanje peškirom „treba imat dušu“! Neki ne umeju ni peškir da uFate kako treba, kamoli da njime ma’nu, a glume zvezde! Vladimir Štimac to ne radi, već samo igra za svoju zemlju i svoj narod! Otuda ne aplauz, već ovacije, kada on ulazi u igru! To je, već po sebi, učinak, kojeg nijedna statistika ne može da prikaže!
Photo: MN press
Svaka cast za tekst, Stimac to i zasluzuje. Uvek daje sve sto ume i zna da njegov tim pobedi, a sta vise moze da se trazi od jednog sportiste 🙂