Boško Đokić: Nedostatak vizije
- October 29, 2015
- 1 comments
- Boško Đokić
- Posted in BLOG BOŠKO ĐOKIĆ
Sofoklis Skorcanitis, centar koji je projektovan kao jedan od nosećih stubova ”evropske Zvezde”, otišao je iz kluba, bez ikakve pompe, posle samo 64 dana, a ta (ne)očekivana vest naterala me je na razmišljanje, pa želim sa poštovaocima Koš magazina (kojih je, na moju radost, sve više) da podelim barem deo dokoličarskih dumarija.
Prvo, sad sam shvatio zašto je uprava CZ na Sofovom dočeku, krajem avgusta, izvela ”autobus-performans” na relaciji aerodrom-Kalemegdan. Ne, nije u pitanju nedostatak ukusa, kako sam isprva skapirao, nego – dostatak realnosti. Naime, u koji bi to blindirani auto stali otežali Sofo (sa povelikim bagažom, kako mu i priliči), barem dvojica od gabaritnih rukovodilaca srpskog šampiona i šofer-telohranitelj (dvostruka uloga)? Takav nije izmišljen, a da se ne zove kombi. Ovako, tu su bili i navijači, i ostala ikebana, botovi i poltroni… Drugo, nećete verovati, ja Sofou zameram samo jednu stvar – lošu kotrolu sopstvene kilaže, odnosno karijere. Elem, nije on sam sebe pozvao u CZ, izvršio lekarske preglede, naterao na evro-cifru, potpis i pečatiranje (”a gde je pečat?”) ugovora. Ljudi iz CZ i trener morali su znati njegove kvalitete i mane (svi se danas hvale skautingom, kao da je u pitanju atomska fizika), odnosno: grčka ”petica” upotrebljiva je maksimalno samo kad igra uz kreativnog pleja (tipa Tea, Vilijamsa, Rodrigeza…), koji ”čita” pik i igru, odlično asistira i šutira. Ili, Big Sofo – koji na udvajanje ima odličan povratni pas – od četvorice saigrača na parketu, u svakom trenutku mora imati barem trojicu ubedljivih šutera-poentera. Jednostavnije, da bi u prvi plan došao njegov kvalitet (snaga, realizacija u ”jedan na jedan” i asistencija – mora se pobrinuti ”klupa” i saigrači. Toga nije bilo i došlo je do ”Sofo-defekta”.
Treće do čega sam došao, mada bih voleo da nikako ne budem u pravu, je da je – sa ove distance od odigranih ”svega” devet zvaničnih mečeva – upitna i upotrebljivost ostalih pojačanja, pre svega Tompsona i Nastića, pa i Mekela, da ne kažem da mi dvomesečna epizoda sa Simonovićem ni danas dan nije najjasnija. Znam da Lazić, Gudurić i Dangubić (kad se oporavi) mogu da pokriju poziciju ”tri”, posebno uz činjenicu da je Jović već parcijalno igrao na sve tri spoljne uloge; znam da Tejić, Simanić i novajlija Miler (za njega se više nadam nego što sam ubeđen) mogu pokriti očekivanim nivoom ”četvorku” dok ne dođe i Mitrović, kao što je jasno i da će Cirbes i Štimac (u ravnopravnoj minutaži) biti zahvalni na centarskim pozicijama. Lično, drago mi je da je Štimac u rosteru, jer njegova pozitivna energija, uz veliko iskustvo i narastao kvalitet, može da bude prevaga ka plus fazi.
Pozicija ”jedan” – to jeste izvorni problem, koji je i doveo do svih ostalih. Naime, košarka je još od 1891. godine igra u kojoj je ”plej”, bek – osnova i duša tima, pa ako u tome pogrešiš – sve je džabe okrečeno. Kad sedneš u pogrešan voz – svaka stanice je neodgovarajuća, nikad nećeš stići iz Beograda u Niš ako si blizu Šida. Naime, Gaj Mekel je korektan igrač, ali je (tehnički-karakterno) ”drugi” plej, što je u dosadašnjoj karijeri i bio. Jednostavno, nije vođa, što uz ”lutajući” kvalitet šuta i defanzive dovodi i do problema pod oba koša. Dakle, više je Jović potencijalni ”vojskovođa” na terenu, a on je (finansijski i u minutaži) projektovan kao zamena. O Rebiću neću puno da pričam, žao mi je, ali ako odsedi i ovu (treću) sezonu, a hoće – izgubljen je za velike domete…
Rezime: pitanje je da li su ljudi iz Zvezde koji se brinu o timu prethodne sezone (a očigledno ih ima nekoliko) ”znali”, ”imali sreće”, ili jedno i drugo, ili – može biti – samo ovo drugo? Na isti način mogao bih da pišem i o Partizanu (ekstremni nedostatak ideje, naročito dugoročne), ali nije korektno iz nekoliko razloga: manjak finansija, samim tim i kvaliteta, kasno formiranje tima, veoma mlad stručni štab i slično rukovodstvo (osim jednog, ”večitog”), restlovi ”časova ljubavi” koji su se pretvorili u nešto sasvim suprotno.
Ako moram u jednoj prostoj rečenici sve gore navedeno da sublimiram, onda je to – tipični nedostatak basket VIZIJE, a tu pre svega mislim na kompoziciju tima, model igre, dugoročnost (odnos prema mlađim selekcijama), predviđanje košarkaških puteva što se pravila i tehnike tiče, na prvom mestu. Mada, košarka je – posebno u dužem vremenskom periodu – pravedna igra, tako da na kraju svako od nas, (polu)aktivnih učesnika, sedne na stolicu koju je i zaslužio, na kojoj piše baš njegovo ime, prezime i matični broj. Kako bi se inače izdvajali Nebojša Popović, Bora Stanković, Raša Šaper, Aca Nikolić, Dragan Kićanović, Dejan Bodiroga, Saša Đorđević i još desetak imena – od 99.9 odsto ostalih aktera? A vizija je čudo, evo – za kraj kolumnice – samo jednog primera koji većina poštovalaca najbolje igre sa loptom ne zna. Pokojni Slobodan – Piva Ivković je sa beogradskim Radničkim pre više od četrdeset godina igrao brže, idejnije, modernije nego većina timova danas. Dozvoljavao je kreaciju igračima (tako ih je i selektovao), uz širinu u napadu i forsaž kontre. Minimalno je bilo momaka bez šuta, ili sporih a ”manje pametnih”. Na kraju – tada su Jarić, Ivković, Damnjanović ili Marović, recimo – visinom, a pokretljivošću i znanjem – bili prototip, etalon igrača i danas nedostižan našim ”vrhunskim” timovima. Zato što je trener imao viziju, razumeo igru i predviđao podvodne tokove i brzake košarke. A vizija je privilegija najboljih, ona pravi krucijalnu razliku među trenerima, kao i igračima, funkcionerima…
Photo: crvenazvezda.net
Pa slozio bih se sa autorem deliomicno. Zaboravili ste napomenuti i sudije koje igraju veliku ulogu u pravljenju “razlike’ pojedinaca od ostalih, pa agente i njihov monopol, sto neznaci kapu dole majstorima.
Mislim da se i vi sa tim slazete, primera radi koliko puta ste dobili utakmicu kao trener a da mozda i niste zaslizili.