ŽOC, otisak uspeha (2)
- April 29, 2018
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in EUROLEAGUE
Kako se nosiš sa ulogom dežurnog favorita?
– Ja nikada ne govorim o favoritima. To je posao za navijače, novinare, kladionice…Svako ko iole nešto zna o košarci, znaće pred svaku utakmicu ili turnir da proceni ko je favorit i zašto. Utiču ime kluba, tradicija, ekonomska moć, sastav, trener…To su faktori koji nekoga čine favoritom.
Kada neki klub potpiše Željka Obradovića pretpostavlja se da ima najveću amviciju. Da li osećaš taj pritisak? Da li je bio veći po dolasku u Fenerbahče s obzirom da turska košarka nikada nije imala šampiona Evrope?
– Ja sam sam sebi, godinama unazad, najveća presija. Živim sa tim i prihvatam kao deo posla. Ono što nikada ne radim jeste davanje obećanja. Maksimalno što mogu da obećam jeste rad. Razumem da se od mene očekuju rezultati ali u sportu, kao i u životu, jedina garancija je rad.
Kumovi Dušan Ivković i Željko Obradović
Zašto Fenerbahče?
– Zato što je klub pokazao glad za titulama, što ima strukturu, modernu dvoranu i fantastičnu publiku. Kažu da 25-30 miliona Turaka navija za Fenerbahče. Sve to je bilo novi izazov za mene posle rada u Španiji, Italiji i Grčkoj.
Veliki si pobornik Evrolige, ali ima mišljenja da njeno širenje i jačanje ubija nacionalne lige?
– Ne vidim zašto bi trebalo da pogađa nacionalne lige. Sve je pitanje globalnog dogovora, moguće je napraviti kalendar koji bi omogućavao učešće u oba takmičenja, ali možda ne moraju da budu paralelna. Na primer, ekipe koje igraju Jadransku ligu uključuju se u nacionalno prvenstvu u drugoj fazi, od marta. Slažem se da bi takva liga bila kraća, ali ako se hoće kvalitet treba dozvoliti da u finišu sezone igraju najbolji. U Evroligi bi trebalo napraviti kalendar sličan onome u NBA, kad ekipa krene sa jedne na drugu obalu odigra seriju utakmica. Na primer, Fenerbahče igra u Barseloni. Zašto narednih dana ne bi vezao gostovanja u Madridu, Vitoriji, Milanu, Beogradu? Ako smo iz SAD uvezli toliko stvari kada je košarka u pitanju, zašto ne bismo i tu formulu sa turnejama da bi se smanjio umor igrača. Evroliga stalno napreduje i treba da bude evropska NBA.
Jednom sam napisao da Željko Obradović radi sve isto što i drugi treneri, samo bolje. Saglasan?
– Nije lako govoriti o sebi. Svako radi posao na svoj način, verujući da radi najbolje. Košarka je specifična jer je sport u kome, po mom mišljenju, trener može da utiče na igru više negó u drugim sportskim disciplionama. Treba da se donose brze odluke, da se predvidi plan protivnika, da se traže odgovori, alternative… Za mene je najvažnije da mi igrači veruju, da budu sigurni da je ono što tražim od njih najbolje i za ekipu, i za njih same. Kada sam 1991. postao trener Partizana tri meseca nisam mogao da spavam kako treba zbog straha da neću znati odgovor na neko pitanje koje bi neki od igrača mogao da mi postavi. Zato sam se mnogo spremao, da uvek imam odgovor. Verujem da sam uspeo da mi igrači veruju.
Kako se dobija jedno finale?
– Finale je kao svaka druga utakmica, ali je veći ulog jer je u pitanju titula, trofej, radost navijača, ponos, prestiž… Finala, kao i svaku drugu utakmicu, odlučuju igrači, ali odlučuju mnogi faktori: iskustvo, sreća, povrede, jedna osvojena ili izgubljena lopta, jedan pogođeni ili promašeni šut… Trener je tu da spremi plan igre i smiri igrače.
Da li ćemo ikada ponovo videti Željka Obradovića na klupi Srbije?
– Ne, to je prošlost.
A na klupi neke druge reprezentacije?
– Ni to. Imao sam ponude 8 federacija da budem selektor, i sve sam odbio jer posle Srbije ne mogu da vodim drugu reprezentaciju. To je pozicija koja i dalje važi.
Ko je najbolji igrač koga si trenirao?
– Ne mogu da odgovorim. Imao sam sreće da treniram toliko velikih igrača… Svi su mi mnogo pomogli u osvajanju titula, svima ću uvek biti zahvalan, ali ne mogu da izdvojim jednog i kažem da je bio najbolji.
Da probam ovako: da li je kvintet Đorđević, Dijamantidis, Danilović, Bodiroga, Sabonis najbolji koji bi složio?
(Nije se “upecao”. Nije ni potvrdio ni demantovao moj izbor, samo se nasmejao)
– Svi su veliki, ponosam sam što sam ih imao u mojim timovima.
Zajedno smo napravili presek njegovih 9 titula prvaka Evrope sa 5 različitih ekipa.
Partizan, Istanbul 1992?
– Veliki šok, naravno pozitivan. Trijumf najmlađe ekipe u istoriji takmičenja uz igranje 20 od 21 utakmice van Beograda.
Huventud, Tel Aviv 1994?
– U četvrtfinalu smo pobedili Real Madrid sa 2-0, a deo španske štampe je žalio tvrdeći da bi Real imao bolje šanse na F4… Na dan polufinala protiv Barselone odveo sam tim u zoo vrt, a pred finale sa Olimpijakosom u park ptica. Hteo sam da relaksiram igrače.
Real Madrid, Saragosa 1995?
– Kada sam dolazio u Real Madrid klub je stavio klauzulu da se moj ugovor obnavlja samo u slučaju osvajanja titule prvaka Evrope. Prijatelji su mi rekli da sam lud, ali ja sam prihvatio. Možda je to bila najlakše osvojena titula jer sam imao veliki tándem Arlaukas-Sabonis.
Proslava titule sa Realom, Obradović čuči (5. s leva)
Panatinanikos, Solun 2000?
– Bila mi je to prva sezona u klubu… Pre finala protiv Makabija razgovarao sam sa Odetom Katašem, bivšim igračem Makabija. Rekao mi je da ne brinem da ćemo sigurno pobediti. Tvrdio je da u timu Makabija nema igrača koji može da ga zaustavi. Nikada nisam video takvu sigurnost i samouverenost jednog igrača. I pobedili smo, sa dobrim timom: Bodiroga, Džoni Rodžers, Rebrača, mladi Focis…
Panatinanikos, Bolonja 2002?
– Dve velike utakmice, prvo u polufinalu protiv Makabija, i u finalu protiv Kindera koji je igrao kod kuće. Pred meč sa Kinderom našoj klupi se približio neki čovek i bacio neki beli prašak. Ispostavilo se da je to bila so. Posle su mi rekli da se u Italiji veruje da to donosi lošu sreću. Posle finala tražio sam tog čoveka da mu zahvalim za lošu sreću koji mi je doneo…
Panatinanikos, Atina 2007?
– Verovatno najbolja finalna utakmica sa ofanzivne talčke gledišta. Pobedili smo CSKA sa 93-91. Igrali smo sa dva igrača koji su se vratili posle teških povreda, Milošem Vujanićem i Sanijem Bećirovićem, dok je Dejan Tomašević bio pri kraju karijere, ali smo takođe imali i Dijamantidisa, Šiškauskasa, Dikudisa…
Panatinaikos, Berlin 2009?
– Verovatno najjači F4. Sve 4 utakmice odlučene su na jednu loptu. Imali smo fantastično prvo poluvreme u finalu protiv CSKA, ali su oni u drugom skoro preokrenuli rezultat.
Panatinaikos, Barselona 2011?
– Najveći deo posla obavili smo u četvrtfinalu kada smo eliminisali Barselonu koja je imala prednost terena. Na samom F4 teža nam je bila polufinalna utakmica protiv Sijene nego finale sa Makabijem.
Fenerbahče 2017?
– Bio je to naš treći pokušaj, i veoma sam srećan što smo uspeli. Zasluga je igrača, ali i naših neverovatnih navijača. Ta veza je specijalna. Nema kluba koji može biti uspešan bez podrške armije navijača.
Tada je, posle istorijskog trijumfa za tursku košarku, rekao i ovo:
-Želimo da naredne godine u Beogradu branimo titulu!
A ŽOC drži reč…
***
Nisam vadio statistiku za sve trenere sa dužim iskustvom u Evroligi pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je Obradovićevih 569 utakmica evropski rekord, ali kladio bih se da 411 pobeda jesu. To je 72,2% dobijenih mečeva. Kuriozitet je da uz 157 poraza ima i jednu nerešenu utakmicu i to protiv – Partizana 1997. Bilo je 73-73 u Beogradu, posle 77-90 u Trevizu. Obradović je trenirao 6 klubova: Partizan, Huventud, Real Madrid, Beneton, Panatinaikos i Fenerbahče. Sa svima je, osim sa Benetonom, bio prvak Evrope, ali je i sa timom iz Treviza bio učesnik F4 turnira u Barseloni 1998.
Obradović je debitovao u Evroligi FIBA 1. oktobra 1991. u Mađarskoj u meču Mol Solnok-Partizan (65-92). Prvu titulu osvojio je 16. aprila 1992. u Istanbulu u meču Partizan-Huventud (71-70). U finalu u Berlinu 2016. vodio je 500. utakmicu u Evropi. Osim u Evroligi, vodio je tokom dve sezone Real Madrid i Beneton u Kupu Saporta osvojivši trofej oba puta, ukupno 37 mečeva. Samo u Evroligi na klupama svojih 6 timova bio je 532 puta, a u Beogradu ga čekaju još 2 utakmice. I možda 10. titula prvaka Evrope.
(Kraj)
Photo: Euroleague, YouTube printscreen