Posle pobede srpske reprezentacije protiv Grčke, u čemu je ključan bio doprinos dva evroligaška igrača – Stefana Jovića i Vasilija Micića – predsednik našeg košarkaškog saveza Predrag Danilović javno se zahvalio. Uljudno i džentlmenski, on se zahvalio klubovima Bajernu (odakle su Jović i Lučić, koga je povreda sprečila da igra) i Efesu (tu igra Micić), kao i treneru Bajerna Dejanu Radonjiću. Ne videh zahvalnicu treneru Efesa, a jasno mi je i zašto.
Našeg reprezentativca Micića u tom klubu trenira čovek koji je poslednjih godina stekao oreol najomraženijeg, a kad čujete ime setićete se i zašto: Ergin Ataman. Da, da, to je onaj trener Galatasaraja u danu kad je na istanbulskoj ulici izboden na smrt navijač Crvene zvezde Marko Ivković. Nekoliko sati kasnije, na pres konferenciji nakon meča Galatasaraja i Zvezde, taj isti Ataman je izjavio: “Tih 300-400 momaka iz Srbije napali su naše navijače i policiju. Ne bih njih nazvao navijačima, već teroristima”.
Odmah je usledila reakcija, došlo je do masovnog okupljanja građana pred turskom ambasadom u Beogradu, a tadašnji srpski premijer Aleksandar Vučić nazvao je Ergina Atamana “personom non grata u našoj zemlji”.
Međutim, neumoljive propozicije Evrolige morale su se poštovati, i nekoliko meseci kasnije Galatasaraj je gostovao u Beogradu, u Areni. Zajedno sa ozloglašenim trenerom. Navijači su mu priredili specifičnu dobrodošlicu. Pored slike pokojnog Marka Ivkovića, pred Atamana su bacili par svinjskih papaka.
Zanimljivo je podsetiti da je posle utakmice u Istanbulu, i tragičnog događaja, Evroliga kaznila i Galatasaraj, ali i – Crvenu zvezdu. Reakcija je bila burna i glasna. Već na prvoj narednoj utakmici u Beogradu zviždalo se himni Evrolige, nastavljeno je to i dalje, i vremenom postalo tradicija. Bilo je pitanje prestiža da navijači zviždanjem ili pesmom nadjačaju himnu Evrolige pre početka svake utakmice u Beogradu.
A Ergin Ataman je prilikom tog svog prvog sledećeg dolaska u Beograd rekao i ovo: “U momentu kad je bila konferencija za medije nisam znao da se desilo ubistvo… Nisam političar, već sam izneo mišljenje na osnovu onog što sam video na ulicama”.
I, eto, nekoliko godina kasnije dogodilo se da Ataman dođe u priliku da mnogo pomogne srpskoj košarci. Nije se dvoumio, dao je dozvolu da Vasa Micić igra za svoju reprezentaciju. Baš kao što je dao i Dejan Radonjić. Crnogorski i turski stručnjak shvatili su da Srbiji treba pomoći, i učinili su to bez razmišljanja. Za razliku od, na primer, Simonea Pjaniđanija, kome na pamet nije padalo da oslabi svoj Armani pustivši Nemanju Nedovića. Isto je rezonovao i Dejvid Blat, trener Olimpijakosa, u slučaju Nikole Milutinova.
Razumem motive Predraga Danilovića da se zahvali Radonjiću, Bajernu i Efesu, i zbog čega je izostavio pominjanje Ergina Atamana. Čoveka koji je učinio korisnu stvar za Srbiju. Nikad nije kasno, čak ni za Atamana…
Photo: FIBA
Ok, shvatili smo, Ataman je IN, Žoc je AUT 🙂