Trijumfi su da se slave, smeštaju u vitrine i eventualno pamte. Ima, međutim, teorija da je sećanje nepouzdana rabota pa se često u praksi pokaže i kao prvi stepenik ka zaboravu.
Teško da će se u Turskoj ikada zaboraviti prva evropska kruna koju je Željko Obradović sa svojim Fenerbahčeom doneo ovoj velikoj zemlji, ali nesumnjivo će ona erupcija radosti vremenom izgubiti na snazi. Prosto, tako ide sa vulkanima; lava sreće se izlije, a što duže putuje rapidno se hladi i na kraju ostane samo pepeo. Istovremeno to jeste zlatni prah koji večno traje kao pozlata na liku i delu protagonista. Ipak, ishodište je slovo na papiru. Mesto, datum, kratak opis, statistika, par fotografija….
A život se valja dalje. Živimo u vremenima koja ne ostavljaju mesta za produženu emociju, za pravo slavlje. Ili tugu, svejedno. Tržište, a sve je u nekom smislu tržište, okreće onu nevidljivu, a sveprisutnu brutalnu kamenčugu kako bi globalna vodenica mogla da melje.
Uostalom, kao i uvek na fajnal fouru, sva ta gungula u Istanbulu je priuštila šampanjac i „cohibe esplendino“ samo za tursku četvrtinu klijentele. Ostali su napustili Bosfor frustrirani, smišljajući opravdanja armijama svojih navijača i naročito sponzora, kako bi i dalje punili tribine i račune u bankama. Navijači pamte do prve pobede, a sponzori do prvog godišnjeg obračuna!
Žrvanj neumoljivo melje svaku pomisao na bilo kakvu vrstu empatije. Digitron, obična matematika, čak samo dve radnje – plus i minus, umrežene sa kompleksom poslovnih, interesnih, ponajmanje sportskih sfera. Jedino tako biznis zadovoljava imperativ i svrhu – održivost!
Kada se pogase svetla na velikoj sceni, utihnu vatrometi i neprolazni muzički sinonim trijumfa Merkjurija i „we are the champions“, košarka se iz medijskog etra i slavljeničke vasione ponovo vraća na teren.
Bez pompe, sa najzagriženijim navijačima, istanjenim mentalnim i motivacionim rezervoarima… Ali, posao je posao.
Fener je već odigrao meč sa Tofašom (92-76).
I, sad, preživiš sav taj užas od pritiska, potrebu da konačno uradiš ono što se decenijama čeka, pobediš dve velike ekipe, usrećiš te silne milione navijača, predsednika i kompletnu ekipu ozbiljnih investitora, upišeš igrače u istoriju košarke, još ti nije stiglo do glave da si po 9. put prvak Evrope, kad neko te podseti – „u sredu je Tofaš“!
Kakav Tofaš, sad?
Onaj isti kao nekada recimo Apolon iz Patre, Larisa, ili neki treći mali klub koji je još pre dva dana navijao za tebe, ali ti se onda nadje na putu povratka u realnost.
Nije li apsurdno da taman kada si se popeo na vrh, evo te već u podnožju sa istim zadatkom – da se za godinu dana popneš na isti taj vrh čiji su ti odrazi još uvek u očima, mirisi u nozdrvama.
Još jedan krug je zatvoren, a novi je odmah počeo. Isto tako lep i surov, pun iskušenja i oduševljenja, strepnje i očekivanja, panagirika i kritika…
Od toga nije aboliran niko, čak ni Željko Obradović, nesumnjivi Košarkaški Pobednik koji u hodu ispisuje košarkašku istoriju, podiže kriterijume do nedostižnih nivoa.
Ne mogu da se setim šta je danas u Evropi u takvoj direktnoj vezi i pod presudnim uticajem jednog čoveka, kao košarka od Željka Obradovića.
On davno nikome ništa više ne mora da dokazuje. Osim sebi i košarci. Nikoga više tu nema. Živeti na tim visinama, daleko od ostalih učesnika, proizvodi osećaj tegobne usamljenosti.
Mada, on nije sam.Ima košarku.
A ona traži da započne još jedan novi krug!
Photo: YouTube